Berislav Blagojević: Seoska idila

Došao je u taj bogougodni ambijent da bi se odmorio od svakodnevne gradske vreve i da bi još jednom, u miru i tišini zakupljenog seoskog imanja, pregledao svoje najnovije djelo i izvršio posljednje prepravke. Pratio ga je glas da probija sve dogovorene rokove, pa je među izdavačima bio omrznut i poznat kao gospodin Okuka (Onaj Koji Uvijek Kasni). Bio je svjestan toga. Znao je da nikada nije išao najbržim putem od tačke A do tačke B, da je uvijek išao nekim krivudavim stranputicama-okukama, i sada kad mu je posljednja tvrdoglava izdavačka kuća pružila šansu on jednostavno nije smio da omane. Silno je želio da dokaže tim nadobudnim izdavačkim sveznalicama kako je on odgovoran, radan, tačan i povrh svega dobar pisac.

Izlazeći iz starog Volva na samom ulazu u dvorište, gospodin Okuka je ugazio u kravlju balegu. Okolni pašnjaci su životinji očigledno pružili obilan obrok, jer je njegovo stopalo potpuno nestalo u toplom, blatnjavom, rastresitom đubrivu. Kada je konačno zakoračio u prostrano dvorište, bio je očaran šarolikom predstavom koju samo jesen na selu može da priredi. Toliko očaran da je, gledajući u sve nevjerovatne nijanse kojim je obojeno lišće jedne stare jabuke, udario glavom u stub na čijem vrhu se ugnijezdila kućica za ptice.
– Ovo selo će mi doći glave – gunđao je držeći se za bolnu crvenu liniju na čelu.
Polako je izvadio stvari iz musavog automobila. Prvo laptop, pa bilješke i štampanu verziju svog romana, a na kraju knjige i kutiju sa namirnicama i kafom neophodnim za vikend na selu. Raspakovao se i sjeo za klimavi stol prekriven ručno izrađenim stolnjakom. Nekoliko trenutaka je posmatrao kako se tamni kumulusni oblaci valjaju preko horizonta, a onda je uključio laptop i započeo sa iščitavanjem.
– Tu-dum, tu-dum, tu-dum! – prenulo je Okuku iz svijeta vlastitih riječi.
– Kkko je? – upitao je zamuckujući, više zbog činjenice da već satima nije progovorio ni riječi, nego zbog straha.
– Odbor za doček! – uzvrati bariton sa druge strane vrata.
Okuka je krenuo ka vratima i tačno poput robota prislonio oko na mjesto gdje bi se trebala nalaziti rupa sa špijunkom. Ali jedina rupa koju je vidio bila je crvotočina koju je u dokolici izbušio neki crv.
– Momenat! – trgnuo se i otključao vrata.
Pred njim je stajalo čudovište visoko dva i široko barem metar i po. Rumeni obrazi i krezavi osmijeh ukazivali su na neku dobričinu, ali njegove ručerde su djelovale zastrašujuće. Pomislio je kako će mu ova grdosija od čovjeka otkinuti ruku iz ramena ako pristane da se rukuje s njim.
– Ja sam Zaviša zvani Mrvica. Dođem ti ovdje ko neki seoski knez. Poslali me da strancu poželim dobrodošlicu u naše selo, kako spada i trebuje – reče gorostas pružajući desnu ruku koja je ličila na lopatu za snijeg na koju je nespretno zalijepljeno pet debelih šiš-ćevapa.
– Drago mi je Zaviša… – započe Okuka držeći desnicu iza leđa.
– Mrvica. Zovi me Mrvica, ko i svi prijatelji! – prekinu ga div, pružajući drugu ruku u kojoj je držao košaru od pletenog pruća.
– Hmmm, dobro, Mrvice. Hvala na… – Okuka odluči da se ne upušta u raspravu o njihovom „prijateljstvu“ i spusti pogled prema košari.
– Kruške, slatko od dunja, šljivovica prepečenica, kuruza, ljevuša i pita od jabuka, sprem’le žene – u jednom dahu izdeklamova, kao da je na takmičenju brzog pričanja.
– Pa hvala, niste trebali – uzvrati pisac prihvatajući darove.
– Jesmo l’ se dogovorili da me ne persiraš! – uvrijeđeno će glas iz bunara.
– Nisam mislio na… – pokuša da zausti.
– Ma nema ti šta da misliš. Večeras u osam kod Đukana je sijelo. Ima da dođeš, jes’ čuo! Treća kuća od groblja, ne mo’š da fulaš. Ajd sad zdra’o! – zagrmi rmpalija odbjegao iz Guliverovih putovanja i krenu prema kapiji.
– Kiša samo što nije, a kad je ovdje nevrijeme, onda i struje nestane, samo da znaš! – dreknu sa glavnog seoskog puta.
Okuka je stajao još koji trenutak, a onda je gurnuo vrata koja su tužno zacviljela kao praščići pred Božić.
Samo koji minut kasnije je počela kiša. Sijevnulo je jednom, začuo se prasak, a onda je tama obgrlila kuće, njive, štale i koševe ispunjene zlatnim kukuruznim klipovima.
– Biće ovo duuug vikend – reče pisac poluodsutno dok je u kredencu tražio svijeće umotane u stare novine.
Čitao je satima, pregledao bilješke, piskarao nešto na marginama odštampanog romana. Oči su mu se zamorile od riječi koje lebde i bježe iz vidokruga na titravoj žutoj svjetlosti i on odluči da rad na knjizi za danas završi. Znao je da će Zaviša doći po njega ako se ne pojavi kod Đukana u dogovoreno vrijeme, pa je odlučio sam da krene. Stresao se od same pomisli da gorostasa ponovo vidi na kućnom pragu. Još po mraku! Obukao je sako, spakovao duvan i muštiklu i izašao napolje. Kiša više nije padala, ali dalekovodi su još uvijek bili bez naboja i izgledali su kao veliki štrikovi za sušenje veša. Štrikovi na kojima se suše potkošulje golemih ljudi kao što je Zaviša. Zamišljao je Zavišinu suprugu kako mu od starog padobrana šije gaće, a od šatorskog krila prsluče. I baš kada se zaigrao razmišljajući o ovome, pisac ugazi u blatnjavu lokvu i sočno opsova. Proklinjući i sebe i selo i struju i kišu i izdavače on se nekako iskobelja iz kaljuže i teturajući, poskakujući i otresajući desnom nogom, produži dalje raskvašenom kaldrmom. Još se dva puta okliznuo na strmom jarugastom putu koji je nakon kiše sve više ličio na bob stazu. Kada je kliznuo prema jarku, zadržao se za granu topole, a malinjak ga je spasio kad mu se činilo da će završiti u obližnjem jarku. Išprican blatom, izgrebanih italijanskih cipela i njegovanih ruku, konačno se obreo pred kućom iz koje su dopirali vikanje i smijeh. Prozeblom šakom je zalupao na vrata, jako, kako bi bio siguran da ga oni unutra čuju. Graja u kući je prestala i vrata su se otvorila.
– Što lupaš, brate rođeni? – zagrmi neko.
– Pa mislio sam da me nećete čuti – uzvrati cupkajući i trljajući ruke.
– A šta tebe snađe, pobogu? Ko da su te vuci ganjali! Ajd ulazi! – uzvrati domaćin uz osmijeh.
Čim je zakoračio u kuću, zapahnuo ga je slatkasti miris kuvane rakije, duvanskog dima i svježeg pečenja. Približno dvadeset seljana je sjedilo na drvenim klupama oko dugačkog stola sa šest nogu. Nekoliko trenutaka svi su razrogačene poglede ustremili ka njemu, kao u neko čudo, kao da ima dva nosa ili veliku zlatnu alku zakačenu za donju usnu. A onda su počela došaptavanja, zatim udaranja nogama ispod stola, a potom zavjereničko uperivanje prstom, lažna providna nakašljavanja i prigušeni kikoti…
– Dobro nam doš’o. Sjedi! – reče domaćin Đukan, brkata ljudina od cirka sto trideset kilograma žive vage.
– Bolje vas našao! – snađe se Okuka i sjede na ponuđeno mjesto između jedne srednjovječne udovice i pogrbljenog starca kvrgavog nosa, prazne vilice i dlakavih ušiju.
– E, pa u zdravlje! – ustade Mrvica nazdravljajući. Piscu se učinilo da će ovaj glavom proguliti ravno kroz neokrečeni plafon.
– Živjeli!!! – zagrmiše svi u glas i ispiše prepečenicu koja se, pržeći ždrijela i ostavljajući suzne oči za sobom, brzo sjurila do želudaca.
Osjetio je kako mu se tijelo opušta nakon ukočenog spusta do Đukanove kuće. Toplota prostorije, toplota koju iznutra isijava prepečenica, toplota nečije ruke na… Nečije ruke? Prestravljeno je pogledao u udovicu koja mu se smješkala u pauzi glodanja svinjskih rebara. Izgledala je životinjski, iskonski privlačno. Mljackala je mašući mu upadljivim maljama na nausnici poput zadovoljne lavice. Pretpostavio je da dugo nije bila s muškarcom. A ni on se u tom trenutku nije mogao sjetiti kada je zadnji put proveo noć pokraj žene. Onda se prenuo i odgurnuo njenu ruku koja je lagano plesala ča-ča-ča po njegovom bedru. Pomislio je na njenog pokojnog supruga i na nebrojene načine na koje je mogao umrijeti. Ili na načine na koje ga je mogla ubiti?!
– Dobro vam pali ova žestica – pokuša da sakrije nervozu i neugodnost koju se izazvali vragolasti prsti nemirne udovice.
– Od fesdeset seste! – pljuckajući uzvrati uzvrati dlakavouhi.
– Šta od šezdeset šeste? – preneraženo će Okuka.
– Pit’o si odkad mi fali sestica, a ja ti kazem od fesdeset seste. Nikad nisam im’o doble sube – tužno nastavi čiča.
– Stari je malo nagluv! Je li čiča? – kroz smijeh dobaci neko.
– Jesik mi nije suv kada plicam – ponosno nastavi starac veselo podižući grbavi nos.
– Ti si pisac, a? – okuraži se udovica, a ostali utihnuše.
– Da, upravo završavam novu knjigu – odgovori i negledajući u nju.
– O čemu se radi u toj knjizi? – dobaci neko sa druge strane stola.
– Ako ti kažem, moraću da te ubijem! – uz osmijeh nastavi pisac.
– Drž’ te gradskog skota! – kriknu neki pijani drekavac.
– Fta se gradi iza plota? – zbunjeno će nagluvi čiča.
Tu nastade komešanje; neko se uhvati za nož koji je virio iz krmeće glave, jedna žena vrisnu, Đukan uhvati flašu koja je krenula da pada, a neko iza Okukinih leđa stade da zapomaže i leleče. I ko zna šta bi bilo da Mrvica, samoprozvani seoski knez, nije razbio čašu i dreknuo koliko ga grlo služi. Onda je sve stalo. Nije se čulo ništa osim otkucaja srca i muve koja je uporno oblijetala oko tacne sa kolačima. Već idućeg trena svi su prasnuli u smijeh, a neko je iz pozadine započeo pjesmu.
Okuka pogleda oko sebe: moj Bože, polovina ovih ljudi je zrela za profesionalnu psihijatrijsku pomoć, a druga polovina predstavlja pravi rasadnik potencijalnih kandidata za srčanu premosnicu! Mast se cijedi posvuda, alkohol teče u potocima, a od dima niko ne vidi kako crna udovica očima proždire novopridošlog gosta. Svi pričaju svakome – niko nikoga ne sluša i ne čuje. I svi se odlično razumiju i zabavljaju. Provod njihovog života. Još jedna zdravica i vrijeme je da pođe na počinak. Sâm. Na žalost vidno pripite i bestidno raskalašene udovice.
Sutrašnji dan je započeo dobro. Sunce se približavalo svom podnevnom položaju, a jaka kafa bez šećera je lako izašla na kraj sa njegovom glavoboljom. Oko tri popodne je struja uzburkala čestice u bateriji laptopa i Okuka je punom parom prionuo na posao. Povremeno bi pogledavao kroz prozor prema fantastičnim pejzažima jeseni na selu i činilo mu se kako bi na ovom mjestu mogao ostati dovijeka. A onda se prisjetio prethodne večeri: blata, klizave staze, pogleda, krezavih osmijeha, dlakavih ušiju, maljavih žena, buke, zaglušujuće pjesme, dosadnih muva, pijanih sukrvičastih pogleda…
Radio je na tekstu do kasno poslijepodne i bio je zadovoljan učinjenim. Niko ga nije ometao u radu; ni kiklop u ljudskom obliku, ni pohotnica bez muža, ni frfljajuća vreća kostiju bez zuba. Niko. Čak su i domaće životinje nekako utihnule, a muve su otišle gdjegod već idu kada zahladi. Sve je bilo savršeno – završene su prepravke na knjizi, obilato je večerao, pomjerio je časovnik za jedan sat unatrag i navio alarm u sedam. Znao je vrlo dobro da su izdavači namjerno izabrali ovaj dan za sastanak i da su ga stavili na kušnju po ko zna koji put. Željeli su da vide hoće li rastrešeni pisac uobziriti zimsko računanje vremena, hoće li konačno pokazati ozbiljnost koja odgovara njegovim godinama. Slavodobitno se nasmiješio, ugasio svjetlo i otišao na spavanje.
– Tu-DUM, tu-DUM, tu-DUM! – trže ga iz blaženstva snova. U potpunom mraku, prestravljen i bunovan, Okuka je teturajući izašao iz kreveta.
– Tttrenutak – reče dok je prepipavao zid tražeći prekidač za svjetlo u maniru policajca koji ispipava uhapšenog sumnjivca.
– Uftaj, skolo je tli! – uzviknu poznati glas lokalnog Kvazimoda.
– O čemu se radi, ljudi? – upita trljajući lijevo oko.
– Mi smo zaduženi da budimo – uzvrati Đukan.
– Da, naš zadatak je da cijelo selo probudimo – brže-bolje se nadoveza Mrvica.
– A što, pobogu ljudi? Je l’ gori negdje? – zbunjeno upita pisac.
– Ma jok – nastavi Mrvica – vrijeme je da se sat pomjeri unazad.
– Javili na Dnevniku da se u tli sata vlce kazalka na dva – dobaci čiča.
– Još si samo ti ost’o – objasni Đukan.
Okuka iskorači na trijem i pogleda naokolo. Svjetla u svim kućama su gorjela i vidjele su se sjene kako prolaze kraj prozora kao aveti. Kiša je ponovo počela…
– Vi ljudi niste normalni! – dreknu na trojicu ponosnih i pokislih seljaka.
– Ludi i nisu nolmalni – mudro zaključi nagluvi starac.
– Nemoj tako, pisac. Mi smo došli jer je to naša obaveza. Rekli su na Dnevniku… – reče Mrvica uvrijeđeno.
– Kakav Dnevnik? Je l’ vi to mene zajebavate?! Pobogu, sav normalan svijet kazaljku pomjeri prije nego što pođe na spavanje! – urliknu da ga i starac razumije.
– Ali na Dnevniku… – začu se pritušeno troglasje.
– Ma kakav Dnevnik, ljudi?! Pa zar vi stvarno vjerujete svemu što vam voditelj kaže? – iznervirani pisac poče da mlatara rukama.
– Voditeljica! I to lijepa k’o anđeo – prekide ga Đukan.
– Nebitno! Znate li vi zašto se uopšte kazaljka pomjera? – upita donekle smirenije.
– Zato što to rekoše na Dnevniku – kao iz topa izvali Đukan.
– Da nam smrkne ranije jer je jesen – ponosno dobaci Mrvica.
– Gospode! Vi nikad niste čuli za vremenske zone, za ravnodnevnice i te stvari?
– Jok! – odbrusi čudni zbor sa kućnog praga.
– Postoje čak i mjesta gdje se kazaljka pomjera za čitav dan. Ako biste plovili od Samoe do ostrva Tonga…
– Tange, hihihi – postiđeno procijedi čiča.
– Znate šta, hvala vam što ste me probudili i upozorili da treba da vratim kazaljku – reče Okuka obeshrabreno.
– Nema na čemu, pisac. Zato smo tu! – pun sebe odgovori grmalj šepureći se pred drugima poput pauna-zavodnika.
– Laku noć.
– Laku noć, pisac.
Nije mogao zaspati još neko vrijeme. Pomislio je kako je nevjerovatno lakovjeran i prostodušan ovoj narod i kako je njime lako vladati. Razmišljao je o Mrvici, Đukanu, udovici… Mislio je na voditeljicu dnevnika, na razlike između sela i grada i ljudi koji tamo žive, na sutrašnji sastanak na kojem će ih sve oboriti s nogu. Onda je utonuo u san. Sanjao je da je postao rado čitan i popularan pisac za čiji autogram na ugovoru se takmiče brojni izdavači.
Sat je zazvonio na vrijeme, ali on ga je samo udario rukom i nastavio da sanja.




9 Responses to Berislav Blagojević: Seoska idila

  1. Petar каже:

    Mene zanima da li se ova priča, i još neke koje je Blagojević objavio na ovom sajtu, mogu naći u štampanom izdanju, recimo u knjizi. Nije da ne pratim književne sajtove, ali štampana izdanja su druga stvar.

  2. Berislav Blagojevic каже:

    Petre, hvala za interesovanje… Do sada su neke od priča objavljene u zbornicima, ali ništa u nekom integralnom izdanju. U potrazi sam za izdavačem i nadam se najboljem…

  3. MirzaM каже:

    Ponovo moram priznati da su Berislavove price jedine ustvari price (bez omalovazavanja ikoga) koje sa uzivanjem procitam na ovom site-u. Samo nastavite dalje Berislave, zaista su vam price izvrsne, i vrijede mnogo siru prezentaciju. Nadam se da ce i neko stampano izdanje izaci koje ce se moci kupiti, jer za vasu knjigu sigurno nebi zalio da izdvojim novac 🙂 Puno srece!

  4. Zoran Ilić каже:

    Svako od nas Mirza, ima svoj citalacki ukus, a o ukusima ne vredi raspravljati
    🙂

  5. Berislav Blagojevic каже:

    Mirza, hvala na lijepim riječima i podršci, ali mislim da na prozaonline ima još dobrih tekstova. Zoran je u tom smislu u pravu (a taj princip i dokazuje u praksi postavljajući različite prozne radove, za različite ukuse).
    U svakom slučaju Mirza, dobrodošao si na moju malu facebook prezentaciju (o čemu je pisano i na prozaonline) – do neke knjižice tu možeš da pročitaš dosta mojih radova 🙂

  6. Jasmina H. каже:

    …iako je priča u momentima humoristična, ipak ostaje mrva tuge nakon čitanja, ne znam da li si takvu reakciju očekivao ili sam preozbiljno shvatila? Jako mi se sviđa ideja o piscu sa laptopom na „našem“ selu (mislim na balkanska sela – da ne bi bilo zabune).

  7. Petar каже:

    Blagojeviću, hvala na odgovoru. Svakako, u pravu je i Zoran Ilić. Samo na ovom sajtu ima veoma kvalitetnih radova, i to prilično različitih, što meni ne smeta, štaviše. Valjalo bi, međutim, otvoriti jednu temu, o odnosu izdavača prema takvim autorima. Čovek se prosto zapita šta ne štampaju takve, gotove pisce, i što ih ne štampaju u većoj meri, već se utrkuju da štampaju već štampano, ili prevode u najmanju ruku osrednjih stranih autora. Pogledajte, recimo, sajt Art Anima, koji nije ništa lošiji. Šta je, dakle, s domaćom knjigom? Setih se Crnjanskog koji je dcvdesetih rekao da postajemo kolonija strane knjige. Uopšte, moj dojam jeda su dobri domaći pisci uveliko potcenjeni.

  8. nena каже:

    Berislave, super! Lepo je sto si skroman… ali kapiram da je to mozda vise zbog uroka… 🙂
    Bas dobra prica!

  9. Berislav каже:

    Neno, drago mi je da ti se priča dopada. Što se skromnosti tiče… takav ili jesi ili nisi i to nema pretjerane veze sa urocima. Uostalom, neskromno bi bilo komentarisati vlastitu skromnost 🙂
    Najvažnije je da je priča o.k.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *