Klara Polak-Poljarević: NE SILAZI SA ČARDAKA

Jul/srpanj 2009. – 11:15′

Šuška lišće ko svila haljine.
Vreli plašt ovija grad.
Sjedim uz sam rub Bregave i jedem ćevape.
Ćevapi u lepinji vrući, ja gladna, nestrpljiva.
Divanim sa Sultinim sinom.
Pijuckam koktu – piće moje mladosti.
Prizor sasvim običan.
A nije.
U prizor se uplela čarolija….i sve postaje … bajka .
Prava, pravcata bajka!
Bregava doslovce brege valja, a srpanj poodmako.
Ćuprija mi se šeretski smije sa svih svojih pet oka. Ja njoj sa ova svoja dva.
„ Čuješ li?“- pita me.
„ Čujem, čujem“ – velim ja.
„ Ma, ne, ne mene, vodu. Ne moje žuborenje, prskanje, grgoljenje, klokotanje, žuborenje, šaputanje, to čuješ svaki dan , već – ono, zapravo ovo, ovooo … muziciranje, glazbu, nježnu kao let leptira, kao glas ezana što nas uzdiže do neba“.
Osluhnem. Napnem uši. U pravu je.
Otkud u Stocu, u bašći Doma kulture, flaute i klarinet? I potmuli, ali ugodni zvuk bubnja koji dopire iz prapovijesti ljudske duše…
Osvrnem se. Trljam oči. Je li ovo san ili java?
Ćevapi nisu san, to je sigurno. Ni lepinja. Žvačem je slasno. Ni kokta nije san. Hladi mi grlo i ruke. Ugodno. A, i Sultin sin je tu – susretljiv i pričljiv. Zabavno.
„ E, onda samo mi na čardaku „ – zaključujem zadovoljno i nastavljam sa zalogajima.
I, sa pričom. Naravno.
Ćevapi i flauta. Kokta i klarinet. Bubanj i voda. Svaka kombinacija čudna da čudnija ne može biti. Spoj istoka i zapada. Sjevera i juga. Prapovijesti i sadašnjosti. Riječi, glazbe i razgovora; luka, ajvara, senfa, leda, sunca i hlada – sve se izmiješalo. I sve prija!
Osvrnem se. Iza mene tri djevojke ko tri vile, nestvarne. Sve zajedno nemaju šezdeset godina (ni stodvaes’ kila!). Sviraju. Izvijaju se note iz uglancanih instrumenata dok ih, tu negdje njihove dobi, prati momčić bubnjajući po nevelikom bubnju. Božanska glazba se plete između grana baroknih stabala i njihovih zelenih, šuškavih krinolina…
Sanjam li? Što je ovo? Gdje sam?
„ U Stocu“ – šeretski mi veli Inat ćuprija namigujući jednom okom, onom najvećom.
„ U gradu u kojem se sve, ama baš sve, i dobro i loše, i lijepo i ružno događa iz inata“ – nastavlja ona dok budno promatra vodu koja protječe kroz ostale četiri oke. Sve drukčijeg raspona, sve nejednake. Vjerujem joj, a što drugo? Ona to najbolje zna.
U okvir ovog akvarela, smjestio se i Džemo. Eno ga tamo, iza stabla, sluša zapanjeno i i…vreba. Ma, ne, krivo ste shvatili – ne vreba djevojke, ima ih on dvije kod kuće, već instrumente! Eh, da mu ih se dočepati za orkestar Gradske limene glazbe!…

( 20:30; istoga dana)

Približavam se Galeriji. Tek sam kod Beredže, ali glazba dopire do mene. Slijedim je zaigrana i dolazim do skupine ljudi koja u polukrugu sluša svirku Gradske limene glazbe. No, nisam puno čula jer sam stigla na sam kraj. Nema veze. Ulazimo u dvorište Galerije. Otvara se izložba. Dvojezično. Ljubazni Francuz nešto ljubazno priča. Lijepa djevojka to lijepo prevodi. Francuz priča i priča i mlati mikrofonom umjesto da govori u mikrofon. Djevojka prevrće očima i uporno prevodi. Oboje su tihi. Nije važno, ionako ih nitko ne sluša. Nestade struje. Ale užurbano i važno prolazi. Smiješi se, a u sebi kune.( Šta bi? Kud baš sada?..). Svi nešto rade i svima fino. Elem, izložba je otvorena. Aplauz. Na stolovima piće – sokovi, kola, bijelo vino, mineralna. Kao da si u srcu Europe. Neki hrabro prilaze i uzimaju u ruke glatke staklaste trbuščiće svjetlucavih čaša ili miluju njihove elegantne nožice…Drugi bojažljivo pitaju smiju li? Je li to za njih? I sve štima. Poliglotski žamor se sa svakom uzetom čašom pojačava. Zadovoljna lica, nasmijane oči, zažareni obrazi, a duša cvjeta. Kao cvjetna livada ljulja se u svojoj ljepoti. U svojoj punini. No, u zraku titra uzbuđenost, neko ugodno iščekivanje jer svi smo svjesni da to nije sve…da neko iznenađenje tek slijedi… I bi tako.
Tamo, na zidovima Galerije što nekada bijaše Šarića kuća, čekala nas je izložba. „Tajne Louvrea“. Umjetničke fotografije Milomira Kovačevića – Strašnog. Crno-bijeli svijet majstorski urađenih motiva iz Louvrea šeta pred našim očima. Nižu se sjene, prolaze šutnjom obavijeni likovi Davida, Nike, Etrurskog pisara, faraona, istočnjačkih ljepotica, mističnih ptica, aždaja…sve neki irealni svijet, svijet snova i noćnih mora, ali bez patetike i bez boli. Smirena, odmjerena, uzvišena atmosfera koja blago ovija i koja se gubi tamo negdje u Mona Lizinim očima pred kojim stojiš nijem kao svjedok prohujalih vremena…Razoružan snagom njezinog upornog pogleda povlačiš se u dubinu svoje dubine i sam sebi odgovaraš na ne-postavljena pitanja… to je trenutak fizičkog nestajanja i osvješćivanja osobne duhovne snage koja te poziva na predaju, na oslobađanje negativne energije iz najsitnijeg atoma tijela nataložene u vezivnom tkivu tvoga bića; susret sa titrajućom istinom… Gdje sam? Sanjam li? Hodam li? Lebdim li? Je li to bila čaša vina ili nektar bogova? Pogled kroz ašik-pendžer još više zbunjuje, sluđuje…
„ Hoćeš li u Lovački na zakusku“ – prene me Fizin glas, glas moje susjede i odjednom, u djeliću sekunde postanem svjesna da sam u Stocu, jer tu smo drugovale šesnaest punih godina i još ćemo toliko, ako Bog da.
Da, u Stocu, u gradu-čardaku, jer dok kročiš njegovim ulicama, mahalama, avlijama, bašćama, dok slušaš zvona il’ ezane il’ tišinu stećaka i obližnje havre ne znaš jesi li na zemlji, na nebu, u oblacima – il’ hodaš po vodi. Sve je u tom gradu isprepleteno, zapreteno, spojeno i povezano i zrakom i vodom i dahom.

4 Responses to Klara Polak-Poljarević: NE SILAZI SA ČARDAKA

  1. Rajko Glibo каже:

    Fina lirizirana Klarina proza kao spužva nas upija pa sa nama i u nama gradi novu cjelovitost. A ja pola stoljeća nikako da uđem u trag ramskog roda Poljarević koji je odbijajući prijelaz na islam iselio i sa sobom odnio svoj počasni grb vojničkog plemstva.

  2. Klara Poljarević каже:

    Zahvaljujem. Drago mi je da tako mislite i osjećate. Što se tiče prezimena ne mogu Vam pomoći, jer o tome nisam nikada razmišljala.
    Srdačan pozdrav

  3. Slavica Sakota - Milinic каже:

    Divan tekst moje divne profesorke Engleskog.Steta ako ne objavi neku knjigu da ljubitelji lijepe knjizevnosti mogu da citaju.

  4. Šasćir каже:

    Klara je sjajna kreativna prosvjetna radnica i jedna od najznačajnijih aktera očigledne kabinetske nastave u stolačkom SŠC-

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *