Krunoslav Šetka: Auslaender

Majdu je Alen upoznao u rujnu ’93 u podzemnoj Konstablerwache, u Frankfurtu, dok je sjedila na klupi, čitajući neku knjigu i čekajući U – bahn za Roemer platz. Bila je obučena kao neka četrnaestogodišnja djevojčica. Jedino se po njezinim mladim borama na licu i blagim podočnjacima dalo primijetiti da je ova lijepa djevojka ipak nešto starija i da vjerojatno vodi neuredni mladenački život. Ili je u životu već toliko propatila da su joj se zarana počele stvarati bore i podočnjaci. Simpatično joj je stajala rokerska teksas jakna na baroknoj roza košuljici s volanima na kragnama. Imala je uglađeno i otmjeno držanje s elegantnim pokretima ruku, koje je Alen upijao svakog pojedinačno, kao i njezine odsutne poglede prema tolikim prolaznicima u podzemnoj, ili prema U-bahn-ima i S-bahn-ima, koji su se smjenjivali tako često da su više podsjećali na neku dječju igru, dječje vlakiće, nego na stvarni život, koji se odvijao i ovdje i negdje tamo u nekom selu u Bosni, naziva Grabovčevo selo, na čijoj su postaji, u to vrijeme, mogli pristajati jedino teški čelični tenkovi. Upijao je Alen listanje svake naredne stranice njezine knjige džepnog izdanja, zabacivanje duge kose unatrag, obuhvaćanje i podizanje kose otpozadi, s obje ruke, dok u usnama drži šnalu i onda ju desnom rukom otraga ubada u punđu, koju je u međuvremenu pridržala lijevom rukom, i Alen primijeti njezin lijepi, savršeno oblikovani tanani vrat, koji je u njemu probudio nagomilanu čežnju za dodirom i nostalgiju za bliskim, za srodnim, dok je knjiga, cijelo to vrijeme rituala vezanja kose, stajala odložena na koljenima koja su bila poprimila X formu, ali samo nakratko, dok knjigu opet nije uzela u ruke i počela čitati u prijašnjem zanosu.
Alen se tad vraćao s posla iz Mc’Donalds-a s Konstablerwache, čekajući U-bahn za Willy Brandt Platz, jednu postaju prije Roemer Platza-a. Iskolačenih očiju na potamnjelom licu, prekrivenim tankim slojem biljnog ulja koje je isparavalo iz friteza za prženje pomfrita i peći za prženje mesa za hamburgere, cheesburgere, big’mc-e i druge sendviče, glavom pognutom prema naprijed, uspio je pročitati naslov knjige koju je čitala i koji je bio na njemačkom jeziku, ali nije uspio ostati neprimijećen. U prvi mah je pomislio da je to Njemica, ali Njemice obično imaju kristalno jasne i kristalno hladne, kristalne oči, bez topline i sjaja, dok je iz očiju ove djevojke prštalo blještavilo na sve strane, u podzemnoj Konstablerwache, pa vozačima vlakova/tramvaja ne bi trebalo nikakvo drugo svjetlo u tamnim tunelima, osim njezinog pogleda, ako bi se Alena pitalo.
Kad mu se pogled susreo s njezinim, morao je nešto progovoriti a da ne ispadne previše napadan i nepristojan. Ustao je i prišao joj, otirući znojne dlanove o farmerke, kao da pristupa koloni za odstrel u Grabovčevu selu kojoj su pristupili gotovo svi članovi njegove uže i šire rodbine, njih jedanaest. Jedino je preživio njegov mlađi brat Stjepan, koji je u tom trenutku bio nosio pod jaknom skrivenu šteku cigareta tatinom prijatelju Ibrici u susjedno selo da nitko ne vidi, i koga je nakon masakra u Grabovčevu selu, posredstvom UNPROFOR-a, udomila neka njemačka Zaklada za ratnu siročad iz Berlina.
Majda je sad prestala s čitanjem knjige jer joj se Alen i previše približio da bi ostao neopažen i samo je stajao i zurio u nju, boreći se sa svojim slabim njemačkim. Vidno zbunjen, ipak je nešto progovorio, ali tonom kojim kondukter od putnika traži da mu pokaže kartu: Entschuldigen Sie, was lesen Sie? Ona je na dosta boljem njemačkom odgovorila da čita roman „Die Wand hinter der Wand“ mlade njemačke autorice, koja je u posljednje vrijeme jako hvaljena, a njoj čitanje pomaže da poboljša svoj njemački jezik.
Da je tim tonom i bez onog obveznog „Bitte“ uz „Entschuldigen Sie“ Alen upitao neku Njemicu, ova ne samo da ne bi odgovorila, nego bi to još smatrala i jednim prostačkim, seljačkim ponašanjem, ili bi joj bilo dosta tih Auslaendera. To vjerojatno ne bi rekla, ali bi pomislila, čisteći pri tom svoje misli i krv, nadojenu mnogim masnoćama, podrijetla Mc’Donalds-a, Pizza-e Hut, Buerger King-a, Kentucky Fried Chicken-a, što su im Amerikanci nametnuli kako bi im malo onečistili krv i učinili ih tromijima i nesposobnijima za brza djelovanja i kretanja po bojišnici košnica podzemnih i nadzemnih željeznica, a njihov im Bratwurst ili Rindwurst, u tonskim količinama i na svakom božjem ćošku, pruža dodatno gastronomsko zadovoljstvo, skupa s Pommes Fritesom i rijekama Bitburger-a, Warsteiner-a, Weizen-a, te bezbrojnim kaloričnim umacima, od kojih svaka kuća u Njemačkoj proizvodi svoju vlastitu vrstu, i vlastitu vrstu peciva, i vlastitu vrstu piva, i vlastitu vrstu sira, i vlastitu vrstu kruha, i vlastitu vrstu piva, i vlastitu vrstu.
No, Majda nije bila Njemica i nije se Alen trebao plašiti njemačke kompliciranosti u mnogostrukostima njihove uštogljenosti i čvrsto određenih pravila obraćanja i življenja. Majda je jednostavno i ponizno odgovorila, ne imajući u svome biću programirane obrasce ponašanja, od kojih, ako se slijepo ne slijede, može otići glava u nekim burnijim vremenima, a u mirnijim vremenima, isticat će se jedna riječ do opasne izbrušenosti, Auslaender, od koje se čovjeku diže kosa na glavi i spopada ga jeza, kao od nekog konc logora, kao od nekog sela u Bosni – otvorenog open air konc logora – pilot projekta velikih sila, a takve riječi u normalnom jezičnom rječniku uopće nemaju takvu oštrinu bodljikave žice ni miris zlokobne rđe, koja ubija više nego fermentirani urin koji isparava, manta i opija oko klupa za sjedenje i uz zidove podzemne željeznice Konstablerwache, centra grada Frankfurta.
Majdi je bilo drago što je u tim burnim vremenima u nepoznatom svijetu srela nekoga „svoga“, nekoga iz njezinog kraja. Ona je u Njemačku izbjegla iz sela Carevići i njezina je obitelj doživjela sličnu sudbinu kao Alenova. S njom je, koja je bila jedinica, uspjela izbjeći još samo njezina majka, dok su otac i drugi članovi rodbine bili ubijeni. Poslije će sve više naših prognanika i izbjeglica, sličnih sudbina, izbjeći u Njemačku, a Nijemcima će oni biti svi isti, Auslaenderi, i Nijemci će se pitati: ZAŠTO? kao i mnogi Bosanci i Hercegovci koji će prihvatiti Njemačku kao svoju novu domovinu, iako će tu uvijek biti samo Auslaenderi koji će govoriti kako im je dobro jer nisu u ratu, bijedi i neimaštini, a pri tom će uvijek misliti jesu li dobro izgovorili, to što su mislili, na njemačkom jeziku.
Kad mu je Majda odgovorila na postavljeno pitanje, Alen se borio sa smišljanjem narednog pitanja na njemačkom, stojeći iznad nje u nekom neprirodnom položaju, tako da su se ljudi u prolazu osvrtali na njega, jer se primijetilo da ima neke namjere i da se očigledno muči s tim namjerama, ali nisu znali da to nisu nikakve nečasne namjere kakve su uobičajene u podzemnim željeznicama, po kojima se krade, dila, drogira, siluje, ali i svira vjerojatno jedina iskrena i od srca nastala glazba uličnih, odnosno podzemnih svirača koji od milostinje slučajnih prolaznika slučajno preživljavaju, a većina je nekad imala blistave glazbene karijere, pa vjerojatno tako i stari i sijedi pogureni saksofonist koji je, vidno umoran od života, naslonjen na zid sa strane, svirao predivne evergreen-e.
I Majda je primijetila Alenovu smušenost, pa mu je pomogla, upitavši ga: Wo kommen Sie her?, a on odgovorio od prve, jer je to bilo prvo što su ga učili kad je došao u Njemačku: Aus Bosnien!
– Pa onda možemo pričati našim jezikom – progovorila je Majda radosno.
– Da, naravno, super, ja sam Alen, baš mi je drago – sjeo je odmah do nje i pružio joj ruku, koja je mirisala po luku i češnjaku, kiselim krastavcima, grilanom mesu i drugim sastojcima koji su proslavili Mc’Donalds i čiji bi mirisi ostajali pod kožom još dugo vremena nakon pranja ruku.
Ona se blago nasmiješila i rekla da se zove Majda. Tad je i jedno i drugo pomislilo: ovaj/ova mora da je naš/naša. Uskoro su zajedno otišli čim je stigao U-bahn.
Uskočili su tako, puni neke zajedničke mladenačke čežnje i nade, u U – bahn, što ih je vozio u pravcu Roemer Platz-a i Willy Brandt Platz-a, i komentirali zlokobnu šutnju ljudi po njemačkim U – bahn-ima, koji su sjedili jedni pored drugih kao beskrvne lutke, bez glasa, mirisa i pokreta, i svi su nešto čitali: knjige, novine, poslovne biltene, svakojake tekstove, samo kako bi ostalim putnicima dali do znanja da ih ostave na miru, da ih ništa ne pitaju, i da po mogućnosti ne budu napadnuti od nekih huligana, jer oni to neće primijetiti, i neće imati obvezu reagirati, jer će biti zaokupljeni svojim čitanjem, zapravo svojim vlastitim problemima, koji su negdje drugdje: na poslu, kod kuće, jer njihovi problemi nisu u U – bahn-ima, jer su U-bahn-i tu samo za brzu tranziciju problema od kuće do posla i od posla do kuće, pa sve probleme koji se eventualno dogode tijekom te tranzicije, treba maksimalno ignorirati, pa tako i kad je mladi Marokanac pred samo zaustavljanje U-bahn-a na sljedećoj postaji istrgao torbicu iz krila nemoćnoj starici i nestao u nepreglednoj gužvi koja se odjednom stvorila na postaji uslijed izlazaka stotina ljudi iz raznih U-bahn-a i S-bahn-a, tih njemačkih košnica podzemnih željeznica, s pčelama radilicama što zuje na sve strane nerazumljivim ljudskim jezicima, čiji će med naposljetku uvijek pobrati netko drugi.
Za tih par minuta zajedničke vožnje, Alen i Majda se nisu imali vremena pobliže upoznati, ali mu je prije samog izlaska na Romer Platz-u rekla da ju može doći nekad posjetiti u restoranu Keiser Hof gdje radi, na što je Alen dodao da i ona može nekad navratiti kod njega u Mc’Donalds na Konstalberwache: da će on častiti.
– Vidi se da se još nisi navikao na njemačku kulturu – oni nikog ne časte – rekla je Majda, sa smiješkom, izlazeći iz U-bahn-a i mahnuvši Alenu napola okrenuta košnici podzemne željeznice u kojoj je odjednom nestala.
Alen nije stigao odgovoriti. Ostao je stajati u U-bahn-u još jednu postaju i izašao na Willy Brandt Platz-u gdje je stanovao. Narednih je dana puno mislio na Majdu. Nadao se da će ju možda opet sresti na istom mjestu, ali se to nije dogodilo jer su oboje radili u smjenama. Nikad u životu nije na prvi pogled, i prvi razgovor, uspio toliko zavoljeti neku osobu kao što je bio slučaj s Majdom. Možda i zbog toga što je Alen bio usamljen u tuđem svijetu pa je onda čežnja za nekim bliskim bila puno intenzivnija i dublja. Odlučio ju je posjetiti čim se vrati iz Berlina, gdje je otišao posjetiti svoga mlađeg brata Stjepana, koji još nije bio punoljetan i koji je u Prihvatilištu za ratnu siročad, potpomognutim zakladom „Heinrich Boell“, pohađao Deutsche Untericht fuer Fluechtlinge aus Ehemaligen Yugoslawien.
Bratu mu je bilo dobro u Berlinu, i od svoje je socijalne pomoći mogao živjeti bolje od njega, kome smještaj i hrana nisu bili plaćeni kao njemu, a pričao je njemački već s njemačkim akcentom.
Prošla su dva tjedna otkad je Alen upoznao Majdu, i želja da ju ponovno vidi se sve više rasplamsavala. Iz Berlina se vlakom vratio kasno u subotu na večer, a već u nedjelju ujutro se tuširao, brijao i spremao otići do nje u restoran Keiser Hof na Roemer Platz-u, iako nije znao radi li uopće taj dan. No već će mu to netko u restoranu reći kad stigne, pa ako bude trebao doći drugi put, neće mu biti teško. Prethodno će otići na misu i pomoliti se Bogu za njega i Majdu. Na Roemer Platz-u se nalazila hrvatska katolička crkva i odmah je nakon mise svećenika upitao zna li za restoran Keiser Hof, na što mu je ovaj odgovorio da ne može promašiti ako samo od crkve krene ravno prema rijeci Main-i i prvi restoran s desne strane, na koji naiđe, je Keiser Hof.
Nedugo zatim se Alen našao pred tim restoranom i sjeo za jedan stol vani. Nosio je tamne naočale od deset maraka koje je kupio na uličnom štandu, na putu za ovamo, a na jednom od stakala se još nazirao blijedi oblačić od ljepila tek skinute cijene od 9,99 DM.
Nije htio odmah banuti unutra i ružnim njemačkim pitati za lijepu Majdu, nego je sjeo i čekao da se pojavi konobar iz restorana, kod kojeg će naručiti piće i koga će, diskretno, uz naručivanje pića, pitati za nju. Pola stolova je bilo prazno, a ostali su bili popunjeni njemačkim obiteljima s razmaženom dječurlijom koja su vrištala oko stolova, dok su se njemački umirovljenici, kojima je bilo dosadno za stolovima, smješkali toj dječici, pretežito zbog izučene generacijske učtivosti. S ulice su dopirali slatkasti mirisi slatkiša spravljenih na licu mjestu, od nekog lokalnog domaćeg proizvođača. Djeca su nahrlila na drugo mjesto gdje se prodavala šećerna vuna, a iz restorana se širio vonj pečenog mesa, dok su zvuci raznih uličnih svirača podjednako oduševljavali koliko i smetali, kao i teška alkalna zračna masa nošena s površine Main-e, težine tankera koji su njome plovili, a koja je sasvim ispunila Alenove nosnice i on je kihnuo punim plućima, tako da je taj zvuk u momentu nadjačao i buku s ulice i buku dječje graje oko stolova pred restoranom.
Odnekud je došlo neočekivano“Gesundheit“ i Alen je to spremno dočekao na “Danke“ jer su ga to odmah učili kad je došao u Njemačku – da se temelj njemačkog jezika i njemačke kulture zasniva na relaciji “Danke – Bitte“
Bila je to Majda, obučena u neku njemačku tradicionalnu nošnju kakvu su nosile sve konobarice i konobari tog restorana, koju je sada Alen jedva prepoznao. Toliko se prethodno bio zanio u svojim mislima da nije ni primijetio kad je Majda bila izašla iz restorana. Alen je uzbuđeno skinuo naočale da ju sad može promatrati u punom sjaju sunčevih zraka koje su bljeskale po njezinoj plavoj kosi kao po morskoj površini.
– Došao si – prozborila je sada na našem jeziku, nakon što je opet zatekla Alena zbunjenog kao prije dva tjedna u podzemnoj.
U ruci je držala tacnu punu pokupljenih praznih čaša i pepeljara sa stolova i čekala da Alen naruči, jer je morala brzo natrag zbog drugih narudžbi. Glumila je ravnodušnost kako mu ne bi odmah stavila do znanja da je i ona mislila na njega sve ovo vrijeme. Pomislila je kako bi se rado poslije posla negdje s njim našla, ali sad mora raditi i nema vremena za razgovor.
– Evo, upravo sam bio na misi, pa sam svratio da te vidim…
Majda ga je zaprepašteno pogledala, stojeći iznad njega kao prije dva tjedna kad je on zbunjen stajao iznad nje u podzemnoj Konstalberwache, samo sada je povod bio drukčiji, samo sada je Majda smišljala koje riječi reći na njegovom hrvatskom jeziku, a da on to razumije.
– …E, i ja bih klanjala, samo nisam još našla džamiju, ali mora biti neko sveto mjesto ovdje i za nas…- rekla je i zaputila se brzim koracima natrag u restoran.
Alen je instinktivno napola već bio ustao za stolom da pođe za njom i kaže joj…nije znao što…pa se onda zavalio opet natrag u pletenu stolicu od pruća i zapao u mučne misli. Mislio joj je predložiti nekog zajedničkog Boga, Budu, ali to ne bi bilo u duhu njihove, ni jedne ni druge tradicije, a ime Majda je zvučalo tako hrvatski, a ime Alen je zvučalo tako bošnjački, pomislila je Majda dok je ulazila u restoran Keiser Hof, na čijem je trijemu glupo prema vani zurio veliki preparirani orao, kao da se baš taj nalazi na svakom njemačkom grbu i kao da se boji da ga neki Auslaender Srbin ne ukrade jer i oni imaju orla na svome grbu, ali taj je neki „niže – rasni“ slavenski, koji nema disciplinu leta, pa ga svatko može ustrijeliti i zbog toga je bolje ukrasti njemačkog, jer on već i živ izgleda kao prepariran i budi strahopoštovanje i uvijek je čvrst i postojan u nadziranju Deutsches Vater Land.
Pa nije valjda da će nas razdvojiti ono što je najbolje u našim životima – Bog, a da nas je spojilo ono što je najgore u našim životima – rat, razmišljao je Alen.
Kavu je naručio po drugoj konobarici. Po stolu je nervozno pomjerao veliku pepeljaru od punog stakla, koja ga je podsjetila na snježnu kuglu koju je prije nekih dvadesetak minuta zavrtio kod onog uličnog prodavača što mu je prodao naočale, a u njoj su se nazirali romantični špicevi gotičke gradnje zgrada Roemer platz-a, sa šarenim bordo fasadama, i na trgu usamljeni par kako pleše, koje je Alen zaprašio umjetnim snijegom snježne kugle. Dobio je kavu koju je naručio od automatizirane konobarice Njemice koja niti jednom svojom gestom nije odavala da ima imalo ljudske spontanost u sebi, nego samo programirane aktivnosti, poput točno sročenog Microsoft-ovog software koji obavlja samo strogo programirane radnje. Posegao je sad za nejakom, prozirnom i bezukusnom Deutschen Filter Kaffee koju je ispio na eks kao domaću šljivu koja se točila nakon mise pred crkvom, no ova kava nije pobudila reakciju kao šljiva – kad grlo i želudac peku i cijeli organizam se odjednom osjeti dezinficiranim, jakim i zdravim, gotovo kao kod kuće, a Alen nakon te ispijene kave nije osjetio ništa osim čemer i jad, potpuno auslenderski. Nakon toga se zagledao prema prethodno sunčanom nebu iznad glave, na kome su se sada počeli navlačiti bijeli i nešto tamniji gusti oblaci, slični pjeni šlaga u Majdinom kapučinu kojeg je ona sada, sa suzama, pila u restoranu za šankom, i rekao „Bože, ti pomozi, bez obzira zvučalo ti ime malo više bošnjački ili malo više hrvatski, ili možda najviše njemački“.
Uskoro su Alen i Majda postali kao pravi Nijemci: čitali su u U-bahn-u i nisu nikoga častili: ni svojim prisustvom ni riječima, a posebice ne pićem jer se novci u njemačkim košnicama mukotrpno zarađuju i ne poklanjaju se nikome, kao jeftini ljudski životi u Bosni i Hercegovini, koje su bosanskohercegovačke majke mukotrpno rađale, ne znajući da na svijet donose sve Auslaender do Auslaender-a.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *