Podne je. Spremamo se da krenemo na put.
Užurbano pakujemo stvari za dva dana. Spakovala sam nekoliko stvari za „svaki slučaj da se nađe“. Možda bude kiše, pa pokisnem ili se isflekam i razne druge situacije. Uvek treba imati nešto za „ne daj Bože!“. I tako sam uspela da jedan običan mali kofer napunim samo sa mojim stvarima.
„A gde ćeš sa tim stvarima? Idemo danas i sutra veče se vraćamo!“ – sestra je bila u čudu.
„Odkud znaš šta može nepredviđeno da se desi!“-rekla sam. Gledala me je u čudu. Pa je i ona krenula u isti kofer da pakuje sitnice za „nedaj Bože“. I tako smo došle do vrha! Trebalo ga je zatvoriti. Ufff… Bilo je samo polako zatvoriće se na jedan, dva, tri i uspele smo!
Konačno smo krenule na put stavivši kofer u gepek i neseser sa priborom za ličnu higijenu,a hranu kod sebe. Pustile muziku:”…potraži me kad sloboda ti dosadi….” Pevale smo na sav glas! Sloboda! Idemo u Skopje ili Skoplje. Potpuno nebitno kako se izgovara ili piše. Pevale smo i pevale…a onda smo imale trenutak tišine. Zagledale smo se u daljinu razmišljajući o odlukama koje smo donele zajedno,o rečima koje smo izvorile jedna drugoj ili nekom drugom potpuno nesvesne trenutka. Ćutale smo sve dok tu tišinu nije probila pesma“…da li sam jak dovoljno da samog sebe udarim,kad zgužvam praznu postelju i s porazom se sudarim…“
Pogledale smo se. Nasmejale smo se,jer smo shvatile poruku pesme. Ali to je bilo nebitno,jer smo konačno uradile nešto samo za sebe. Bile smo slobodne da radimo ono što želimo! Bilo je tako divno i neopisivo živo disati punim plućim bez stega,pritiska i obaveza! Taj osećaj kao da možeš da poletiš visoko,a da ipak ne padneš,ništa ne može zameniti čak ni ljubav. SLOBODA! Znači to je taj osećaj o kome oni koji žive svoju LIČNU LEGENDU pričaju. Divno je! Ali kada bi samo potrajalo malo duže.
Olivera je počela prva da priča o poslu i kako treba nastupiti pred poslovnim partnerima. Dodala je i neke svoje sumnje vezane za partnera. Medjutim,ovaj put neće biti same. Uz njih će biti poslovni saradnik koji je već duže vreme u ovome i koji poznaje materiju uvoza-izvoza. „Na stranu sve to…htela bih malo uzivati u Skoplju! Da li je to moguće?“-upitala sam je. “ Narvno da možeš. Ali daj prvo ovo da završimo! Možemo ostati još dva dana. Šta kažeš?“-rekla je Olivera. Samo sam potvrdila klimnuvši glavom u znak odobravanja!
„Dobro mi je!“-pričam sebi u bradu i razmišljam o protekloj godini,o svemu što sam uradila,rekla ili nisam ništa uradila niti rekla…kroz glavu mi prolaze svi oni ljudi koje sam srela i sa kojima sam razgovarala i koji su mi prilazili u nadi da će me svojim slatkim i milozvučnim rečima zavesti! Pokušali su! Malo je falilo da to i učine…malo je falilo da budem zavedena slatkim rečima koje sam želela da čujem…malo…zamalo da mi se omakne i postanem žrtva milozvučnosti. Na moju sreću imala sam ljude koji su me probudili ubedivši me da sve što mi se tada u tom trenutku dešavalo bilo samo prevara. Hteli su moju dušu,jer sam bila lakoverna i na sve bih pristajala samo ako mi se učini da to momensrcu godi! Lako sam pala! Ali se teško podižem! Polako se uzdižem poput feniksa iz pepela!
Uzdižem se i ne osvrćem se za sobom! Bila sam slaba,naivna! Dana kada su me ljudi koji me istinski vole izvukli iz magnovenja pamtiću večno! Taj osećaj da vam se ceo svet ruši dok gledate osobu koja vam govori istinu pravo u lice,nikada se ne zaboravlja. Kada mi je to sašteno propala sam u zemlju! Nestala je ona stara JA i na njeno mesto došla je neka nova druga jača osoba koja će uz malo rada i uz neke popravke biti bolja verzija sebe od one juče!
„Stigle smo! Idemo pravo u hotel,a posle na sastanak! Ok?“-trgla sam se na Oljine reči-“ Tea,šta ti je? Zašto si tako zamišljena?“
„Nije mi ništa! Idemo dalje!“-frknula sam joj kao da je ona kriva za sve ono loše što mi se dešava u životu!
„Ljuta si? Na koga? Zar opet ON!? Let it go! And move on!“ – sada je ona bila ta koja je bila ljuta i nervozna kako zbog puta tako i zbog mog načina ponašanja. „Okani ga se! Jer ti nije suđen! Da jeste, potrudio bi se da te pronadje. Prešao bi doline i sve prepreke da dodje do tebe! Let it go!!! Drugi bolji će doći!“-frknula je.
„Znam, ali sada u ovom trenu baš on mi je potreban! Nedostaje mi, a nemam pojma ni koja mu je omiljena boja! Da li shvataš o čemu ti pričam? Da ja osećam kao da nikada nisam sama kao da je uvek samnom da mi daje snage! Ili sam sazrela i uz poraze i greške naučila da verujem svome instinktu…ne znam…veruj mi da sam u konfuziji…“
„Pa, onda ne znam kako da ti pomognem osim da ti kažem opet let it go!Samo se opusti i prepusti sadašnjem trenutku i vreme će pokazati! Što više misliš o tome više ćeš biti u grču i imati blokadu! Opusti se. Hajdemo u restoran da ručamo i da se opustimo! Šta kažeš?“ – nasmejala se.
„Ok! Hajdemo!“-prihvatila sam predlog koji je zvučao vrlo primamljivo,jer sr moj stomak dovoljno patio.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *