Krunoslav Šetka: Poslovni smiješak

Bude tako nekih dana na poslu kad vrijeme veoma sporo prolazi. Nakon što se uradi svakodnevni rutinski posao i pregledaju web portali, pogled odluta kroz prozor na prozore zgrade preko puta. Ne volim zgradu preko puta jer stalno imam osjećaj kako me netko od tamo promatra i možda čak i snima kamerom. Stoga se trudim što manje ostaviti dojam besposlenog djelatnika. A dobro dođe, ponekad, kad nema puno posla, da čovjek može raditi u miru i polako. Poželim da takvo stanje potraje, no duboko u sebi znam da su takva razdoblja rijetka i da kratko traju. Samo jedan telefonski poziv, jedan e-mail, jedan poziv šefa, može prekinuti idilu mira i blagostanja. Osjećaj da imate posao i da ćete primiti plaću je ugodan osjećaj. Osjećaj da morate bezuvjetno izvršavati naređenja svojih šefova je neugodan osjećaj. Osjećaj da vam je dosadno na poslu je rijedak, ali ugodan osjećaj. Neugodan osjećaj je kad zazvoni telefon i s druge strane žice neki čudan glas pita neka čudna pitanja. Očigledno je da provocira, ali ja, kao državni službenik, moram ostati smiren i ne smijem podleći provokacijama.
Znao sam da idila mira ne može potrajati. Sugovornik je drzak i vrijeđa. Služi se retoričkom smicalicom Argumentum ad hominem (napad na osobu). Spuštam slušalicu jer više ne mogu slušati gadosti koje izlaze iz njegovih usta. Nakon nekoliko minuta opet ista osoba. Prijeti kako će se žaliti mome šefu. To mi nije drago. Šefa ne volim sresti ni na hodniku, a kamoli da me još zove na raport. Osjećam lupanje srca. Nije me toliko strah koliko je to neugodni osjećaj, jer je samo pitanje koliko će me šef ovaj put omalovažavati. Svaki put kad me pozove na raport, danima se poslije pitam jesam li, uopće, vrijedan življenja. Toliko me, naime, pokuša učini ništavnim. Šef je vrlo dobar u pravljenju drugih ljudi manje vrijednim. Ovaj je put ispalo bolje nego što sam očekivao. Kao da nije uživao u vrijeđanju, i to mi je već puno značilo. Ispirao mi je mozak, ali njegovo lice nije otkrivalo zadovoljstvo pri tomu činu, više gađenje. A kad se netko gadi nad vama, manje boli od toga kad uživa u vašoj boli. To mi je, čini mi se, uvijek najteže.
Kad dođem kući svomu djetetu, i poželim mu držati lekciju o životu, u pravilu se sjetim svoga šefa. Zanijemim. Tko sam ja da djetetu, pa makar i svomu, držim bilo kakvu lekciju, a posebice lekciju o životu. Lekcije drži šef. Ja nisam svomu djetetu šef. Želim mu svako dobro u životu. Čim se sjetim šefa, isprani mozak mi daje zapovijed da kleknem i molim, ne Boga, nego šefa, svijet općenito, sve. Moj je dvanaestogodišnji sin u pubertetu, pun sebe i svijeta. Osjeća se važnim i osjeća kako je i njegov otac važan u ovomu svijetu. Kako mu objasniti da nisam? Molim Boga samo da ne dođe na posao u trenutcima kad mi šefovi naređuju da nosam kave okolo i zračim prostorije. Mislim kako bi me se sin tada odrekao, jer vjeruje kako mu je otac veliki intelektualac. Ali kad ne bih bio sluga pokorni na radnomu mjestu, moj sin ne bi mogao nositi tenisice koje nose njegovi vršnjaci, niti bi mogao imati mobitel, ništa što imaju druga djeca. I ovako mu to sve jedva uspijem, nekako, priuštiti. Neka je tata papak, ali moje dijete barem neće biti papak u svomu društvu.
Ali kako odgajati dijete kad mene na poslu, svakodnevno, preodgaja netko drugi, netko komu ne bi moji roditelji, da su živi, pustili da radi to što radi? Moj bi ga pokojni otac udario šakom i dao otkaz, ako treba, samo ne bi sigurno trpio nikoga da ga maltretira. Nema tih para, rekao bi. A ako bih ja postupio isto, moje dijete ne bi imalo što jesti. Bi li momu pokojnomu ocu bilo svejedno da ja nisam imao što jesti? Vjerojatno je i on patio, samo mi to nikada nije pokazivao. Ne smijem ni ja pokazivati svomu djetetu kako me na poslu svatko gazi kako želi. Kako bih onda bio njegov uzor u bilo čemu?
Kad je jedne prilike šef u šetnji sa svojim djetetom i ženom sreo mene u šetnji sa svojim djetetom i ženom, naredio mi je da odvezem njegovo dijete i ženu doma jer je on morao dalje na neki sastanak. To nije bilo radno vrijeme. To nije bio službeni automobil, nego moj privatni. To nije bila moja obitelj, nego njegova koju sam ja sada morao voziti u svom autu i pokvariti plan za vikend kako ću svoju obitelj izvesti u šetnju po lijepom sunčanom danu, a dijete mi se radovalo odlasku u zoološki vrt. Supruga je samo gledala u mene i govorila mi pogledom: Pa nećeš valjda?! Dijete je samo gledalo u mene i govorilo mi pogledom: Mislio sam kako se moj tata nikoga ne boji, i kad tata nešto kaže, tako mora biti. Tata nije ništa rekao. Samo je poslušao šefa kao malo dijete, kao što nikad njegov sin njega tako nije poslušao, ponizno, bez razmišljanja. Ta mi je moja poslušnost, naravno, stvorila mučan osjećaj u želudcu. Povraćalo mi se od sebe samoga, od života, od šefa koji dominira mojim životom. A kad mi je sin rekao kako bi u životu najviše volio biti šef jer šefa svi slušaju, dobro sam se zamislio.
Ni slutio nisam kako je moj sin, jedne prilike, odlučio osvetiti svoga oca. U školi je sina moga šefa udario šakom i ovomu je procurila krv iz nosa. Nije trebalo proći dugo vremena pa da opet budem pozvan kod šefa na raport. Tjerao me je da priznam kako sam ja nagovorio sina da to uradi. Neuspješno sam se trudio objasniti da nemam ništa s tim. U jednom momentu sam poželio čak to priznati i zaokružiti krug tako što ću i ja njega udariti šakom. Udaranje šakom u mojoj obitelji nije norma ponašanja, nego čin očajnika. Mogu misliti kako se moj sin osjećao poniženo zbog mene. Sramio se što dopuštam šefu da radi od mene što ga je volja i odlučio mi je pomoći. Ne odgajam svoje dijete da se tuče. On je sam odlučio da tako treba učiniti. Vjerojatno je to uradio iz razloga što nam je šefov sin onda u autu, kad smo ih vozili doma, počeo naređivati. Tri puta sam morao zaustavljati vozilo kako bi on i njegova silikonska majka nešto obavili. Jednom smo ih čekali pred bankom. Drugi put pred robnom kućom. Treći put pred McDonaldsom. Zvali su i nas, no mi smo odlučili ostati u autu. Znakovit je bio ton kojim se šefov sin odnosio prema nama. To je bio naređivački ton. To je bio šefovski ton. To je bio ton osobe koja, uistinu, u ljudima kojima se obraća, budi želju da joj začepe gubicu, na ovaj ili onaj način. Moram priznati kako sam poslije, potajice, bio ponosan na sina što je ovome napuhanku začepio gubicu. Nisam mu to ničim pokazao, ali nisam ga puno ni korio. Rekao sam mu samo kako se tako ne rješavaju problemi. Silikonska majka ovoga napuhanka je slučaj za sebe. Ona je šefu šefica. Sad znam zašto se šef tako odnosi prema meni na poslu. To on liječi svoje komplekse od kuće gdje ne smije zucnuti.
Supruga mi je rekla što god da učinim, da će ona to razumjeti, pa, čak, i ako dam otkaz. Puno mi je značilo što imam bezuvjetnu potporu svoje supruge. Ona je bez posla već pet godina i zna kako je teško pronaći posao, a tako lako ga je izgubiti, ali isto tako zna da ništa nije vrijedno gubitka ljudskog dostojanstva i svakodnevnog trpljenja torture. Ta kolizija u mojoj glavi me tjerala na intenzivno razmišljanje. Što je smisao svega toga? Pa i kad me je šef zbog njegovog sina bio pozvao na raport, ja sam samo gledao kroz njega. Nije mi bilo toliko bitno to što on govori. Znao sam, otprilike, sve što će reći.
Postoje, znači, ljudi kojima predstavlja užitak maltretirati druge ljude. Točka. Da nemaju priliku šefovati drugim ljudima, oni bi, kao jedinke, bili potpuno beznačajni. Točka. Šefovska pozicija ih, dakle, čini živima. Točka. Da nisu šefovi, bili bi uredski inventar. Točka. Problem je što postoji šefovski tip ličnosti. Točka. Oni vuku jedni druge na te pozicije jer time štite opstanak svoje vrste. Točka. Kad malo dublje proniknete u njihovu nutrinu, vidjet ćete, zapravo, kako je većina šefova slične naravi. Točka. Onima kojima nedostaje ljudske sućuti, suosjećanja, empatije, te nedostatke nadomještaju šefovskim pozicijama. Točka. Normalnom čovjeku ne treba šefovska pozicija. Točka. Treba mu samo posao kako bi mogao zarađivati za život. Točka. Nenormalnom čovjeku treba moć nad drugim ljudima kako bi, tek tada, mogao osjećati život. Točka. Vladaju li svijetom sociopate? Veliki upitnik.
Mogao sam ja par puta skočiti sa stolice i šefa udariti. Toliko me je bio isprovocirao. Mogao sam. Možda sam i trebao. Tko zna. Možda sam trebao krenuti sinovim stopama. No, nisam imao taj luksuz biti ponosnim čovjekom i pod svaku cijenu braniti svoje dostojanstvo. Trebam samo mir i odmor. A dok se god čovjek god bori da preživi, to neće imati. Sretan sam jedino kad vidim da moja obitelj ni u čemu ne oskudijeva. Bez obzira što s posla, po pravilu, dolazim nesretan, obiteljska toplina me uvijek nanovo oživi. No, odlučio sam na radnomu mjesto konačno jednom pokazati zube. Došlo mi je pet do dvanaest. Više ne mogu izdržati svakodnevno maltretiranje. Dat ću otkaz.
Nakon dugog razmišljanja, toga dana sam otišao rasterećen na posao. Odlučio sam udariti kontru na drugi način. Samo sam se smiješio i pozdravljao ljude okolo. Šef me je ukorio zbog takvog, po njegovom mišljenju, previše ležernog ponašanja. Upitao me, sarkastično, da se, možda, ne drogiram. Odgovorio sam kako je sve moguće i samo se nastavio dalje smiješiti. Šef je dobivao izljev bijesa, a ja sam se i dalje samo smiješio. Nisam se dao isprovocirati, i što je on više bjesnio, ja sam se više smiješio. Naposljetku me je pustio na miru. Istu sam seansu ponovio nekoliko dana za redom. Nisam više, uopće, razmišljao o otkazu jer su me svi pustili na miru. Čak i šef. Shvatio sam kako sam to mogao napraviti i godinama ranije. Izbjegao bih tolike torture. Jer kad šef vidi da nekoga može maltretirati, onda to radi do kraja, a kad vidi da ne može, onda toga pusti na miru. Ni slutio nisam kakvu snagu ima jedan običan smiješak, pa makar on bio i umjetni. Najbolji način da se čovjek dovede u formu jest da vježba smiješak. Točka. To ću savjetovati i svomu sinu. Veliki uskličnik!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *