Starica dečijeg lica nije odvajala oči od neba. I plakala zviždukom koji je celio napukle grudi. Umivala sebe orošenim vetrom, ozarena što vidi svoju siluetu u slepilu ozeblog sunca koje nestaje i javlja se na tren.

Sa otpusnom listom bez povratka vratila se u svoje planinsko selo u kome je smrt najavljivala da još uvek ima života. Osećala je tupe bolove koji su vršljali po utrobi. Samo ih je pogled ka nebu, ka tački oslonca koju je htela da dohvati, ublažavao, činio snošljivijim.

– Sad, idi, uživaj, to ti je preostalo, višak od manjka života – zvonile su joj u ušima reči doktora kad su se opraštali uz teglu livadskog meda sa saćem i flašom ljute prepečenice.

Dišući, u vodi do grla, iznemogla od godina i boleština osetila je žeđ, da popije još koji sok isceđenog života i ode pod zemlju, pretvori se u prah i vrati u prvobitno stanje, kako su je učili na parastosima. Da li je to ta vrsta uživanja što joj je doktor propisao na konačnom rastanku, pitala je sebe, pazeći da ne najuri poj ptičica koji joj je stajao nad glavom?

Pomilovala je svoju kozu Belavu, poljubila je u čelo i povela na ispašu, pored rečice sa koje se napila vode za dva života. Belava je halapljivo brstila okolinom, a ona klečeći brala trave koje je sanjala dok je mesecima ležala u bolnici.

– Klečka, čička i preripačka, smešane najteže se piju. Slatka, gorka i ljuta trava, pretvorena u tamnobraon čaj, dizala joj je noge od zemlje.  Lebdela je dolinom, otkosima, šumarcima, pokušavala da stigne Belavu koja joj je umakla isped nosa. Taman bi je stigla, zaslepila bi je nestvarna belina istočnog sunca i izgubila je iza brda, drveća, grmova. Jurila je za njom tako, laka i čista, kao novorođena, satima, do nenadanog pomračenja kojeg nije bilo u nijednom kalendaru. Zanos bi je napustio, plačan meket Belave spuštao na tle. Oblizala bi joj noge i povela kući na počinak. Na pomračenom nebu mesec se već ugnjezdio i najavljivao nemirnu noć.

Noću je ječala toliko jako da su slepi miševi bežali u okolna sela gde je život bio zapreten u pepelu. Utroba joj se razvezivala, povraćala je usirene komade krvi. Sluzavom sukrvicom je hladila čelo sa kojeg se dizala para i kropila okna u koja se, kao nemoralni petao, mesec prčio svojom nekrštenom belinom.

Tako danima, povela bi Belavu, brala bilje, pila čajeve i lebdela nad otkosima, kretala se uzbrdo ne bi li dohvatila komad neba. Samo sa neba, kad se osokoli, može da je uhvati, razmišljala je stresajući sa sebe ljute bolove koji su je češljali i višak pramenova raznosili po retkim izoranim livadama.

Da se nešto neizvesno događa zapazila je kad je Belava krenula da brsti njene trave. Bila je toliko halapljiva da je morala da joj izvlači iz želuca za sebe, ono što nije mogla da svari.

Tog jutra, sunce se najranije pojavilo od kako je pamtila. Bljesnula je takva belina da su se pojavili rojevi ptičica sa oreoloma oko kljunova. Cvrkutali su napadno, upadali u trans verujući da donose sreću i padali mrtvi na zemlju. I, tako bez prekida. Morala je da ih preskače i trči ka štali da bi poljubila Belavu u čelo. Zatekla ju je kao leži sa isplaženim jezikom, spuštenih kapaka kao da sanja. Pored nje bila je barica od tamnobraon mleka. Ustresla se i počela da igra poskočicu i peva guslarsku narikaču.

– Tako ću najlakše da podnesem ono što je najteže, što sam je imala – lebdeći, okretala se u krug kao leptirica kad je ošamuti najava otpadanja krila. I, tako satima. Dok nije obnevidela i krenula da obilazi otkose, proplanke, brda i doline…

Sutradan ujutru, probudila se u mirisnom senu, okićena đurđevdanskim venčićem, olakšana jer je skinula sve sa sebe, ostavši naga u ljušturi, rasterećena svakog viška. Ukućani su je okupali, obukli u novo ruho i poveli u grad kod doktora.

– Čudno se ponašaš, rveš se sa smrću, moraš na kontrolni pregled – stavili su joj do znanja da se ne opire sudbini.

Nisu se dugo zadržali, nakon tegle livadskog meda sa saćem i flaše ljute komovice doktor se naljutio:

– Ne dovodite mi zdravu staricu, pustite je na miru da umre od nelagode daljeg življenja.

Odveli su je plačući potrešeni spoznajom koliko je teško podneti cepidlačenje života i smrti. Popila je šolju kozjeg mleka i podrigla zdravo. Iz štale se čuo meket koze. Pomislila je, isti kao u Belave. Lagano se prišunjala, načuljila svoje oštećeno uvo.

– Pa, to je Belava, a možda i nije! – poljubila je u čelo i povela na ispašu daleko od svojih trava. Ukućani su je gledali kako ulazi u desetu deceniju lakog koraka koji se stapao sa koracima koze.

– Šta može pogrešna doktorska dijagnoza da učini. Zamalo da nam otme majku i baku pečatirana smrt – promrmljao je neko od njih.

U po bela dana mesec se nakalemio na vrh brda. Na njemu je bilo bezbroj kozjih znakova, samo da je imao ko da čita i rastumači.

Dušan Đorđević
Rođen je 1955. godine u Vranju. Radi kao novinar. Objavio je desetak knjiga: četiri romana, četiri zbirke aforizama i nekoliko knjiga novinarskih priča i drama. Zastupljen u više antologija aforizama (svetskim, balkanskim i srpskim), kao i u više antologija priča. Nagrađivan je za aforizme i priče. Prevođen na engleski, nemački i makedonski jezik. Živi i stvara u Vranju.




One thought on “Dušan Đorđević: Pečatirana smrt”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *