Rajko Glibo: ĐAKON NIKOLA

Taufhirchen, 09. XII. 09.

Pismo sam napisao spontano i iskreno kako to uvijek činim. Drago je čovjeku kada drage osobe „pročitaju“ i ono iza redaka i tako bace pogled u dušu. To je velika karizma malog broja velikih ljudi kao što si Ti.
Treperi „pogled u dušu“ Nižu se slova iz neočekivanog pisma. Aritmično srce lupa u svom nakrivljenom taktu. Želi da iskoči. Kada je pismo oživjelo ne znam. Znam samo da sam mu odjednom postao skrbnikom kopji na njegovim valovima pliva i kada je čitanje prestalo. U pismu se stulio čitav jedan život i s njim više, mnogo više skromnosti, lutanja, posrtanja, padova i uspinjanja. Pismo je prototip života nekoliko generacija jednog tjeskobnog i čovjeku nesklonog vremena. A koje je to vrijeme čovjeku čovječno sklono? Čitam pismo treći put. Glazba iz njega dirigira taktovima čiste ljubavi, a svaka čista ljubav neuništiva je.
Iskreno i od srca me obradovala čestitka (posveta predivne knjige) zbirke „Moje ode“, kao što me i stalno raduješ Ti kao čovjek, znanstvenik i veliki pripovjedač, pjesnik, književni kritičar… Misli i osjećaji često „odlutaju „ u djetinjstvo i malobrojne, ali ne zaboravljene situacije i s tobom kao starijim uzorom u svemu. Ja sam već poslije petog razreda pukim slučajem otišao u Slavoniju. Župnik Vasilina nas „pokupi“ kao piliće. Tvoj brat Ante, rođak Mato Brkić, Pero Križanac i drugi; svi se nađosmo u Badljevini (selo između Daruvara i Pakraca) s namjerom ići dalje u školu i postati „salezijanac“. Ja sam poslije dospio u Rijeku te nakon osmogodišnje škole u sjemenište „Paulinum“ u Subotici, gdje sam maturirao. Poslije vojnog roka biskup me posla u Innsbruck na studije Nakon četiri semestra studija na Teološkom fakultetu spoznah da biti svećenik nije moj put te sam nastavio studij Germanistike i filologije. Onda sam 1971. upoznao pok. profesora dr. Zdenka Škreba, koji je tada posjetio prof. Konstantinovića ( kasnijeg „dr. Vatera“ gosp. Ive Sanadera) i nagovorio me da dođem u Zagreb što sam i učinio. Tamo sam 1975. diplomirao te otišao tri godine raditi u Viroviticu. Tada si me i ti zvao u Prozor, ali ostadoh radi oca, braće i sestara u Slavoniji.
Ubrzo sam (1977.) upisao i poslijediplomski studij kod prof. Dr. Viktora Žmegača i nakon godinu dana uspio sam otići na krtatko u Muenchen i tu nastaviti studij i raditi u dopunskoj nastavi. Pustili su me „drugovi“ na jednu-dvije godine, a ja evo i danas ovdje
Kada su istekli papiri „kao učitelj, napustih“ sve i vratih se ponovo u ovdašnju crkvu i relativno brzo završih izobrazbu za stalnog (trajnog) đakona i kard. Wetter me zaredi 1988. za ovdašnju nadbiskupiju. Time sam dobio sve što mi je trebalo za ostanak ovdje („trajne papire“, državljaanstvo, doživotni posao..).
1990..nastavih studij teologije ovdje i već 1993. završih ga diplomskim ispitom. Tada mi je nadbiskup povjerio brigu za Rome („Cigane“) za cijelu nadbiskupiju. To, eto, radim i danas uz službu i na njemačkim župama. Prvi sam u povijesti nadbiskupije počeo i malo sistematičnije raditi s tom manjinom i sastajati se sa dušobrižnicima iz Europe i svijeta. Uz radna njemačkoj župi, to me djelovanje sa i za ljude na najnižoj skali ljestvice vrednovanja većinskih društava pa i crkvi i relig. organizacija ispunjava i daje određeni smisao i u vjerskom pogledu.
Od 1980. sam oženjen s „našom“ Virovitičankom Anom i nažalost nismo imali djece. Sve drugo je relativno dobro i zadovoljni smo. Ona je viša medicinska sestra, ali je od 1980. stalno u vrtiću zaposlena kao odgajateljica. Inače smo se smjestili u Istri – Poreču. Kuću sam gradio na pola s bratom Ivom. Nije još sve gotovo, ali je lijepo ne samo za odmor. Raspisah se jer se nismo još vidjeli. Obećao sam Te posjetiti i načinit ćemo to, ako Bog da. Pošalji mi opet broj računa udruge u Zadru. Rado ću malo ponovo financijski to podržati! Primi puno srdačnih pozdrava i svako Ti Dobro! Bog Te čuvao. Nikola i Ana
Sa četvrtom stranice pisma pismopisac se sručio u kut. Jedva se nekako na desnoj strani u dnu nađe mjesta za imena Nikola i Ana. U priči mi se imena povratiše na lijevu stranu. Tu im je mjesto i po Božjem i po ljudskim zakonima. Mučno je kad Boga ima, a ljudi nema. Čudno se osjećam. Treperim kao prut. Pismo se u srce urezalo kao da još nosim dječje srce i sve me strah da se sličicama iz njega nešto štetno ne dogodi. One su žive. Skromne su, prozračne i ljupke pa štete i oštećenjima ne smije biti. Ćuvam ga kao moći. To je trag. To su, sve su prilike, posljednja pisana slova prekrasnog rukopisa đakona Nikole. Nose sličice koje kao magnet privlače i u srce se samoniklo urezuju. I on, i pismo, i Ana koju ne poznajem osobno, kao da su se preobrazili u jedan džambo plakat u ulici moje duše iz kojega se na momente izleže više njih i svaki kao da želi ovječnjeno i postojano svjedočiti o jednom vremenu i dva života koji sve brže cure k majčici zemlji iz koje su nikli pa na njezinim sokovima jačali i stasali.
U protektoratu, u našoj „rodzini“ u isto vrijeme naš mlađi „mali brat“ u novine otisnu pelinkastu misao: „1989-2009. ni čovjeka ni vica“ Ostao protektorat najistočniji od Istoka i najzapadnii od Zapada i bez čovjeka, i bez vica. A poznat je i po čovječnosti i po slatkastim vicevima. Propast sve bolnije namiguje, a gdje ona namiguje vic se ne čuje. Pandemija zla satjerala je dobro i čovječnost u mišiju rupu, a bez njih nema tko zaustaviti moralnu katastrofu, nema tko, nakon toga, krenuti u tako malo izgledno spašavanje. Stranačke autistične kreature poistovjetile su se, već je tome dva desetljeća, s državom, a države nema ni za lijeka. Impozantna je masovnost đavoljih sluga. Između njih od dna do vrha prse se stranačke kreature diktatora, totalitarista, autističnih falsifikatora, krojača puta laži i obmana. Caruje šutnja i privid nemoći. Zaobilaze me unakažene nemoći, mala bijedna čekanja i prazna išćekivanja. Svaki kontakt sa mnom njima je zabranjen i ako zabranu prekrše na ledu su i pogubnost im se upucava za kumu. Osioni jahači apokalipse siju balkanlučku pustoš po zemlji i u dušama ošamućenih ljudi koje sve jače steže omča siromaštva i jada, a iz zagrljaja provincije ne znaju se, ili ne mogu iščupati. Svrbi me, češka me, u nemir me pretvara pjesnički suptilni i budni um. Nagon je sve jači. Zadaća je: iskočiti iz pakla bar na trenutak pa na više trenutaka i eto trajnijeg iskoraka, eto početka spasa. Pogled suosjećajnosti u trenu mi zakoči i dah i misao. Sumanut je, vele. A ja samo tražim jednu riječ. Tražim jednu jedincatu moćnu riječ da ozdravim pa da lijek za ozdravljenje drugima, uz sve teškoće, doturim. A boje me se! Čujete li? Boje me se apokaliptičari kao groma. Kroje mi atentat za atentatom. U meni Bog kumuje sa pjesnikom, a pjesma je, znano je, dvostruka molitva. Njihovo golemo ne znanje utrostručuje njihov strah. Moć srca, zna to đakom Nikola, naajjača je moć. Srce je džoker plemenitosti koji uvijek dobija. A srca čovječnosti zaključaše apokaliptičari u gluhu i slijepu škrinju prije dvadesetak pelinkastih ljeta. Dvadeset ljeta pakla od života ljudi koji su u pakao gurnuti taštinom, lažima i obmanama neljudi iz kojih je čovječnost izvaljena kao velika kamena gromada. Nu ti vidi? Dogodi se supstrat zla kakav povijest ne pamti. Škrinjice se preobrazile u Pandorine kutije kontra apokaliptičarima, a ustrašene i ušućene čovječnosti hine ih kao teret, a jedva čekaju njihovo otvaranje.
Prepadnem se ponekad. Šapućem sebi u bradu kako su riječi nemoćne. Ispražnjene su na putu laži i obmana. Bježim od tih pomisli. Mržnja je upregnuta u kočiju osobnih interesa. U toj kočiji dobra nema. U njoj je i pomisao na ljubav smiješna. Nema mira, ni Boga kao da nema. Budalama je Bog oduvijek nešto suvišno, nešto kao kazna.
Šutnja je nemoralna i nedostojna je čovjeka. Slatka je. Tako je slatka i sve slađe se preživa u pasjim vremenima. Šutnja je ropstvo Poniženom čovjeku šutnja postaje kuma. Šutnja je smrt prije smrti. Izopačenim ljudima i molitve su promašaj, jer su na neki način izopačene, bliže su apsurdu, nego svojoj zadaći.. One su njihova mehanika kojuni sami ne čuju. Nju Dobro niti sluša, niti čuje, jer su tek samodopadljivi ples mračnih duša, a taj ples u nove omče se preoblikuje. Nije to od jučer. Oko velikih ljudi mračne duše pletu velika zla. Sve što je blizo uvijek je maleno, opominje me đakon. Kuku krajevima u kojima svi sve mogu, uskače pronicljiva Ana. Slušam ih, a pramičkom misli uvjerevam se kako utrka pustošenja i pljački jenjava. Ostade samo siromaštvo s gorkastim mirisom pečenih volova. Pamet je od tog mirisa sve dalje.
Naviru sličice iz djetinjstva đakona Nikole. Mami njihova ujednačenost s mojim, a poneka emanira gotovo potpunu istost. U nizanki sličica iz pisma, često me zarobi sličica od mene nešto mlađeg dječaka koji se šutnjom prepunom dječje pameti zavlači pod kožu i nenametljivo u srcu i u ulici duše postaje prvi među svim ostalim dječacima. U pogledima dvojice staraca iskre pogledi dvojice dječaka i zoblju najslađe trenutke života iscurenog u neimaštini i bijedi. Pošao sam u zadarsko sjemenište Zmajević. Pošao u spas i -promašio. Zaspao sam na klupi.pramca broda Kada sam se probudio noć je sve nadmoćno zajašila. Bunovan i pun straha pitam službenika u uniformi koliko još ima do Zadra? Davno smo prošli Zadar! Što ću sad, jadan ja? Iskrcaj se na Rabu i drugim brodom vrati nazad. Motri me proniciljivo. Ne zna da ja nemam ni pare u džepu. Imao sam do Zadra i to je to. Ode od mene. Ja gladan srljam u nesvjesticu. Onda iz kuhinje izmamih komadić kruha i utolim glad. Možda je uniformirani u mislima komentirao minuse prema mojim roditeljima, a on očito ne zna kakav je teret siromaštvo kada zajaši obitelj i cijeli kraj. Jutro dođe. Sunce na Rabu prlji. Sjedam u palmin hlad na klupi. Riva čista. More čisto. Jutro veličanstveno, a ja tužan i zabrinut. Kako nazad u Zadar? Prilazi mi njemački bračni par. –Guten Tag! Odzdravljam im s te dvije njihove riječi jer niti jednu više ne znam. Dižem se iz hlada u kratkim hlaćicama i jedtinim znojem uprljanim tenisicama i pomjeram se na osunčani dio klupe. Čujem #Danke“ i uzvratim dječjim osmijehom. Oni pričaju. Možda misle da znam njihov jezik? Posumnjah kako bi moglo biti da se osjećaju nedovoljno slobodnim. Odlučih se udaljiti. Tutnuše mi u džep pedeset DEM. Moj problem nerješivi jednim potezom srca rješiše neočekivano, a brzo i bez riječi. Otada Deutschland i taj narod najviše na svijetu volim. Ta ljubav je čvrsta i trajna. Oko šesnaest sati vrata na malim točkićima u dnu otvoriše se. Uplašeni dječak ulovljen strahom osjeti kako mu se tijelom mreže žmarci u kojima se osjeća ulovljenim kao ptica u krletci. Đakon Nikola i njegova Ana gledaju preko mora u nedogledive daljine i šute. Gledamo se, a nagledati se ne možemo niprema unutra, ni prema vani. Gledaju se dvije odiseje, dvije čiste i u čistoći sačuvane duše. Život im se primiče kraju. Osipa se, rasipa se u plićaku ugrožene čovječnosti. Prijatelji su im se sakrili, pogubili, što li? Stresam se na tu pomisao. U dušu mi kaplju suze pokradene moje matične domovine i one druge, susjedne-protektorske. Reguliraju taktove aritmičnog srca. Osta mi samo visoko uzdignuta čista duša đakona Nikole. Ako ste u pomoru čovječnosti pomislili: „jedan k’o nijedan“ promijenite DWD i čut ćete radosni eho potvrde: „jedna ali vrijedna“.

2 Responses to Rajko Glibo: ĐAKON NIKOLA

  1. Jasmina Hanjalić каже:

    „Mučno je kad Boga ima a ljudi nema;Pandemija zla satjerala je dobro i čovječnost u mišiju rupu, a bez njih nema tko zaustaviti moralnu katastrofu;Caruje šutnja i privid nemoći;Osioni jahači apokalipse siju balkanlučku pustoš po zemlji i u dušama ošamućenih ljudi koje sve jače steže omča siromaštva i jada, a iz zagrljaja provincije ne znaju se, ili ne mogu iščupati;Dvadeset ljeta pakla od života ljudi koji su u pakao gurnuti taštinom, lažima i obmanama neljudi iz kojih je čovječnost izvaljena kao velika kamena gromada. Nu ti vidi? Dogodi se supstrat zla kakav povijest ne pamti. Škrinjice se preobrazile u Pandorine kutije kontra apokaliptičarima, a ustrašene i ušućene čovječnosti hine ih kao teret, a jedva čekaju njihovo otvaranje…..“

    U jednoj snažnom, precizno seciranom prelomu dva desetljeća i događanja svima nama, ali i svevremenskim opservacijama o čovjeku, o nama, u protektoratu ili bilo gdje, čitaoc se ogoli do kosti i uhvati ga zebnja, što od istine što od šutnje i nemoći…
    Ovdje, zaista, ni moć srca neće nam pomoći: kuku nama kukavcima!

  2. Rajko Glibo каже:

    Jasna draga, alal Ti vjera kako me nađeš na pravom mjestu. Naš pjesnik Krešimir Šego prije dvije tri godine utješi me riječima:“nema te moći koja može ubiti dobrog pjesnika“ Guraj poeziju koliko Ti moći dopuštaju. Ona Ti je sjajna i koliko vidim sva pjesnička raja misli za nju kao i ja.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *