Vraćam se u običnost. Svaki dan sebe prizemljujem. Otiskujem se, ali ne zadugo. Brže se vratim, kao da ću  nešto propustiti. A sačekuje sve isto. Prepoznatljivo. Nepromenljivo.

    Ne snalazim se. Prestajem da budem svoja i svojstvena. Obuzima me malodušnost. Oduzima mi snagu stvaranja i življenja. Ometa me. Vlada mojim vremenom. Teško je  se oslobađam. Činim to svesno, kao da postajem neko drugi ko me posmatra i savetuje da se ponovo otisnem. Ali sila gravitacije je jača od svih zemaljskih sila privlačenja. Nemam kuda. Treba mi etar, fluidno stanje. Vakuumsko okruženje. Bez tereta prošlosti, bez straha od budućnosti. Treba mi tabula rasa za moje reči. Još uvek neispisane. Nerođene. Zapretene negde, znam da postoje. Potisnute duboko, teško se pojavljuju. Suviše dugo su boravile utamničene. Nisam im dozvoljavala da izađu na svetlost. Krila sam ih. Od sebe, da me ne uplaše nadmoćnošću svoje slobodoumnosti. Od drugih, u uverenju da ih neće razumeti.

   Ponašanje mora biti očekivano. Zna se šta se može, a šta ne. Sputano, uglavnom. Sa preispitivanjem, da li je dozvoljeno, da li je pristojno i primereno. Gušenje. Sprečavanje. Oduziimanje slobode misli, govora, postupaka. Suzbijanje. Mediokritetizacija. Po svaku cenu. Ostati u okvirima nepisanih pravila koja se podrazumevaju. Pravila koja prate iza leđa, vrebaju iz svakog ugla, preprečuju puteve. Ne dozvoljavaju razmah, Zabranjuju uzlet.

    Reči, reči, reči. Samo trošenje najobičnih. Krupne, razmenjene za sitninu. U bescenje. Misao se mora svesti na običan jezik. Na prepoznatljiv, razumljiv. Ne sme se razlikovati od većine.. Probudiće sumnju da su drugačije. Nose neku pretnju. Vratiti ih na početak. Elementarno stanje. Mora sve biti svima jasno. Ne sme se iskliznuti u svoj svet. Mora se boraviti u onom zajedničkom. U korpi sa drugim jabukama. Među njima se moraš naći. I čekati. Da te pojede vreme. Ili da iskopniš pre vremena. Osloboditi se ne možeš.

     Sve je mig sudbine. Ona smešta zamke, smicalice. Priređuje iznenađenja. Udaljuje i približava ljude. Primiče i odmiče predmete. Otvara i zatvara puteve. Upravlja čulima. Diriguje osećanjima. Zaustavlja vreme. Usporava ga ili produžava. Primorava na plivanje u reci života, izbavlja ili davi. Baca pojas za spasavanje ili kači kamen za nogu. Ona nema svoje ljubimce. Radi po svome, kako joj se prohte. Ko bi gori, sad je doli. I obrnuto. Posrećene, začas stera u stupicu. Brzo da i još brže uzme. Igra. Ti meni, ja tebi. Onda ti meni, nikada. Ja tebi, stalno.  I tek tada ne valja. Niko ne voli žrtvu. Preziru je. Pobednici, makako stigli do trona, uvek su za divljenje. I uzdizanje. Još više. Visoko. Toliko visoko da sa zemlje postanu nevidljivi. Drugima nedodirljivi. I daleki. Oni su nešto. Oni su onako kako treba. U životu. Samo jednom datom. Poklonjenom rođenjem. Bez uputstva za upotrebu.

   Kockati se. Dobiti ili izgubiti. Prokockati dobijeno. Ostati sa ništa. Vratiti se na početak. To je iluzija. Ne postoji povratak na isti početak. Svaki početak je drugačiji. Niz početaka. Beskrajni niz nepoznanica. Ulaženja u životnu arenu i napuštanja. Privremeni boravci. Aktivnost ili povlačenje iz igre. Iskušavanje mogućnosti. Tamo je ništa. Uvek čeka ništa. Ono je neizbežno. Uporno. Strpljivo. Sačekaće kad – tad. Mogu raditi šta god hoću.. Mogu se ubiti od rada. Ili dokonosti. Svejedno je. Ništa očekuje. Budno. Skače  za vrat. Iz zasede. S leđa. Kad se najmanje nadam. Kad neoprezno prolazim kroz život, zamišljena i tiha. U problemima do guše. Sa traganjem za rešenjima. U sebe porinuta kao  sidro u more. U sopstvenoj luci. Iz koje nema navigacije koja bi me opominjala. izvukla. Ni remorkera. Ni otvorenog mora koje bi me primilo. Na svoje talase. U svoju širinu. Na pučinu. U dubinu.

    Još uvek putujem sporovozno. Najsporijim mogućim sredstvima. Na njima sam vekovima. Bez promene. Ignorišem civilizaciju. Ne upoznajem njene zakone. Usporeno prolazim životom. Kao da je beskrajna traka. Kao da je ponovljiv, Podatno tolerantan. Pravilno usmeren. Bezgrešan, bez greške. Lako prepoznatljiv. Neprekidno dostupan.

    Ništa od toga. Samo je moj. Jedan i jedini. Zauvek, Trajno. Sa rokom upotrebe koji prolazi. I koji nigde nije upisan. Neizvestan je. Ali postoji. To je jedina njegova izvesnost: postojanje neizvesnosti. Do kraja.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *