Miroslav Pelikan: NASLJEDNIK

Mladi antikvar, Vitomir Carek, nasljednik posla i antikvarijata nestalog Bogumila Careka, nije imao sreće već od prvoga posla.
Prvi kupljeni servis češkog kristala, razbio se u prometnoj nezgodi, kada je na njegov automobil udarilo službeno vozilo Uprave grada.
Več sutradan, slučajno je teško i nepovratno oštetio poznati portret tvorničara Gabesa, što ga je 1915. godine načinio, možda najcjenjeniji domaći slikar Borski Dalibor.
Restaurator je procijenio kako slika nije strašno oštećena, no izgubit će na cijeni.
Mladi Carek nije vjerovao u zlu sudbinu iako je znao kako je Bogumil Carek, njegov stric, mnogima zario nož u srce, otkupljujući za mizerne novce i slike i namještaj i servise, ne pokazujući nimalo sentimenta za često očajne prodavatelje.

Da, znao je Vitomir Carek, u ovom antikvarijatu mnogo je zle kobi, no, odlučio se je na to ne obazirati, valja biti samo oprezniji.
Evo, već godinu dana vodi antikvarijat Carek, no, ne jednom mu se učinilo, kako je pojedine predmete mogao znatno povoljnije prodati, ali zato je bio zadovoljniji. Imao je osjećaj kako te predmete iz davnine jednostavno vraća po pravoj cijeni novim vlasnicima i na taj način ispravlja nepravdu svoga strica.
I doista, nakon nepune dvije godine, Vitomir Carek jednostavno je rasprodao cijelu ostavštinu svoga strica. Antikvarijat je bio potpuno prazan, a u novčaniku je imao novca tek za kratkotrajno putovanje u Pariz.
Već idući dan prodao je antikvarijat Raineru, koji se u međuvremenu uzdigao do pozicije vodećeg antikvara u gradu.
Rainer mu je pristojno platio, više iz straha od mogućeg povratka starog Careka a ne zbog poštenja.
Vitomir Carek je otputovao u Pariz sredinom rujna sa željom da u dalekom gradu i ostane.
Nekako, više slučajno, zbog znanja jezika, dobio je posao u francuskom Crvenom križu i proputovao gotovo cijeli svijet u iduće četiri godine, boreći se srčano protiv gladi, bolesti, zaostalosti. Carek je lijepo napredovao u međunarodnoj organizaciji Crvenog križa, zadovoljan svojim životom, sretan što pomaže drugima.
No, krajem četvrte godine rada u Crvenom križu, lakše je ranjen u Africi. Nakon oporavka u Švicarskoj, vratio se je u domovinu na dulji odmor.
Njegov se grad nije mnogo promijenio. Careka gotovo nitko nije prepoznao, pa ni Rainer kada je stupio u dobro poznati antikvarijat.
-Ah mladi Carek, Vitomir Carek, jedva vas prepoznajem.
-Da, prošle su četiri godine..
-Čuo sam da radite za Crveni križ, nastavi Rainer piljeći u Careka.
-Da, vrlo sam zadovoljan. A vi, kako ste vi?
-Ne mogu se baš pohvaliti. Naime, kada su nestala četvorica antikvara, ponadao sam se kako ću ih ja moći zamijeniti.
-I?
-I ništa. Posao slabo ide. Kupci se često sjećaju njih četvorice, govore, kako su oni imali svoj jedinstveni karakter, izraziti personalitet. Mene smatraju primitivnim, neobrazovanim prekupcem.
-I?
-Hm, je li bi vi otkupili ovaj antikvarijat? Evo, dati ću vam ga u pola, ma što u pola, za četvrtinu stvarne cijene.
Carek se zamisli.
-U redu, napravimo ugovor.
Nakon pune četiri godine lutanja i borbe po svijetu, Vitomir Carek je opet postao antikvar. Prezime je imalo svoju težinu i mnogi su u ovom povratku vidjeli proces, kako stvari ipak dolaze na svoje mjesto.
Carek se najprije riješio Rainerove robe. Antikvarijat je oličen, kvalitetnije je osvijetljen.
I što sada, mislio je grozničavo Carek.
No, nije mu se bilo teško dosjetiti. Kontaktirao je s mnogim afričkim i azijskim adresama i uskoro su mali zamotuljci dolazili s kuririma, koji su odmah preuzimali nove narudžbe.
Za par mjeseci antikvarijat je bio ispunjen mnoštvom rariteta iz Afrike i Azije. Domaći kupci rado su kupovali umjetnine iz dalekih zemalja.
Nekako u isto vrijeme, započeo je Carek sentimentalnu vezu s Katarinom Kraus, kćeri nestalog antikvara Ernesta Krausa, dobra prijatelja njegova strica.
U njihovoj vezi, sve se od početka dobro posložilo. Vitomiru Careku je imponirala brzina i odlučnost niske crnke, tamnih očiju, njezino ovalno, dražesno lice.
I Katarina Kraus je uživala u svom novom životu, u vezi s odmjerenim, zanimljivim, imućnim muškarcem.
Brak je bio prirodni rezultat druženja Vitomira i Katarine.
Sustav njihova života temeljio se je na jednostavnoj organizaciji, Vitomir brine o antikvarijatu, Katarina o kući. o obitelji koja se uskoro povećala rođenjem sina Bogumila, ime je naravno dobio po očevom stricu.
Antikvarijat je lijepo radio, donoseći redovitu mjesečnu, više no pristojnu zaradu.
Povjesničari bi rekli, samo njima vrijeme prolazi brzo, no, to se nije moglo reći i za obitelj Carek.
Vitomir Carek se mukotrpnim radom, znanjem, srećom, talentom, uzdigao do pozicije najuglednijeg antikvara u široj regiji, vrlo cijenjen, kod njega se mogla pronaći raritetna, vrijedna roba.
Carek je cijele dane provodio u antikvarijatu, odavno mu je Katarina prigovarala da se oženio antikvarijatom, te da niti ne opaža kako njegov sin Bogumil raste i mijenja se.
Može se slobodno reći, kako Vitomir nije mnogo mario za te riječi. Njegov se život zrcalio u antikvarijatu.
Nije se odveć iznenadio kada su ga obavijestili dobronamjerno kako je Katarina viđena ovdje ili tamo, s ovim ili s onim.
Nije se začudio ni kada mu je policija zalupala prvi put na vrata, pa ni onda kada mu je sin optužen za razbojstvo. Bio je tek malo zbunjen kada mu je sin Bogumil osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu.
Katarina je tada poduzela odlučne korake da sina izbavi iz zatvora.
Angažirala je nekolicinu, pričalo se najskupljih, ali se znalo i najboljih odvjetnika. Vitomir je uredno plaćao njihove račune, čudeći se pomalo kako se njegova imovina nezaustavljivo smanjuje iz dana u dan.
A i posao je slabio svakim danom, građani su odobravali kršenje zakona, niti nemoral, a neki su se vrlo živo sjećali i starog Careka koji često puta nije ostao u dobrom sjećanju.
Za dvije godine, Vitomir Carek je zatvorio antikvarijat, prodao je kuću i sve umjetnine, ženi kupio stan u Strmoj ulici, ostavio joj nešto gotovine i po prvi puta posjetio sina u zatvoru, koji je uz napore vještih odvjetnika uskoro trebao izaći na slobodu.
-Odlazim u Pariz, našli su mi mjesto noćnog čuvara u zgradi Crvenog križa. Ti se možeš vratiti majci ako želiš.
-Evo, ostavljam ti ovu figuricu samuraja s maskom demona, to je bio prvi predmet u mome antikvarijatu. Zbogom sine.
Vitomir Carek živi sada vrlo mirno u Parizu, plaća mu je dovoljna za skromni život, redovito obilazi antikvarijate i divi se tajanstvenim predmetima u njihovim utrobama.
Katarina Carek, razočarana živi u svom stanu u Strmoj ulici i proklinje zlu sudbinu.
Mladi Carek, Bogumil, ima štand na sajmu starina, preprodaje svašta, ali često, grčevito drži u ruci figuricu samuraja s demonskom maskom i sanja onaj dana kada će imati svoj antikvarijat, a ova će figurica biti izložena na samom ulazu.

One Response to Miroslav Pelikan: NASLJEDNIK

  1. Lada Vukić каже:

    zamišljam….da bi ova priča u proširenom izdanju, mogla biti i jedan izvrstan roman…:)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *