Berislav Blagojević: Početnička sreća

Dvadeset prvi vijek je vijek instant supe, instant političara, instant pop zvijezda i knjiga za instant samopomoć – kako postati uspješan menadžer, kako prestati pušiti u sedam koraka, kako osvojiti ženu svog života za četrnaest dana… Na jednoj od polica u knjižari stajalo je džepno izdanje priručnika „Kako postati dobar pisac u šest lekcija“. Bilo je to rabljeno, tridesetšesto izdanje mekanih iskrzanih korica i bilo je veoma jeftino, pa sam ga kupio bez mnogo razmišljanja.

Te noći nisam mogao zaspati. Brinula me moja finansijska situacija, tačnije činjenica da sam ostao bez posla (zaboravio sam napomenuti da je ovo i vijek instant otkaza), a alergija mi je svezala omče od šlajma oko alveola i sinusa tako da sam jedva disao. Pogledao sam u knjigu koju sam kupio tog dana i odlučio da je malo prelistam. Pošto sam pregledao sadržaj i uvod, odmah sam shvatio da skromno obrazovan i polupismen čovjek može postati pisac. Ovaj vodič do uspjeha u književnom svijetu, naime, nema niti jedne stranice o gramatici, nijednog odlomka o sintaksi, pa čak ne postoji ni redak posvećen osnovama pravopisa. U prva dva poglavlja me briljantni autor ovog genijalnog djela ubjeđuje da i ja mogu postati pisac i to uz dva preduslova: da pročitam ovu knjigu i da potom snažne volje prionem na pisanje. U trećem poglavlju sam saznao ponešto o krimi romanima, zapletima i raspletima, negativcima i pozitivcima, špijunima i slično. Zaklopio sam knjigu, dohvatio plajvaz i započeo svoju krimi priču:„Bila je tamna noć kada je Džon shvatio da Džimi nešto smjera“. I tu sam stao. Pomislio sam kako je normalno da je noć tamna jer se radnja odvija na mračnim dokovima Nju Jorka a ne u Laponiji. To sam promijenio. Onda sam shvatio da sam u toj rečenici previše otkrio, jer nije dobro da se odmah zna kako je Džimi negativac koji nešto smjera. Osim toga, zašto Džimi mora biti negativac? Možda to može biti neki Stiv ili Moris? A šta ako se moj prijatelj Stiv naljuti kada svog negativca nazovem njegovim imenom? Ustao sam da popijem čašu vode i odmorim malo. Glava me počela boljeti pa sam odlučio nastaviti sa čitanjem ovog lakog i nadasve poučnog štiva.
Četvrta lekcija me uvela u fantastični svijet drame. Komedija, tragedija, pozorište, glamurozne premijere. Već sam vidio kako me limuzina dovozi pred Brodvej i kako u šekspirovskoj odori stupam na crveni tepih sa dvije brinete pod rukama. Endrju Lojd Veber, čuvaj se, dolazim:
LUKA: Šta se dešava, o braćo? (uvrće brčine od dvadeset centimetara)
MUTAVI: Kkkorzikkanci nnapadaju, gospodaru! (uplašeno)
LUKA: Na oružje, braćo, ali avaj, pazite da ne padnete sa zidina kule!
I moj entuzijazam je ponovo splasnuo kao privredni rast SAD-a. Koga to Korzikanci napadaju i da li su ikoga ikada napali? Zašto Mutavi muca i zar mu nisam mogao smisliti neko bolje ime kao Pjer ili Đuzepe? Učinilo mi se i malko pretjeranim to što sam Luki podario tolike brkove. I kao da sam nekako preskočio uvod i doskočio u centralni dio radnje… Ali, ako sam izgubio san, nisam i nadu, pa sam nastavio sa čitanjem.
Peto poglavlje me potpuno razgalilo – avanturistički romani i romanse. Sjajna prilika da pokažem svoju osjećajnu stranu i da raspustim svoju maštu koja je, istini za volju, pomalo ustajala i memljiva jer nije bila u upotrebi još od djetinjstva. Hitro sam sjeo za prazan list i otpočeo:
„Gven i Rikardo su jedini preživjeli pad aviona i nekako su dospjeli na pusto ostrvo. Bili su potpuni stranci, ali ih je sudbina spojila u ovom tropskom raju. Bilo im je jako hladno pa je Rikardo predložio da se Gven stisne uz njega da bi se ugrijali preko noći. Rikardov želudac je svirao tužnu sonatu pa Gven nije mogla zaspati. Onda ga je pogledala i njihove usne su se spojile u sočni poljubac…“. Češkao sam se olovkom po glavi jer sam ponovo imao utisak da negdje griješim. Očigledno sam propustio da kažem nešto o samoj nesreći, kao i o načinu na koji su njih dvoje dospjeli na ostrvo. Ali to je manje bitno. Ono što me zaista muči jeste pitanje: da li je Rikardo Portugalac ili Španac? Možda i to nije bitno. Bitno je da im je hladno i da… Čekaj, Gven onda mora da je potpuna glupača ako je nasjela na njegovu otrcanu foru. A ja ne želim da Gven bude idiot. Počinjem da sumnjam da njima uopšte nije bilo toliko hladno, jer su na tropskom ostrvu, zaboga. Na kraju, nije baš logično da Rikardo ima libido koji je jači i od praznine u crijevima. Opet sam odustao. Sada je već pet ujutro i grad počinje da se budi, a ja nisam ni oka sklopio. Prokleta knjiga! Onda mi je palo na um ono što sam pročitao još na početku. Sada mi je jasno zašto mi ne ide! Pa trebao sam cijelu knjigu pročitati, pa tek onda započeti s pisanjem. Znao sam da me čudesni autor ovog zlata koje držim u rukama neće ostaviti na cjedilu.
Odmah sam počeo čitati zadnju, šestu lekciju. U njoj sam na detaljnih osam strana sitno kucanog teksta dobio uvid u istorijske romane. Oni su, prema riječima gurua za novopečene književnike, vrlo čitano i moderno štivo. To je to! Opet sam bio za radnim stolom i britkim potezom ruke sam ugasio lampu jer je sunce već prodiralo kroz narandžaste zavjese.
„Prerije su bile usijane od njihovih kopita i tenkovskih gusjenica. Indijancima jugozapadno od Stjenovitih planina nije bilo spasa“. Čekaj malo… Zašto je general Kaster razvaljivao svoje prepone jašući nekakve rage ako je u svojoj armiji imao tenkove? Da li je prostor jugozapadno od Stjenovitih planina uopšte bio nastanjen Indijancima? Bio sam očajan. Osjećao sam se nemoćno i prevareno. Zaista sam trebao vjerovati Evelin koja mi je rekla da od ove i sličnih knjiga-priručnika nema nikakve koristi. Kad malo bolje razmislim, knjiga „Kako postati milioner preko noći“ je prodata u dvadeset miliona primjeraka, a gotovo sam siguran da ovdje nema toliko milionera. A trebalo bi ih biti ako su pročitali knjigu, dabome. I tako sam beznadežno još neko vrijeme piljio u svoje rukopise, a onda sam iznenada shvatio da sam upravo uspješno završio svoju prvu priču.

5 Responses to Berislav Blagojević: Početnička sreća

  1. Boris каже:

    Berislav Blagojević ume da bude i „lak pisac“, kao Kapor, ali na drugačiji način. Priča je izvanredna i duhovita, a Blagojević nije ni lak ni težak već, po mom mišljenju, naprosto pisac.

  2. Stevan Sarcevic каже:

    Kako sam ovo propustio? Odlicno Berislave, crkoh od smeha…

  3. Aida каже:

    Sjecas se mog nervnog sloma oko price u Bg? Kad sam ja tebe davila cijelo jutro, a Skipp htio mene da davi na kraju??

    Bas sam se nasla u ovoj prici :)) Super je!!!!

  4. Lada каже:

    odlična priča…..bravo!!!

  5. Berislav каже:

    Hvala svima!
    Aida, tebi vise ne trebaju nikakva uputstva 🙂

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *