Sam sa sobom. Sebi blizu. “U svom sam naručju, držim se u svom naručju, bez nežnosti, ali verno, verno”. Roditelji su u svojoj kupi svetlosti. Ja, zgrčen u postelji, malen, bolestan, kroz kapke nazirem plamičke sumraka. Čujem mrmorenje vatre u peći. Tako znam da sam unutra negde. Da je padanje svega po meni prijateljsko. Da je ono što je napolju i ono prijateljsko i blizu. Ako se okrenem prema drugom zidu mogu da vidim prozor. Kroz zavese prozora nazreo bih krov susedne kuće. Sipi svetlost. Tu je pao da živi. Odnedavno. Tek što su prošle ratne godine. I ljudi počeli da se batrgaju po svojim kutcima. Čiste barice vode. Siromaštvo. Kiše. Snegovi. Toliki snegovi koji me potapaju svojom belinom. Snegovi koji se otapaju. Šumi voda niz oluke kuće. Čujem te kapi, brojim ih, padam u san. Ponavljam to brojanje često, kadgod poželim. U tom ponavljanju vidim zaštićenost, ponavljanje štiti, uvlači u spiralu sve okolnosti i sva stanja oko mene. Lica roditelja, drvo koje miriše donešeno spolja. Vazduh u sobi koji miriše zbog vatre u peći. Toplota koja me obavija. Osim toga ništa mi nije više bilo potrebno. Nikada. U životu. Koji će doći. Došlo je i ono netrebano i neželjeno. O tome neću da pričam. Ne iz jasala u kojima se nalazim. Novorodjenče. Bog. Ono što se priprema doći će jednom. Sada je ovo ovde tu. Telo puno njihanja. Tako puno blizine, večernje. Puno Marijâ i Josifâ. Svi su počeci takvi. Prepuni mirišljavog sena. Ugaraka tišine. Čistine zime koja povija kuću i njen krov unutra ka njenim ukućanima. Ka radu unutra. Ka dodirima. Mirisu lipovog čaja. Može se ćutati. Njegovi roditelji kao da nikada ne govore. Tek ponekad mogu se čuti njihovi glasovi, može da ih hvata rukama njegovim, ti glasovi koji se potom izmigolje iz ruku i preseljavaju se na njegove kapke. Radovao bi se snegu ako bi počeo da pada. Tada će se skloniti još više u sebe. Gledati tišinu. Čuti praporce zaprege koja dolazi iz daljine. Tupi topot konjskih kopita po mekoti snega. Onda se topot udaljava. Može da vidi svetlost ulične lampe. Ispod nje snežnu kovit. Dovoljno je hteti da bi se potom pošlo u polje. U tamu polja pod snegom. Ah, iza dalekih poljâ, šta se nalazi? Koji dani njegovih budućih koraka? Ne, o tome nema potrebe da sada misli. Dogodiće se to. Putovaće. Izaći će nekada iz sebe. Iz odavde. Dete o tome ne zna ništa. O tome ne priča sada ova povest. Napolju je tama. Ciča. Urlici vetra. Lisac Rajneke sada nekud luta. Možda je već stigao pod prozore. Možda će se propeti na zadnje noge i pogledati u sobu. Pokriva se preko glave. Još jedan svet je unutra pod pokrivačem. Sada se zgrčio. Skupio se u potpunom mraku. Nema spoljašnjeg sveta. On, disanje, udovi. Daleke noge. On tu. Glava mu na rukama. Iznad glave debele tkanina koja ga čuva. Ta tkanina je bog stvari. Odeljuje ga od sveta. Zna da je tu i da je tamo tamo. Sada neće da bude tamo. Tih je medju gluvilom stvari. Orman svetlosti tihe. Sat koji kuca, njemu ne kuca. Kuca za tišinu. Za prazno vreme. Ogromno vreme. Još ne zna za reč «vreme». Plovi okeanom. Plovi po snežnom polju. Još je u Večnosti pre rodjenja. Ne ume da kaže: «ja sam». Neko ga sada piše. Neko daleko buduće on. Može da veruje da je svevideće oko. Da je u pećini. Pre sebe. Onog. Da je u jaslama. U Vitlejemu. Pre svoje zvezde. Posle nje. Sa njome uvek. Na plavom noćnom nebu zvezda. Ispod su ljudi, magarci, krave i ovce njegovog carstva. Kruna koja ga čeka. Propovedi njegove. Knjiga njegova. Knjiga njegova i knjige sveta. Knjige koje će drugi pisati, nalazeći njegov put svojim. Knjige koje će pisati Ono ovoga sveta. Koje će on propuštati kroz svoju svetlost. Dobijenu od Oca. Gleda u svesvetlost ispod svog jorgana. Pada sneg. Je li ikada verovao da sneg koji pada radi njega pada, koji je on, koji je sneg ? Otići će sa materom jednoga dana kolaru, po zimskoj svetlosti, po raskvašenom snegu, po čistoj belinii i naći kod kolara sanke, mirisne kao bagremovo drvo, svetlo, blago drvo sveta. Onda će na početku brega položiti svoje telo na to drvo-sanke i spuštati se belom stazom prema Zapadu. Pa opet penjati se uz breg, vukući sanke i spuštati se ponovo dok zimski sumrak ne pozove strah njegove matere i ne prenese mu ga nekim čudom i on se vrati kući gde ga ona čekaše u prostorima boje celera i vanile sa mirisom čaja, lipovog, u toploj sobi, koju je krasila peć puna crvenog žara dobijenog od bukovih cepanica. Dočekavši ga pred vratima, otac čisti sneg i led sa njegovih dubokih cipela, sa zimskog kaputa, sa kape koja mu prekriva uši. To lice oca, tada. Pred očima toga dečaka svet se dugo čuvao da pokaže svoja groblja. Svoje smrti. Svoje ogromno, upitno postojanje. Dečak iz pretsoblja ulazi u sobu, u snenu, bajkovitu odaju. Dva kreveta jedan pored drugog prekrivena uvek istim ćilimom raskošnih boja, žuti orman, na njemu sat, dunje i tegle sa medom, pored ormana kauč za popodnevni odmor, prekoputa njega mali četvrtasti sto, dve stolice sa naslonom, u jednom uglu kaljeva peć, uz peć još jedna stolica. Na zidu čelo uzglavlja krevetâ jedan mali sivi kvadrat: ikona. Svet koji me je tu primio kada sam u njega ušao. Hiljadudevetstotinaičetrdesetsedam godina posle svete noći u Vitlejemu. Drži mati dete koje se nožicama opire o krevet, povlači mu desnu ruku, praveći pokretima znak krsta: od čela do pupka, pa desno, pa levo, dok su njemu oči uprte gore ka ikoni na kojoj on još ništa ne razaznaje. I dugo razaznavati neće. Potom žena koja drži dete spušta dete na krevet. Ono rasprostire svoje udove po okeanskom postelje, po mirisu lavande, po belini krevetske prostirke. I ta ga belina nosi. Od Iskoni i od Nepoznanice sazdan je svet kome ga ona niz materinsko Zemlje sada pušta. Ka začetnim stvarima ljudskog postojanja. Ponekad u san dodju pesak, so, sive školjke i miris okeana. Alge su u svojoj vodi kao pre Potopa. Talasi vise na nebu, oblaci se spustili na nebo, pijani trenutak povraća Večnost. Jaganjci bleje. Pastir duva u sviralu. Njihajuće grozdove kostiju meša vetar i vreme koje nastaje. Jednoga dana u tome vinogradu naći će se i njegove kosti. I kosti toga pastira. I kosti jaganjaca. Tvari od kojih je kost sazdana uvek se iznova trude da nauče kako se postaje kost. I uvek im to uspe. Šifra je upisana u telurskoj riznici sveta. U nedoglednom, pokretnom Nigde milosti je bilo mnogo. Svaka je milost nastala pre reči i stoga je svaka milost lepša od bilo kojeg snopa reči. U milostima prebiva blizina stvari, medjusobna blizina bića i bića, njihovi sretni odnosi. Rečima se priklanja milost blizine. Kako biva, oduvek!

Postojao je jedan prozor u sobi sa pogledom na taman hodnik. Usko, visoko tamno okno. Na prozorskoj ploči stajali su lekovi kada je dečak bio bolestan. Jedna ruka, majčina, pruža mu na kašičici lek. Opet se ponavlja ustajanje iz kreveta, vrtoglavica, gorak ukus u ustima. Telo na postelji ponovo. Soba koja se ljulja. Tavanica. «Još uvek ima visoku temperaturu». U bunilu vidi sebe kako prolazi pored jedne ciglane. Žuta zemlja, žuta zemlja. Trebao bi se odupreti toj pustoši kopališta, ogromnog, koje plâvi telo. Tišina koja preti, guši, potom sahranjuje zemno bića. Tu se zatekao i tu je trebao da boravi. I da u panici odatle pobegne. Boraviti. Pobeći. Gledati prestravljen. Ukopan gledati. Pasti na ono što je tu. Zgrčiti se. Kopati. Još dublje. Kopanjem pokapa. Sebe. Još dublje, još dublje, još dublje. Zastane. Sada je on žuta zemlja. Nije. Još nije. Jeste. Diše. Napušta laganim korakom mesto. Osunčano nebo, pod njim sparušeno žuto lišće. Ide dalje. Mogao je otići. Ne može. Pustoš. Crvene cigle na radilištu. Crvenost koja guši. Koja peče telo na suncu. Koja vuče ka njoj. Vidi sebe koji stoji. Tamo daleko su crvene cigle poredjane u vidu bedema. Okolo sunčeva svetlost koja pritišće sve što je pred očima. Treperi pustošeća jara. Staklasto, prozirnno treperenje. Nad žutom zemljom. Nagnut. Nikuda otići. Leći. Kopati. Dole. Kopa. Žutilo koje pokapa zemlju. Zemlju na zemlju. kojoj se predaje, jer mora da diše. Diše negde nad. Mogao bi otići odatle. Ne može. Sa prozora kapi svetlosti. Pogleda da li ima snega na krovu susedne kuće. Nema. Pašće sneg jednom I već vidi kako pada. Mogao sam da gledam tamnost zimskog popodneva. Da dugo zureći u ono što me okružuje vidim kako pada sumrak. Koji bliži predmete. Mogao sam ih milovati telom. Biti sa njima u plavičastoj blizini. To plavetnilo koje stvari uvodi u oči. U san boje pepela. U vatru koju čujem kako u peći huči. Siluete roditelja. Njihovo bolesno dete. Oni tu. Tu smo. Dečak leži u krevetu. Šta su mislili moji roditelji tada? Na početku njihovog roditeljstva. U tami sobe. U istorijskom vremenu pozdera i proje. Posle nekoliko godina otkako se rat završio. U palanci. U pustoši ravnice. U neodbranjivoj pustoši. Medju strujama vetrova. Hladni vetrovi ravnice koji huče i kao vukovi zavijaju. Koji dolaze blizu oskudno branjenog života. Koji začas osuše veš na žičanom štriku. I veš smrznut sa hladnoće biva unešen u sobu. Da se još prosuši. Miriše inje donešeno sa rubljem, mraz. Ispunjavaju prostor sobe čarolijom jednog godišnjeg doba. Smirenost. Gledanje. Rituali koji čuvaju ognjište. Zemni svet. Poverenje u svet u koji se tone. Svet kao košuljica. Prepovijen u njemu. On. U čistini. Koja bliži. Koja ne udaljava. Koja ne preti. Koja daje. Donosi. Koja prinosi jaganjce, bele, krevetu. Bele jaganjce od krede. Pokrivene belim runom. Mogao sam tako da ozdravljujem godinama. U Blizini. U svetlosti. U sumraku koji bliži. U jednostavnosti svega koja se prostirala nadamnom. I hranila me prapoverenjem. U svetu koji je vuk. Poverenjem u svet koji je zlato tigrova. Koji otimaju napisano i ubijaju. Koji će otimati pedeset godina kasnije. Koji će oteti. I spaliti. Potom sam mogao da ne postojim više.

Ti jaganjci od krede na mom krevetu. Oni, nemi, u belini ove sobe. U mlečnoj svetlosti. Kao pobegli sa zimskog polja, jednog jutra. Mirišu na sneg. Na runo koga on otkriva. U koga će se utisnuti pogled. Sa leve strane prozori koji u slapovima brizgaju sivu svetlost novembarskog dana. Koja ulazi u jaganjce. U materiju jaganjaca. Malobrojno stado leži mu na krevetu. Daleko izvan je daleko izvan. Daleko, ono, ne dopire do njega. Samo svetlost. Sa stadom mogao je kao Jakov da gredi kroz pustinje. Da ide za mirisima koji će ga odvesti u posve daleke predele, prema Vitlejemu, prema pećini sa jaslama, koja štiti jedno tek rodjeno dete medju jaganjcima i starcima-svetiteljima. Preko puta njega, na suprotnom zidu sobe, visi ta slika sa starcima, kolevkom i jaganjcima. Svi u osvetljenoj tami jedne velike šupljine. Sa slamom posutom po podu. On sâm je bio deo te slike. Želeo bi da se uvuče u miris nečega tavnog i toplog. Da spusti glavu na slamu, da se njome pokrije. Da ga nema. Samo u sebi samom da bude. U toploti svoga tela. Zbiva se. Samo usnula mekost. Samo dah i dah opet. Samo blizina dalekog i bezopasnog. Kožusi u koje je uvijen. Koji mirišu na košnicu, saće i seno. Tako kako je bilo u prvom danu života. I nakon drugog. I nakon mnogih dana koje niko nije zapamtio. O kojima niko ništa ne zna. Kao kada još nije bilo sveta. A bilo ga je. Kada je proleće padalo po proleću. Po mekoći bez čežnje. S blagim dodirima vetra koji ljulja usnule trave. U vremenima kada su se horde ljudske nadvijale nad močvarima. Bazale ravnicom, hraneći se divljim zverima. U bliskoj mekoti i u onoj dalekoj mekoti sanjarije – bilo ga je. Izmedju je bila vatra sa ognjišta. Vatra ovoga trena-tu i vatra u hladnim, vlažnim pećinama prvih ljudskih bića ogrnutih kožusima. Miris ove i one vatre. Jedna brazda mirisa drveta u peći raskrivala mu je ono što on nije znao: istost sveg vremena, svih duša, sveg prostora. Ono što je nekad ulazilo u mene i prepokrivalo me postojanjem-nepostojanjem. Magmom. Posteljicom. Dlanovi obavijeni posteljicom. Glava koja leži na vodi okeanskoj. Odatle mogao je izaći u zimu, na hladnoću. Ogrnut runom jagnjećim. Prostori koji će se uviti, ulomiti u sami sebe. U njega. Obavijenu snežnim mlekom tu nepojamnost praznog-čistog predela primiće u sebe. Onim tavnim, nemilosnim putem sveta koji mu je dao ono što je imao, primivši ga po nužnosti tajanstvenijoj od svake nove zore, hodaće. Mnogo je prazno-punoga u svetskoj pustoši. U čistinama koje zameće mećava. Koja gudi sa vatrom. Koja ponekad štiti. Unutra je. Medju jaganjcima je rasprostrtim na krevetu. Koji su došli spolja. Iz sveta u koga on, zasad, neće. Dečak je. Koga se on seća. Odlučujući se da piše, sada, pošto su jaganjci umrli, on živi. Jer su oni za njega živi. Pisanje mu ih približava. Dolaze mu po tankoj traci svetlosti. Po mutnoj tankoj traci ranog svetla. Koje osvetljava slova spisa i pomaže mu dok piše.

Kao da mi je knjiga donešena tu sa padanjem svetlosti. Leži na mlečnom krevetu i čita. Glave podignute visoko na jastuku, tela pod jorganom, čija je uštirkana navlaka šuškala od njegovog disanja. Ne vidi svoje čitanje. Niko ne vidi svoje čitanje. Ono mu na povocu od jesenje svile dovodi jelena na izvor. Na jelenjim ledjima, iza njegovih rogova, kroz šumu jaše. Preko senki. Tamo gde se sada spajaju šuma i tama mogao sam da vidim uzan put ispod stabala jelovine. Beše oktobar i prva slana već je osvojila šumu. I na toj slani tragove lisca čije mi ime – Rajneke – preda me dovode tanka, lelujna vlakna sećanja na čitanje, koje iz dubine, sa debelih naslaga mira, sada isplovljava na površinu da učestvuje u slavljenju blizine svih Odbeglih Bića i Stvari. Rekoh mu «ustani» i pred očima mi se otvoriše raskošni putevi. Šume i polja zaodenuše se u zelenilo lišća i travâ. Po žbunju i drveću stajale su ptice i pevale svoje pesme. Trava i cveće dižahu se na sve strane, a vazduh je bio pun njihovog miomira. Došli su Duhovi sa lepim vremenom i jasnim sunčevim sjajem. Tada je naredio Nobel da se njegov kraljevski dvor uredi i ukrasi, i da se sve pripravi za veliku svečanost. Zatim je poslao svoje sluge po zemlji. Ovi su obišli svaki zamak, svaki plemićki dvorac, u kome god je živeo koji otmeni gospodin, i pozivali su barone i ritere na kraljev dvor. Svako ko je imao kakvu žalbu, mogao je da putuje na dvor slobodno pod zaštitom kralja. Ne mogu sada da se setim svih puteva i svih zamkova u kojima sam tada bio. Na jastuk sipi sivo jutro. Polubudan, zamišljam da hodam po njivama, prema bregovima u izmaglici. Bela skrama magle na prozorima štiti svakoga od onoga što je napolju. Putem kojim ide penjao se uz breg. Iza jedne okuke ugledaće proplanak i svežanj stabala u cvatu. Na visokim brdima daleko iznad njega belasao se sneg. Ovde sa onim što leži sa njim, sve je sazdano od tihosti na kojoj se ljulja. Po kojoj pauk razapinje svoje niti. Iste te niti behu tu i juče. Na žutom ormanu stoji budilnik. Stoji tu večito. Uvek pomalo ukoso stoji da se vidi iz svakog ugla sobe. To «ukoso» u odnosu na ravan ormana stoji pred njim kao uzor čiste nepomičnosti. Kao da na ovom svetu samo tu ima mesta za taj budilnik. Ta upornost koja će u njemu kasnije stvarati čežnju za istim. Za Istim. Za Gustinom nepomerenom u odnosu na linije i težinu sveta. Koju će jednom uzalud tražiti. Zauvek uzalud, ponovo. Koje nikad više neće biti. To ovi ovde predeli ne znaju. Ovo ovde, to neživo koje on sada gleda, to ne zna. Ne zna ni on. Ovde će mu se useliti čežnja za putovanjima. Usred Gustine ono Više i Dalje ne da mu mira. To je prokleta strana čovekova. Išao je za liscem Rajnekeom. Po uzanom putu izmedju olistalih stabala kroz koja je propadalo koso zlato sunca. Do večeri. Doklegod ovde gde je sada nije zvonilo podne onako kako ovde zvoni i koje čuje sada iz sobe. Dugo, otegnuto, odlučno. Podne. Na kome se na trenutak ceo grad ljulja. Potom se spušta prema večeri. Ritmično, jednako. Zvoni onda večernje. Odlučno-setno. Ponavljanje u jednakim razmacima: podne-večer-jutro, oglašavanje tih menâ, tkanje je gustine koja pada. Tu je negde tavna svetlost. Melanholična cedj supe blizine. Svedenost na malo žalo triju ljudskih bića: mati, otac, on i nešto stvari. Orman, sto, stolice, peć, krevet, dva noćna stočića. Tu je on. Leži-čita. Spušta se bademska boja večeri. Spuštala se godinama. Rascvetani miris varnica iz peći stvara u sobi crvenkasti ponor. Više ne čita. Tokom dana prošao je sa Liscem Rajnekeom tavna polja. Odmarali se u pastirskim kućama. Na stazama punim sjaja, prebacujući se preko srebrenih jelâ ka zaobljenim sofama brda, dozivao je ovčarski rog. Kotrljali su se s lavežom hrtova niz padine. Prolazili pokraj plavih gorskih jezeraca od brokata. Pričali sa gordim ljudima i snishodljivim plemićima. Sretali svirepe horde divljih životinja. Vešto izbegavali kavge i borbe. Njemu koji čita smetala su tavna ogledala u dvorskim sobama zamkova. Pokretni mostovi nad kanalima pred ulazima u varvarske palate potsticala su mu maštu. Bio je sam. Bio je svoj. U sobi u kojoj se nalazio, čitajući, sretao se počesto sa gustim talogom sopstvenog gledanja-trajanja, zurenja u pusto ništa, koje mu se pokazivalo kao blizina nečega velikog i nepoznatog, prijateljskog i čistog, odlučnog i dubokog na koga se moglo osloniti ne samo telo, no i celo biće koga vodi slatko prapoverenje u mesto i čas. Prolaze tihosti. Miris drveta u peći. Mlečna svetlost sa prozora. Napolju, prema dalji, pruža se snežni prostor. Ono što je on sada leži na mirisima, u mlakoj toploti. On, medju mirisima koji ga upućuju onda-sada, miriše to. Leži tu. Zamršena blizina bića i stvari, rascvetana blagost silazi s kotaricom travâ na dno naše indigo-tuge. Dan kada se čistota plave leje čitanja lomi sa blistanjem beline, a hrastovina je zamočena u okean srebrnih santi. „Dan kada se čistota plave leje čitanja lomi sa blistanjem beline“ – piše to sada. On koji onda nije znao da će to želeti da bude napisano. Prošlo vreme poradja pisanje. Potreba onoga prošloga da bude oživljeno. Želja da se pristigne tamo, u ono proteklo, da se vrati na ono. Vadjenje vode iz bunara. Voda je bila nekad vadjena. U vedru vode mogao je da se ogleda. To vidi sada. Letnji dan. Kao svilena tkanina. Pisanje kao svilena tkanina. To vidi sada. U vedru vode u kome se ogleda. Voda koja je bila vadjena vedrom, nekad. Pisanje kao vadjenje vode iz bunara. U želji da se pristigne u ono. Zbog potrebe onoga da živi. Pišem: „Prošlo vreme poradja pisanje“. Sada pišem. Ja koji onda nije znao da će ovo biti jednom napisano. Dan kada se čistota plave leje čitanja lomi sa blistanjem beline. I silazi s kotaricom travâ na dno naše indigo-tuge. Neka udje u čitanje, ponovo. Utonuo. Naleti vetra u prozore. On koji čita, sa padanjem tame, tu. Sa dodirima tame. Koji će sa knjigom nestati u sumraku. Spolja u sobu dolazi svetlost ulične svetiljke. Koju njiše vetar. Čas u senci nestane, čas se javne, osvetljavajući obris knjige. Ono okolo što je ostalo u tami, tu je. U jamama mraka. Mrak koji zajedno sa toplotom iz peći okolo huji. Iz pustih jamâ tama plaminja. «Ja se plašim». Hteo bi do prozora. Plamičak plašnje zakotrlja se po njemu. Napuštenost u blizini stvari. Napuštenost usred blizine svega što se privija. Uvek je to moguće. Posred sveta koji pada, koji će padati bez reda. Pust, koji će padati kako hoće. Iz haosa, iznenada, iz neznani, posred bića, koje je ništa, koje ne zna da je ništa, pada svet, jer kada se to padanje dogodi prvi put o tome čovek ne zna ništa. A ono će se ponavljati, potom. Sa neizmernom snagom, nadmašujući bezbroj puta svo čovekovo neznanje o sebi, upravo zbog neznanja, uvek protiv neznanja, ipak. Tako. Zato. Tako.

Jedanput, zamočena u tihost polileja, gori sveća za praznik Blizine. Unutar njega. Gori i kandilo, svetleći drhtavim plamenom po istome. Usred zime, u doba udobnosti. U sobi, na podu, slama. Gleda. Može da vidi mnogo tišine. Njeno padanje. Svetlosti puno, rasute podjednako po svemu u kući. «Možeš li da pokriješ ovu tišinu?» – «Mogu!». «Hoćeš li uspeti da je čuješ odavde?». «Odakle?». «Odavde! Može da se čuje. Još uvek traje». I sada mu se pokazivaše put onaj od nekad sa svom svojom tišinom. Izvan ovih zidova. Izvan prozora koji ćute. Unutar čijih okana titra odraz plamena sveće. Drhti od miline dok leži na podu, na slami, gledajući u tavanicu. Dok po običajima kakve poznaje iz detinjstva pijuče, kao tek izlegnuto pile. Poput onog izlegnutog deteta u Vitlejemu koje leži sada u kolevci na slami. I on i dete zaštićeni su toplinom sveta senki. Okruženi mudracima pognutih glava. Mirisom slame u štalici-pećini. Svet nije morao da ide odavde dalje. Ali će ići. I išao je. Meni pak još nije bilo vreme da ikuda daleko idem. Stoga može da luta tihim ulicama kao po snu. Na nekom trgu srešće promrzlu devojčicu iz Andersenove bajke. Iz tesnaca od hladnoće prema moru ravnice, po snegu koga je oprljio mraz, protežu se i ukrštaju ulice ukrašene svetlima. U pun sat dok prolazi ovuda čoveku se dogodi da se „spotakne“ o neko od crkvenih zvonâ koje prema daljinama izvan grada vuku konji s praporcima upregnuti u sanke. Sanke za sobom ostavljaju vrtloge snega. U taj ples čistog srebra mogao bi da udje. Ušao je koliko puta samo! Kada steže večernji mraz a beskrajno ravno zavejano polje mu dolazi u susret. Ono svetlašce koje duša nosi sa sobom dato mu sa vrtloga beskonačne milosti koju podupiru zanosi davaocâ – Gospoda i njegovih roditellja – vazneto sa vetrovitih stepa koje on još dugo neće upoznati i u kojima življahu njegovi preci – pratilo ga je. Mogao je u toj divljini biti sa njime i u onome što on još ne zna. Sa onim što može da dodje, a ne mora. Još tada, samo su pustoši u kojima se dogadjaju čuda i mnoge pogibeljne opasnosti budile u njemu žedj za divljim boravcima u njima. Zato je i sada išao kroz nepoznato koje mu je pred njega dovodilo nešto što ne razume, što bi mogao da dodirne, ali ga još ne bi razumeo, što je tu, a još nije. Bio je u buri slobodan i srećan. Uvek. Sreo je srne na ivici šume nanešene mu na put. Stado koje pronosi postojanje sveta u bezazlenosti. Koje se pokazuje u retkom kvalitetu mistične ruže zemlje, u njenom boljem slilaženju s neba. – Mogao je sada klečati. Jedna blizina Tvari i bivstvovanja, bez dodira, bila je tu. Ne «osećanje blizine», već sama blizina. Iznenada za prazničnim stolom, iznenada u snežnoj pustoši, u toplini sobe pored roditelja i pod svetlošću sveće ili u drevnom silasku Vaseljene na mećavu koja u jednom vidokrugu okuplja zlato duše – milje bivstvovanja bilo je tu oko njega. Njegov dah, njegovo telo, njegov čas – sve se bilo sakupilo u jednome. Dokona, sanjalačka raskoš sveta. Neposredno posedovanje. Sada. Sedeći na stolici, oslonjen na naslon, gledao sam trpezu, pred njom oca, ispred njega sveća, u očima njegovim odraz svetlosti sveće, pokret očeve ruke, čujem šuštanje slame na stolu, dodirujem slamu na nogama na podu, zatvorio sam oči i otvorio ih pred raskoši uvijenoj u ranu popodnevnu svetlost dana, niz mamine ruke kotrljalo se svetlašce noža kojim je sekla česnicu, parče položajnikovo, parče putnikovo, parčad po starini, čuo sam sanke koje idu niz ulicu, praporce na konjima čiji se zvuk penje u holandsko plavo sobe sa mirisom tamjana i sveće. Vidim drhtavo zlato na jelci u uglu, ono me miluje po licu kao tihost očevog-majčinog glasa u svejednosti njihovih glasova smotanih u prostoru svečanosti, pa tišina, tišina sa praporcima čija se zvonjava udaljava sa sve slabijim zvukom konjskih kopita po snegu. Sedeo sam tu, mogla se udisati čistina trenutka, njegovo svetličavo trajanje, prelamanje, produžavanje, trajanje okvašeno u ukusu praznične supe, dodirnuto prazničnim kolačem, po svemu padanje svetlosti, one, te, tada, onda, sada, padanje koje ostaje zadenuto na svim prisutnim stvarima, koje je palo, prekrilo stvari, koje se ne kreće, kuda bi inače išlo, moralo se zadržati, zadržalo se, na ikoni, na podu, na slami, na zelenom «magičnom oku» radio-aparata, na bravi sobnih vrata, na zidovima, na krevetima, neprekinuto padanje, koje se prekinulo odavno, koje bih hteo sada da zadržim sada, posle više od pola veka, ali je kosina sve veća, ništa je sve veće, proteklost ne ume da laže, sečivo je palo, mati je isekla česnicu, vrhunac onoga čega nema više, vrhunac koji me je ubio, ugasio ognjište, bacio pred mene puteve koje nisam hteo, besne pse. Ostavimo se bajki. Unutra sam, u maloj tišini, tišina može da bude mala kao svetlašce, nežna, okupljajuća, porcelanska, preplavljujuća, u kojoj se sedi i gleda. Tako smo unutra. U gustom padanju paperja stvari. Prisutne oči su sakupljene. Samo tu ostati. Tu je – tu. Sve dok proticanje nije čak ni proticanje. Rasprostrto, tmasto, ljuljajuće. Grane drveta ispred prozora, zaštitničko njihanje, govoreći ne unutra, ne unutra, nikakva stranost tamo, gde ona tela tamo, unutra, sakupljena oko stola, nagnuta, oko stola, u svetu, sada, jednom onda. Tu sam. Ne uzimam sebe iz ovoga tu. Želeo sam da trenuci potraju, da ih zadržim. Nisam želeo, jer nisam znao šta želim. Ne svesno. Mogao je, možda, odnekud da zna nešto o neponovljivosti trenutka. O padanju kosine koja je sve dublja, sve glatkija, koja klizi kao gromuljice snega niz leden breg, bešumno, i ne vidiš gde će se zaustaviti, belina se pomeša sa belinom, oko to ne može da prati kao što ni dušin časovnik ne može da prati propadanje trenutka u ponor. Ipak, bio je u korenu vremena, u njegovoj tmastoj, teškoj rasplinutosti, koja istovremeno dodiruje dno bića i dno sveta. Epifanija razumevanja trajanja koje propada u praznost, koje je punoća, melanholična i retka blizina bića u magnovenju. Dajem ti ovaj čas tvoga bića, tebe, ne da se sebe prisećaš, već da bi sebe zaboravio, da ne izgubiš dah tražeći sebe protekloga medju ljudima u svetu. Niko ne poseduje niti svoju prošlost, niti budućnost. Postoji večna sadašnjost bez cilja. Traganja koja ćeš započinjati otkriće ti samo nove uzaludnosti, a zrnca mudrosti samo su prividi za jade koji te neće promašiti. Moglo bi se pomisliti da će čovek jednoga dana doseći ono najbliže Svoje, ali blizina bića tada postaje saznanje o našoj ništavnosti. – Ko mu to govori i odakle? Sedi na stolici, oslonjen na njen naslon, gleda oca. U očevim očima sveća. Znao je da će se tog odraza sveće u očevim očima jednoga dana sećati. Jednoga dana! Kojeg? – Tamo jednoga dana daleko od ovog, koji je magnovenje onog ne zna se kojeg dana u kome će se u magnovenju sećati ovog. Morala se preći pustinja. To nije znao. To niko ne zna u njegovim godinama. Pred sobom je video prostor, ne vreme, jednu mračnu rupu od prostora, daleku, iza horizonta. Te sveće u očevom oku će se sećati jednom, tamo, nekad, iza nekog horizonta širokog, iza njegove tamne treperave linije koja lomi, neodredjeno i nejasno, sve što je on ikada pokušao u daljini da vidi. Mogla je da se oseti sredina popodneva i bliženje časa kada će popodne da se lagano spusti u prvi sumrak. Još su svi za trpezom. Obamrlost koja se kreće prema rasplinutosti, prema zavesama prebačenim preko sutonaste svetlosti i vraća se nazad. Ne želi da izgubi miris punoće. Ostani još malo, govori trenutku. Spustio bi se na slamu na podu. Spustiti se, eto, na slamu na podu. Kao ono dete što večito u istom dobu u godini leži u kolevci ispunjenoj slamom i preko koga huji dvomilenijumsko gledanje sveta. I večito zurenje njegovih očiju u prazno. Zaustavljen trenutak okovan skrivenom tugom svega živog. Beskonačna melanholija uronjena u vlažnosti bića, u mokre pokrove. U oporost slame-bića. U mlakoj zgrušanosti. Gledao je ono što je ostalo od trenutaka. Posudje je već bilo iznošeno u kuhinju. Mirisi su još bili tu. Topao vazduh je strujao kroz sobu. Ostani još malo. U peći je tinjao Bog. Ono što će za njega jednoga dana biti pisanje. Bog. Pisanje koje pada na sneg. Koji pada na drhtavost grana, na ulicu, na krov kuće prekoputa. Na one kojih nema više na koje on sada pada. Kojih jednoga dana neće biti! Na tu iznenadnu misao morao je da udje u sobu u kojoj ga nije bilo. Mogao je da gleda sebe koga tamo više nema i koga je otac do malopre u malim sankama vukao po snegu-pršiću, u sumrak. Gledaće. To je znao onda. – “Tragaćeš i naći ćeš da je jedino ponavljanje traganja večito, jer je Stvaranje, Onda, bilo promašeno”. To dečak nije mogao da zna. To ja nisam mogao da znam. I sada ne znam. Reči znaju više. Idem po rečima. Po slami reči. Dok mislim o blizini koju makar pisanje neće da napusti. No, pada po njemu, I to padanje je sneg onaj, čistina trpeze, čistina svetlosti sveće ispružena po htonskom ravnice, po grotlima bagremâ i lipâ, u ma kojem godišnjem dobu. Pisanje vodi za ruku Biće. Biće gleda ono što vidi pisanje. Pisanje vuče sanke od bagremovog drveta prema kapiji ogromnoj i tmastoj. Onaj koji o ovome piše samo bi o tome pisao, eonima bi o tome pisao, ali on nema eone pred sobom, samo iskrice-žeravice trenutaka. Otac ga vuče na sankama, saonici klize kroz sneg-pršić, nebo je natušteno-sivo, snežna belina je stoga topla, oči se vezuju za nju, prianjaju za nju, opet je reč o trenutku koji će otići, dete već zna da će trenutak otići, prati netremice boju snega, prati snežna ispupčenja na putu, senke putuju po osnovnoj boji beloga, trenuci naviru, oči hoće da udju u samu tvar beline, u čestično tkanje senki i svetla, u iskrice-igle ledenog praha, poleglo je sve, ravno je sve, stopljeno sa Bogom trenutka, sa lapisom trenutka, sa ja malog dečaka, evo tu sam, evo tu sam, kazuje mu larva bića, još sklonjena u blizinu rodjenja, jedva promolila glavu i gleda svet kao iz utrobe, iz tople pećine pod majčinim srcem, u mraku koji je toplina, koja govori tu je sve, tu je sve, tu, ovde, ničega daljeg od ovde nema, samo pognutost unutra, skupljenost ka šupljini unutra, mlakoj, tamnoj šupljini iz koje se izlazi prema nebu, koje posipa beskonačan prostor snegom, stoga sve izgleda blizu, sve se uvija oko sebe i opet je sve sa sobom ponešeno, pruža se u sebi, po sebi se rasprostire, naginje se i spušta prema plazmičnim titrajima materije koja stoga nema granicâ pa se na tome bezobalju sve vuče lenjo, gredi duboko-sporo dok se uvlači u skoro-ništa, u skoro toka-trenutka-molekula-blizosti-sebe-bivstvovanja u opštosti eonske ćutnje po ćutanju svega-pre i svega-sada. Otac stade pred ogromnom kapijom kuće. Saone još nakratko kliznuše i umiriše se. Beše predvečerje jedne od njegovih ranih godina. Učinilo mu se da su teška vrata zaškripala, da ih je snagom tela trebalo odvojiti od ledene kore stvorene izmedju njihove ivice i betonskog poda. Vidi vrata koja se pod pritiskom vetra ljuljaju napred, pa nazad, vidi tamnu figuru oca, pramen njegove kose koja viri ispod šešira. Naleti vazduha biju u lice obojici. Zatvara oči. Trebalo je da prodju kroz dug, mračan hodnik. Prošli su. Ispravio je svoje telo i ponovo otvorio oči.

One thought on “BOŠKO TOMAŠEVIĆ: ODLOMAK IZ ROMANA „PRIČA KOJU SAM ŽELEO SEBI DA ISPRIČAM“”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *