Lada Vukić: GLAD

Čim je uspio otvoriti oči, shvatio je da se nalazi u šumi. Zašto baš u šumi, nije imao pojma. Sve ga boljelo, od vlasi kose na glavi do nožnih prstiju. Nastavio je hodati. Prethodne noći napadalo je dosta snijega i sve je bilo prekriveno debelim slojem prhke bjeline. Pokušavao je razmišljati, ali mu je takva aktivnost stvarala napor. Neopisivo ga je boljela glava i mislio je da će se rasprsnuti. Onda je osjetio da mu nešto toplo i gusto klizi niz lice dolje prema pregibu vrata. Dotaknuvši se, na prstima su mu ostali tragovi zgusnute crne tekućine. Sad su mu i prsti i cijelo lice bili umrljani i slijepljeni. Što mu se dogodilo nije mu bilo jasno. Tko je on? Nije se mogao sjetiti ničega. Imena, prezimena, nadimaka, bilo čega. U njegovoj glavi vladala je praznina i bjelina poput one koja ga je okruživala.
Isprao je lice zagnjurivši ga u tu bjelinu i nastavio dalje hodati. Sve što je znao u tom trenutku bilo je potreba za kretanjem. Negdje valjda mora napokon stići, netko će mu valjda reći tko je, i što radi baš tu, na tom mjestu.
Bio je umoran, žedan i dezorijentiran . Zbunjivao ga je neprekidan i jednoličan ritam šumske bjeline. Sjeo je na jedan panj da se odmori. Priroda koja ga je okruživala bila je čarobna i okrutna istovremeno. Nije imala razumijevanja za slabe i nemoćne. Negdje u visini, na nebu: krik. Podigao je poluzatvorene oči uvis u potrazi za izvorom zvuka ali uzalud, već ubrzo, sve je zašutjelo ustupajući mjesto šumskoj tišini.
Nije bio u stanju čak niti razmišljati je li ovo što mu se događa kraj ili nije. Jer kako spoznati kraj ako ne znaš gdje ti je početak. I hoće li, ako sad umre i ipak dodirne taj kraj, opet biti na početku?
Postalo mu je toplo pa je odbacio rukavice i šal a prije nego li je odbacio i jaknu iz njene unutrašnjosti izvuče notni zapis na crtovlju. Ništa mu nisu značile točkice, crtice, zarezi, vitice i spirale koje je ugledao ne prepoznavši im značenje ni smisao. Prelazio je svojim finim i uglađenim prstima preko nota na papiru kao da svira nepoznatu melodiju. Sjećanje je i dalje za njega bilo samo praznina i pustoš. Jedna vrela suza kliznula je niz njegovo lice. Odbacio je notni zapis skupa s jaknom.
Drhtavica tijela sad se izmjenjivala s valovima vrućine i bilo je skroz neobično da je usred ovakve hladnoće osjećao unutrašnju vatru i pospanost. A onda, na obližnjem brdašcu ugledao je crnu točku koja se neobično glasala – zavijanjem. Bilo je skroz drukčije od onog glasa koji je dolazio iz visine.
Neodlučan, stajao je na mjestu, a točka mu se mekanim i nečujnim trkom gipkih nogu približavala zadobivajući svoj pravi oblik. Zavijanje je bivalo sve jače sadržavajući u svom zovu divljine samo jednu riječ – glad.
Kad mu je stvorenje skroz prišlo, nekako je instinktivno shvatio da bi bijeg bio najbolje rješenje.
Bilo je kasno za bijeg, jer za životinju on je značio kraj gladi, a za njega novi početak.

9 Responses to Lada Vukić: GLAD

  1. Stevan Šarčević каже:

    Odlično napisano, atmosferično, pomalo mistično.
    I naravno, mračno… 🙂

    Volim tvoje priče, Lado.

  2. Lada Vukić каже:

    Stevane…ja volim tvoje komentare…
    🙂

  3. Stevan Šarčević каже:

    Ček’ samo da ti jednom iskasapim neku priču, pa da vidim ‘oćeš li ih onda voleti! 🙂

  4. Lada Vukić каже:

    Mislila sam da je ljubav slijepa i da nema oči….
    🙁

  5. Stevan Šarčević каже:

    Ma imam oči, ali ti nikako da napišeš lošu priču.

    Eto šta je nevolja!!!

  6. Stevan Šarčević каже:

    E pa Lado – čestitam ti za treće mesto na konkursu „Ulaznice“!

    Svaka čast, Dalmatinko!!!

  7. Lada Vukić каже:

    Molim , molim Stevane….tvojim nevoljama sa mnom nikad kraja…:D

  8. Stevan Šarčević каже:

    Kakvim nevoljama?
    Samo što te ponekad zafrkavam – baš kao i sve ostale koji su mi dragi. 🙂

  9. Lada Vukić каже:

    joj njega…:)))….Stevane ako krenem dalje s tobom ovako slatko divaniti, bojim doći će opet onaj „Kritičar“…pa će me opeglati ka zadnji put…zato, pusaaa….i pozdrav!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *