Reč na otvaranju izložbe „Vreme signalizma“ u Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković“ u Beogradu, 7. septembra 2011.

Dame i gospodo, poštovana gospođo Filipović, dragi Miroljube Todoroviću,
U jednom intervjuu objavljenom u starom NIN-u pre skoro četiri decenije (pre nego je ovaj nedeljnik prešao na njusmagazinski format), ugledni slikar i profesor Likovne akademije Mihailo S. Petrov ispričao je tada mladom novinaru Momi Kaporu kako se vozom od Pariza do Beograda putuje 36 sati, dok umetničke ideje putuju još duže i stižu do nas kad već sasvim zastare u Evropi…
Čuveni sarajevski estetičar Ivan Foht izračunao je, drugim povodom (i objavio u knjizi „Uvod u estetiku“), da se noviteti u nekom umetničkom pravcu, struji ili stilu kod nas javljaju pet decenija posle njihovog pojavljivanja u belom svetu.
Možda rokovi više nisu tako hronometarski tačni, ali je istina da, po čudnim putevima rađanja i prenosa kulturnih uticaja, brojčano malih naroda i „malih jezika“ po pravilu nema na tržištu noviteta, ili oni tamo stižu s velikim zakašnjenjem.
Tek pojavom signalističkog neoavangardnog pokreta srpska kultura iznela je na svetsku trpezu duha jednu naglašeno samorodnu, sveobuhvatnu i produktivnu umetničku ideju. Pri tom je korenito izmenjen smer kulturnih uticaja. Označena u jednoj pesmi Veljka Petrovića (početkom 20. veka) kao „zemlja kasnog cvetanja“, umetnička Srbija – zahvaljujući signalizmu – ne samo da bez zadocnjenja hvata korak sa sve bržim i intenzivnijim neoavangardnim tokovima u svetu, već u njih unosi i značajne inovacije.
Signalizam je danas nezaobilazna planetarna činjenica; više nego bilo koji umetnički „izam“ sa ovih prostora, signalizam učestvuje u globalnoj avanturi savremene civilizacije. Signalizam nas u svetu predstavlja kao narod sa kulturom, a ne samo sa istorijom. Visoku planetarnu aktuelnost ovog umetničkog pokreta potvrđuje i činjenica da signalisti redovno sarađuju u najuglednijim svetskim časopisima i izlažu svoje intermedijalne radove u najglasovitijim galerijama širom Zemljinog šara. U svetu je o signalizmu do sada objavljeno više od dve hiljade bibliografskih jedinica, uključujući tri doktorske disertacije, više monografskih celina i nekoliko temata na stranim jezicima. Rodonačelnik pokreta Miroljub Todorović danas je svetski pisac srpskog imena i prezimena, kao što je i signalizam jedna od ključnih odrednica koje imenuju srpsku kulturu u međunarodnim razmerama. Stvaralačko prisustvo M. Todorovića na internacionalnoj sceni argumentuje se sa više od 600 autorskih radova u stranim publikacijama i na stranim jezicima.
Signalistička umetničko-poetološka praksa utemeljena je na autonomiji znakovnog izražavanja, slobodi individualnog čina, originalnog prosedea i eksperimentalnog zamaha, potom na ludičkoj (igralačkoj) aktivnosti, na scijentizaciji u pravcu internacionalnog i planetarnog jezika i kosmopolitske usmerenosti moderne umetnosti. U središte svog stvaranja signalisti stavljaju signum, univerzalno čitljiv znak, a ne tradicionalno pismo, koje je ograničeno samo na korisnike istog jezičkog kôda. U signalističkim umetničkim ostvarenjima značenjski spektar izvire iz unutrašnjeg znakovnog ustrojstva, dok materijalni svet sadrži uglavnom signale sa spoljašnjom dimenzijom. U svetu preplavljenom znakovima, signalizam doprinosi da se, oslanjanjem na unutrašnje znakovne entitete, razluče složene umetničke od jednostavnijih, neumetničkih tvorevina. Uspostavljanjem višesmernog sistema znakova, i linearnih uzajamnih veza među njima, ovaj „izam“ omogućuje pojedincu i grupama da izađu iz duhovne omeđenosti i oslobode se društvenog, istorijskog i egzistencijalnog relativizma, tvoreći novu kulturu i osećajnost, inovirano poimanje života i drukčiji aksiološki i simbolički poredak.
Utemeljivač signalizma je pesnik i likovni umetnik Miroljub Todorović (rođen 1940), čije se intelektualno i eruditsko delovanje upoređuje s T. S. Eliotom: „avangardist bez pobune“. On je obavio glavni posao oko signalističkog preispitivanja pojma pesničke činjenice, a potom i oko jezikotvornog, terminološkog i modelotvornog utemeljenja signalističke produkcije. Programska i poetička načela pokreta implicirana su u Todorovićevim manifestima objavljenim 1968, 1969. i 1970. godine. Za razliku od mnogih bučnih nagoveštaja u drugim oblastima, i drugim kulturama, signalisti su ostvarili najveći deo svojih proklamacija, anticipacija i zamisli. Evropska i svetska kultura prihvatile su važniji deo tih inovacija kao nerazdvojni deo celine moderne umetnosti.
S predznakom signalizma objavljeno je više od stotinu samostalnih pesničkih i esejističkih knjiga i realizovano više desetina kolektivnih projekata, kako ovde tako i na svetskim smotrama. Najdublji prodori ostvareni su u zbirkama, esejima i primenjenim delima koja razrađuju teorijsko-semiološku prirodu umetnosti i kulture, zasnivajući „novi tip modernosti“.
Sklonost eksperimentu bez prestanka primarno je načelo signalističke prakse. Ovaj inspirativni izvor privukao je pokretu nekolicinu starih avangardista, od kojih su se dvojica (Davičo i Ljubiša Jocić) i kreativno pridružili signalističkom pokretu. Verni zanosima sopstvene mladosti, Davičo i Jocić objavili su, u svojim poznim godinama, više knjiga u signalističkom ključu. U jednom esejističkom tekstu Davičo vidi bilans signalizma kao „ponovno hvatanje koraka srpske poezije s istinskim avangardnim traženjima u svetu“, a jezičke eksperimente Miroljuba Todorovića naziva „praznično svežim i svečanim trenutkom“. U prvoj generaciji signalista – koji su se rađali u talasima, vezujući se u manje ili više koherentne grupe – aktivno su delovali Marina Abramović, Zoran Popović, Spasoje Vlajić, Slobodan Vukanović, Neša Paripović, Žarko Rošulj, Slobodan Pavićević i Dobrivoje Jevtić, dok danas signalističke ideje kuljaju iz snažnih umetničkih laboratorija u Beogradu, Novom Sadu, Subotici, Vršcu, Kragujevcu, Valjevu, Podgorici, Nišu i drugim mestima. Mladi signalisti iz ovih geokulturnih centara još smelije odbacuju lažni mir i arhivirane istine o svetu, čoveku i umetnosti, stvarajući svoj osobeni koloplet znakova i simbola, signala i spoznaja prevedenih u sfere misli bez reči.
Hrabro se krećući od avangardnog ka neoavangardnom i transavangardnom, uz pomoć tehnomodernizma, postmodernizma i neokonceptualizma – na prostoru u kome nije preporučljivo ići ispred svog vremena i remetiti mir, u sredini u kojoj se najveći deo energije troši na dnevne političke ciljeve, pa kultura nije ni planirana kao referentni okvir na čijim osnovama treba da izraste zdraviji odnos prema društvu – veteran Todorović i mladi signalisti postali su gradivni element južnoslovenske, balkanske i evropske kulture i civilizacije. Iz teskobe tradicionalnog prostora „male zemlje među svetovima“ oni se probijaju nudeći neku vrstu radnog, proizvodnog programa prelaska na umetnost po meri elektronske ere.
Iz tog izvorišta i nadalje pritiču samosvojne, privlačne i provokativne ideje kojima se bogate umetničke, književno-teorijske i poetološke osnove ne samo signalističkog pogleda na kulturnu realnost, već i važniji tokovi moderne civilizacije uopšte.
Hvala Vam na pažnji.
Izložba je ovim otvorena.