Berislav Blagojević: BLAGO NEZNANJA

O znanju je rečeno toliko mnogo da sam bio u velikoj nedoumici da li uopšte vrijedi pisati o tome. Jedno vrijeme sam mislio kako bi priču o znanju bilo dobro započeti nekim čuvenim citatom antičkih ili savremenih mislilaca, ali sam odustao. Onda sam negdje u nekom dnevnom listu pročitao tekst o S. L. i njegovom slučaju koji je dospio na stranice crne hronike. Počeo sam da se raspitujem, čačkam i kopam po prošlosti ovog neznanca sa entuzijazmom vjerskog fanatika. Sve dok nisam prikupio gomilu činjenica i dok se čitava stvar nije rasplela, nisam znao zapravo šta radim i čemu to opsesivno praćenje života jednog nepoznatog čovjeka. Sada mi je jasno da sam čeprkajući nenadano nabasao na blago nevjerovatne vrijednosti, na blago svih nas, na blago neznanja koje može izmijeniti živote i čitav svijet. Zato sam odlučio da ispričam priču o ovom blagu.

S. L. (zbog poštovanja prema ovom čovjeku i dalje ću ga imenovati inicijalima, iako je potpuno jasno da sam upoznat sa svim detaljima oko njegovog identiteta i životnog puta) je bio treće dijete od ukupno petoro koliko su ih imali njegovi roditelji. Siguran sam da ga nikada ne bi imali da su znali koliko će im problema kasnije prirediti. Bio je živo dijete, hiperaktivno reklo bi se, i stalno je bio prijetnja za pepeljare, tanjire, keramičke mace i druge stvari koje su mu bile pristupačne. Sa šest godina je pao sa drveta i slomio nogu, sa devet je prvi puta pobjegao iz škole, a sa dvanaest je već uvlačio dim iz cigarete kao pušački veteran. Nikada nije volio učiti i u školi je patio i sebe i profesore čiji su nervi postali istanjeni još u vrijeme studiranja. Družio se sa kavgadžijskim dangubama koje su ga uvlačile u svakojake neprilike. Jednom je tako zbog njih učestvovao u tuči gdje je primio nekoliko teških udaraca zbog kojih, ispostaviće se kasnije, neće moći imati potomstvo. Zato nikoga nije začudilo kada se u toku završne godine obrazovanja jednostavno prestao pojavljivati u školi. Njegovi drugovi su ispričali njegovim roditeljima da je njihov sin otišao sa Margitom T. (Margitin identitet ću takođe zadržati za sebe uprkos tome što ona to ne zaslužuje i što bi čitav svijet trebao da zna kakva je kučka), zgodnom plavušicom bujnih grudi i ne tako bujne inteligencije. Mjesecima je tražio posao i konačno uspio da se zaposli, najprije kao istovarivač-utovarivač (poznat i kao „ljudski viljuškar“), a potom i kao vozač tegljača. Vremenom je postao smiren vozač, pažljiv i odgovoran suprug, dakle čovjek sa obe noge na zemlji. Izbjegavao je sukobe, sumnjive likove i kafane koje su zaudarale na krv i mokraću, a to je bilo izuzetno teško postići jer je S. L. na putu provodio i do dvadeset pet dana u mjesecu. S. L. i Margita su imali skromnu montažnu kućicu (koja je još deset godina trebala biti vlasništvo banke), on je imao svog masivnog mnogotočkaša kojeg je tretirao kao kućnog ljubimca, redovnu platu i još uvijek čvrst stomak, a ona je imala duge umjetne nokte, napirlitane jezičare za prijateljice, i ljubavnika za kojeg su znali svi osim njenog supruga. Život u blagostanju neznanja je bio divan. S. L. nije znao šta se dešava u svijetu, niti šta mu se dešava iza leđa, čak nije znao ni da mu se otac teško razbolio. Nije brinuo ni zbog čega.
Ali ubrzo je lavina nemilih događaja otkrila neke nove stvarnosti ostavljajući za sobom samo golu istinu kao kakvu ogoljenu stijenu. Prvo je S. L. dobio otkaz jer je vlasnik firme zapao u neke dugove pa je morao otpustiti dio radnika. Zatim je čuo da mu je otac umro i bio je bijesan na sebe što se odrodio do te mjere da ga ni na sahranu nisu pozvali. Kako nije uspijevao naći posao, bivao je u kuće sve češće i duže i počeo je da otkriva tragove nevjerstva koja je Margita traljavo sakrivala po ladicama. Nakon jedne svađe ona ga je ostavila, nazivajući ga gubitnikom, mekušcem, jalovim čovjekom i brojnim drugim epitetima koji nisu za svačije uši. Potom je S. L. zapao u depresiju, živio je neuredno, povremeno radeći poslove ispod časti, ma koliko široko shvatali taj pojam. Sve je manje izlazio iz kuće, počeo je sve više piti, a konzumiranje koještarija na televiziji mu je postalo nešto kao hobi. Moglo bi se reći da je postao ovisnik o raznoraznim nesrećama koje mu je televizija tako zdušno svakodnevno servirala. Činilo mu se da mu je lakše kada vidi ljude kojima je tornado odnio kuću ili garave vatrogasce koji pričaju potresne priče o sudbinama rudara zatrpanih u beznađu centralne Kine. Zapravo je to bio samo privid i S. L. je od gledanja i proživljavanja tog čemera u alkoholnim magnovenjima dobio čir. Vječito pripit ili pijan, sebe je krivio za raspad braka, za očevu smrt, za ratove na Balkanu, za glad u Africi… Onda su ga jednog dana probudili i rekli mu da mu je kuća zaplijenjena i da ima sedam dana da se iseli. Znao je da nema kuda pa je spakovao nešto sitnica i krenuo put roditeljske kuće. Svega nakon par dana u rodnom gradu stupio je u kontakt sa starim društvom. Iste one propalice sada su bili srednjovječni sitni lopovi i ljudi sa podebelim dosijeima u lokalnoj policiji. Ubijedili su labilnog S. L. da učestvuje u pljački banke koju su planirali već neko vrijeme. On je u tome vidio priliku da povrati ugled i samostalnost, da se ponovo odseli iz grada i započne neki drugi život. Da je znao da će ga uhapsiti (tako sam i saznao o njegovom slučaju) sigurno ne bi ni krenuo u pljačku tog jutra. Ali to neznanje mu je vjerovatno spasilo život jer je nakon hapšenja zatvorski doktor blagovremeno otkrio njegovu cirozu. To isto neznanje zbog kojeg je uhapšen mu je omogućilo da se izliječi od alkoholizma i da u zatvoru završi srednju školu i izuči zanat.
Danas smo S. L. i ja dobri prijatelji, možda i najbolji, a kako i ne bi bili kada mi se čini da ga poznajem od najranijeg djetinjstva. Doselio sam se u kuću pored njega nekoliko mjeseci nakon što je izašao iz zatvora. Ja i dalje umišljam da sam nekakav pisac, a on radi kao vodoinstalater i od toga sasvim pristojno živi. Nijedan od nas nema televizor, ne slušamo vijesti, a u novinama čitamo samo sportski dodatak. Ne izlazimo na izbore i nemamo blage veze ko je predsjednik države ni da li naši sunarodnici negdje ratuju. Razmjenjujemo knjige Spinoze, Hegela i Mahfuza, filmove Vudi Alena i stare albume Pink Flojda. Nemamo briga. Uživamo u blagu neznanja.

7 Responses to Berislav Blagojević: BLAGO NEZNANJA

  1. Zana Zivaljevic каже:

    Poucna prica. Nije lose.

  2. Boris каже:

    Nije loše? Ja bih rekao da je odlično, ali ne znam da li je poučno.

  3. Natasa Dostic каже:

    Moj je ukus sasvim pogodjen 🙂 sve pohvale

  4. Jasmina H. каже:

    znanje je često imanje, a ponekad tegoba- reklo bi se!

  5. Berislav каже:

    Hvala na pohvalama… Uvijek ih je lijepo čuti. Piscu (ako uopšte imam pravo tako da se nazivam!?) je milo kada čuje da je nekoga pogodio „u žicu“!

  6. nena каже:

    Sasvim je zanimljivo… jedino sto ima mnogo pitanja i nakon price – zasto je taj covek zanimljiv jednom piscu – da li je mudar, dobar, blesav, inspirativan… Toliko obrta je doziveo da je to gradja za roman…

  7. Mujo каже:

    Dobar neki lik: zatvorski srednjoškolac-filozof!? A priča? Po svemu – vanzemaljska.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *