Robert Roklicer: Sizifov posao

Seks s vlastitom Ženom, nakon petnaest godina braka, dođe na isto kao najesti se punog lonca graha i otići u crkvu, na misu. Svetogrđe. Dok te u želudcu pritišće, a iz šupka cvrkuću mrtve ptičice, radiš nevini izraz lica i ushićeno se pretvaraš da si u blaženom transu jer prisustvuješ sakralnoj ceremoniji. A sve iz razloga da se Bog (u ovom slučaju Žena!) ne bi uvrijedio jer ti se na tako svetom mjestu u trbuhu grči, a iz guzice pucketaju petarde. Dakle, da parafraziram Stanislavskog, velikog ruskog redatelja i kazališnog teoretičara, jebanje vlastite Žene je uživljavanje u ulogu svetca – mučenika, gdje se požrtvovanim radom stječe osjećaj glumačkog nadahnuća.

Drugim riječima, pretvaraš se da jebeš vlastitu Ženu k’o da ti je to prvi i posljednji put. Jedna narodna poslovica kaže da je najteže svakom muškarcu kopati tuđi krumpir i jebati vlastitu ženu. Prije to nisam razumio, sada u potpunosti shvaćam. Mada mi je za to trebalo punih petnaest godina…
Po tko zna koji put i jutros sam se, nakon obavljena seksa sa Ženom, sjetio očevih riječi
(Bože moj, čovjek što je stariji i gluplji, sve se više prisjeća roditeljskih savjeta!). I tako, htio – ne htio, počeo sam se prisjećati događaja iz djetinjstva…
Imao sam možda četiri godine kad sam prvi put nehotice provirio u njihovu spavaću sobu. Stara je, nogama i rukama podupirući plafon, razvaljeno ležala na bračnom krevetu kao da ju je u najmanju ruku pregazio Čazmatransov autobus. Na moje veliko zaprepaštenje stari je istog časa izronio iz popluna, naceren poput onog krvožednog, ali simpatičnog delfina iz filma «Moj prijatelj Willy». Potpuno nezainteresiran na vanjske utjecaje i smetnje, stari je samo procijedio kroz zube:
– Jebat ću ti mater!
Vidjevši taj prizor, onako totalno ošamućen, istraumatiziran, isfrustriran te psihički unakažen, dugi niz godina sam se mučio da iziđem iz vegetativnog stanja u koje sam upao. A onda sam napunio deset godina i moji su roditelji zaključili da mi jedna trauma u djetinjstvu nije sasvim dovoljna. Htjeli su po svaku cijenu imati kompletnog luđaka za sina. Kad odrastem, razmišljali su, da ne odskačem od prosjeka familije. I da stvar bude takva, vrativši se jednog kišnog dana iz škole zatekao sam, pred kuhinjskim štednjakom, mamu kako miješa bosanski lonac. Iza mame nalazio se moj tata, koji je miješao nju. Mama je, istinabog, na sebi imala Podravkinu pregaču, ali je zato sva živa sila njezinog golog tijela bila izvan, ispod i ispred slike Steve Karapandže, zaštitnog znaka Vegete. Stari se spuštenih hlača klatio poput Elvisa Presleya i lagano pjevušio «That s All Right Mama», dok je mama kuhačom okretala po bosanskom loncu da joj ne zagori.
– Mama?! – ciknuo sam pljunut Britney Spears kad je u ludari ugledala Kevina Federlinea.
No ona je i dalje samo hipnotički promatrala kupus, mrkvu, mahune i sva ostala vitaminska govna koja su krčkala u bosanskom loncu. Tata se okrenuo poput onog debilnog mesoždera -delfina Willyija i umjesto da ponovi rečenicu od prije šest godina „Jebat ću ti majku“, ovaj put je rekao:
– Jebem ti majku!
Katarzu, po Aristotelu, čine snažne emocije koje stižu nakon osjećaja žaljenja, simpatije, empatije, tuge, straha, smijeha ili nagle promjene u osjećajima, odnosno osjećaj nakon tih emocija, koji se opisuje kao obnova životne radosti ili poleta. To sa svojih deset godina nisam imao pojma. Ali – jeb’o me čitav bugarski kontigent u Afganistanu ako lažem! – baš na taj dan sam bio katarzičan više nego svi starogrčki filozofi zajedno. Nakon što sam pojeo pun tanjur bosanskog lonca, i dva puta isprdnuo višak vitamina, shvatio sam da je nepobitna činjenica u mom životu da tata jebe mamu. I to je to! Ono što te ne slomi – ojača te, zaključio sam mudro i obrisao suzu iz oka. Osmjeh mi se vratio na lice, a djetinjstvo mi se u trenutku učinilo ljepšim.
Idućih pet godina očajnički sam vrebao trenutak kad ću ih opet uloviti u seksu. Znao sam, gotovo istančanim gerilskim metodama, upadati u toalet, kad bih god čuo tatu gdje transformično stenje, ali umjesto da obnaša svoju supružničku dužnost, on je rđavim žiletom za brijanje odstranjivao hemeroide ili bi jednostavno imao problema sa kenjanjem. (Obično se to događalo kad bi se prežderao ljutog slavonskog kulena ili je poslije obilne večere halapljivo progutao cijelu ploču crne čokolade za kuhanje).
Ista stvar mi se događala i s mamom. Tako bih je primjerice čuo kako neutješno jeca u spavaćoj sobi i razbacuje papirnate ručnike oko sebe. Stavio bih svoje desno plavo oko u ključaonicu vrata i znatiželjno špijunirao ne bih li – tu negdje – ugledao i svog tatu u liku Elvisa Presleya. No ubrzo bih shvatio da mama gleda izravan prijenos sjednice Hrvatskog sabora i vrišti od ljubomore na manekenski izgled Radimira Čačića koji je, smršavivši tridesetak kilograma, izgledao kao Nina Morić. Ustvari… recimo da je tako…
Kako god bilo, nije mi bilo druge doli da direktno, face to face, pitam tatu koji se to kurac događa s našim životima. Zapravo, da se preciznije izrazim, u kojem grmu leži zec, ili narodski rečeno: zašto više ne troši svoju ženu, a moju staru. Iskoristio sam priliku kad je bio zaokupljen košenjem dlaka iz svog nosa. U takvim su mu situacijama naime potrebne obje ruke, škare, rukavice i turpija, pa sam se iskreno nadao da me, od silnih rekvizita, neće uspjeti dosegnuti svojim šakama.
– Tata…?, započeo sam svoju karijeru mrtvog čovjeka.
– Hm?, čuo sam ga dok je turpijao jednu dlaku iz nosa.
Stisnuo sam zube, zažmirio, i brzo nastavio:
– Kad sam imao četiri godine, rekao si mi da ćeš mi jebati mater. Nakon nekoliko godina… sjećaš se bosanskog lonca?…rekao si mi da mi jebeš mater. Zanima me što se sad događa po tom planu?
Izvadio je turpiju iz nosa i zamišljeno odložio punu šaku dlaka na stol. Zatim je rekao:
– Jebo sam ti mater!
Danas, dvadeset godina nakon tog historijski važnog razgovora, uglavnom mi, u rijetkim trenucima iskrenosti, jedino govori:
– Jebo ti pas mater!
I to doista misli.
Eto, to je moj tata, a to su i ciklusi seksualno–ljubavnih razmišljanja oženjenih ljudi koji su primorani djeci (kroz obrambene mehanizme – psovke) objašnjavati stupnjevanje sazrijevanja seksa s vlastitom Ženom:
1) Jebat ću ti mater! – kad dijete ima četiri godine i prvi se put suočava s grozomornim iskustvom seksualnog života sa Ženom.
2) Jebem ti mater! – dijete izlazi iz kome i doživljava katarzu. Misli da je seks sa vlastitom Ženom prirodna pojava poput tsunamija ili rata u Iraku. Uglavnom, počinje se na to privikavati.
3) Jebo sam ti mater! – dijete je zbunjeno, dezorijentirano, kaotično… Nije mu jasno zašto se te stvari više ne događaju i tko je tome zapravo kriv.
4) Jebo ti pas mater! – dijete, sad već odrasla osoba, napokon shvaća da je seks s vlastitom Ženom zapravo običan Sizifov posao i da oženjeni Muškarac (prema uvriježenom mišljenju Alberta Camusa) konačno postaje heroj apsurda.
Jer, na koncu končića, Camus tvrdi da je Sizif donekle sretan jer je ispraznost svog posla prihvatio kao takvog. I zdravo đaci, nema se tu više što dodati! Jer, kad god gura kamen do vrha planine (Sizif – Muškarac) zna da će se ponovno spustiti po njega. Seks s vlastitom ženom je „circulus–vitiosus“, stalno guranje–spuštanje, guranje-spuštanje… Sve dok jednog dana, iz nekog razloga, kamen ne ostane zacementiran na dnu planine.
Iz turobnog me je razmišljanja trgnuo glas Žene, koja se mučila s tim da ugura sise u mrežu grudnjaka:
– I dalje si brz na okidaču – prokomentirala je naš seks, onako usput, tražeći sise pod trbuhom.
U mahu mi je došlo da glasno prokomentiram njezine grudi koje kao da su netom plazile po minskom polju. Ali sam se na vrijeme sjetio velikog Stanislavskog:
– To je zato što me još uvijek uzbudiš kao i prvi put kad smo vodili ljubav – rekao sam i ostao živ.
Nasmiješila se k’o mrki medvjed i uvalila mi jezik u grlo. Nakon što mi je gotovo otkinula lijevu mandulu, rekla je:
– Kod tebe mi se sviđa što si svih ovih godina braka ostao isti lažov. Uvijek znaš povući pravi potez, ma kako on blesav bio. Zato te volim.
Kako god ovo blesavo zvučalo, smatram da sam svoj dvominutni seks sa Ženom obavio propisno i uz istinski napor.
Uvjetovanim refleksom potražio sam sto eura da joj platim. A onda sam se sjetio da ne moram, jer mi je Žena.
I onako će, kad–tad, Sizif opet doći po svoje.




10 Responses to Robert Roklicer: Sizifov posao

  1. ecce homo каже:

    Vrlo eksplicitno napisano, da ne kažem prostački. Ali i duhovito do krajnosti sa dosta elemenata dobrog zapažanja. Da bi se ocijenilo kao umjetnicko djelo potrebno bi bilo u mnogome sniziti danasnje pragove tolerancije. Samo naprijed, u trendu modernome i blaženome vremenu mediokriteta! Planeta će tako jos brze postati prenapuceno naselje pogresno civiliziranih divljaka koji ce uvesti novi stepen sazrijevanja seksa sa vlastitom ženom:
    5. Jebali mi mater svoju.

  2. Elijevsky каже:

    Genijalna pricica.

  3. lela каже:

    da, ovo je prijeko potrebno, ovakvi tekstovi i ovakvi koji to pišu, oni su odličan podsjetnik na ono što je umjetnost, humanost i njeni razlozi i zdrav razum, svojim „nemuštim“ jezikom i pokvarenošću; pitanje je samo jer urednik ovog ćasopisa želi isti takav da bude ili je pomislio da je demoikratija dozvoljavanje svega pa i največih gluposti; riječ je odgovornost dragi moj uredniče

  4. MirzaM каже:

    Pa, lela nije ovdje problem toliko u vulgarnosti, koliko u nepotrebnoj vulgarnosti, gdje pisac ocigledno nije dobro odvago, neg u svakoj recenici dodao po nesto da tako napravi od sebe neki brand, da se nekako okarakteriše, i da bude mozda to i zanimljivo pokojem članu sve više „obrazovanih“ i „pametnih“ generacija koje dolaze. Neko mu je sigurno sapnuo „hej de ti malo prostacki napisi nesto, da budes poseban, ima ljudi koji to vole“. Ja opet kazem da se napravio balans ovdje da bi pricica bila mnogo bolja. (i meni kao takva i nije opet loša). S druge strane vrlo je evidentno opće zatupljenje generacija, gdje se od muzike prelazi ka turbo folku, a sa knjizevnosti na hmmm, nesto ovako i slično. Al to je sasvim ok, jer se to po zakonima trzista prilagodjava mentalnom sklopu danasnjeg naroda.

  5. lela каже:

    pa, to i kažem mirza; ali nije autor taj koji „degradira„,ma kako meni bio nakaradan „način“ pripovjedanja autor ima pravo da se „oglasi“ i piše kako god želi, urednik i oni koji su ovo postavili „plitko“ degradiraju site; to već na sebi primjećujem jer poslije ovog priloga nekako ne baš često i rado, kao prije dolazim ovdje

  6. Zoran Ilić каже:

    Lela,
    Vreme cenzure, cenzura i sličnih „zahvata“ je odavno prošlo.
    G-din Roklicar je poslao svoj prilog veb-sajtu „Prozaonline“, urednik je procenio da Robert Roklicar postoji i nešto znači u hrvatskoj književnosti… I nije video koji su to razlozi da „SIZIFOV posao“ ne bude postavljen na „Prozaonline“.

  7. lela каже:

    pa jasno, nije vidjeo razloge, naravno da ih nije ni vidio ni „uvidio“ inače ne bi ovo objavio, jedini su da gospodin „postoji“: a cenzura takođe postoji, ako tako želiš da nazoveš zdrav razum, on cenzuriše ono nezdravo, licemjerno, ružno i necivilizirano; i nije tajna da se zna šta je to, nikakava, kao što nije tajna da mnogi i ne znaju da to nije tajna; kao tvoj urednik; ništa ne brinite, vi ste sa svojim izborima samo kratka pojava koju niko niko ne uzima za ozbiljno i koja će postojati uvijek samo kao dobar primjer onoga kako to ne bi trebalo;
    pozdrav

  8. Zoran Ilić каже:

    Ako je neko mislio da ce ovde objavljivati samo pisci tradicionalisti, patriote i nacionalisti onda se grdno prevario…

  9. ž каже:

    Priča je odlična. Ne vidim ni posebnu prostotu, ni suvišnu vulgarnost. Vjerno i korektno dočarava situacije i prezentira sadržaj. Sve je savršeno lijepo uklopljeno i bitno za priču, od graha, vjetrova, do korištenja riječi poput „jebanje“. Suvišna vulgarnost bi bila ići u detalje neprimjerene i nepotrebne, koristiti „kurac“, „pička“ bez prave potrebe, i slično.
    I nikako je ne bih zvao „pričicom“ jer mi je i to nekako degradirajuće. Smatram da je zbilja odlično djelo.
    Naravno, podržavam i razumijem i sve koji ne misle tako.
    Hvala g. Iliću koji je objavio ovo.
    Inače, danas sam prvi put naletio na ovaj sajt, i doista mi se sviđa. Uz malo sreće rado bih i sam pokušao poslati nešto uredniku, i staviti se pred zid komentarima čitetelja.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *