Nikola Šimić Tonin: DAH

Dan – noć, upaljen radio prijemnik. Ujutro prvi. 6. sati. Prvi program hrvatskoga radija. Jutarnje vijesti. SDP i HDZ Most nikako da poveže. Na pomolu novi izbori. Dan se dani. Protežem se u krevetu.
Opet taj dah, dahtanje, nepoznato, skrovito. Osluškujem ga strepeći u sobi. Ovaj put ne staje. Plovi dalje zrakom, ne nazire se kraj mojoj tjeskobi.
Dah je još uvijek tu, sve glasniji i silovitiji. Okrečem glavu zidovima bijele, nijeme čudi, kao zid bijel u strašnom neizvjesnome očekivanju. Skoro pa da i ne čujem otkucaje svoga srca. Pipam bilo.
Nevidljivi prsti prebiru po klaviru. Jezivo – jednolična melodija.
Dah je još uvijek tu sve razgovjetniji i jači. Osječam prodoran pogled na sebi. Polako mi prilazi. Raspoznajem sijedu glavu. Vodnjikave stare oči. Od straha prestado disati. Naglo u isti mah stade i on, Dah, kao da ostade bez daha. Drhtavom rukom trljam oči s neugodnim zadahom cigareta u ustima.
Ništa od svega ne dopire do mog posjetioca, čije konture tijela postaju sve jasnije. Licem mi se smjenjuju bolne grimase. Od nemoći zaplakah. On nepomičan stoji na samom ulazu u moju sobu. Daje mi znak da ustanem. Pođem za njim. Takav kakav jesam. U pidžami. Neumiven. Ne obrijan. Nedopusti mi poć na WC. Mokriti. Ni te 22 sekunde koliko mokri svaki odrastao sisavac.
Vani se skroz razdanilo. Svjetlost ispuni sobu. Neka sablasna sjena skliznu unutra. Posjetilac sve nestrpljivi da pođemo prođe nezainteresirano i hladno pogledom preko mojih očiju, tako da se sledih. Pokaza prstom na nešto iza mojih leđa.
U kutu sobe zakrabuljen u crnu krabulju stoji kosac s kosom koja blješti na jutarnjem suncu.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *