Aleksa Đukanović: KRLEŽINA KOZERIJA

(Odlomak iz neobjavljenog romana „Grintavci“)

„A imala je stara Terezija, dobri moj Ivo, pored moga oca, i još jednoga sina – Mislava koji je oženio Domaslavu, i koja je već u svojoj dvadeset i trećoj godini života svršila pravo na Sveučilištu u Beču i postala odvjetnik u Trećemu zagrebačkom sudu u Donjem gradu. Njezin muž Mislav, moj stric, za koga se udala u dvadeset i šestoj, i koji je uzeo njezino prezime, također je bio mulac od studenta – sa slabašnim ocjenama on je svršio bankarstva i financije, i u dvadeset i sedmoj postao činovnik Hrvatske eskomptne banke, sa sjedištem u Gornjem gradu.“

„Intelektualci?“, upita Andrić.

„Ha! Čuj ovo? Ma da li se šegačiš sa mnom? Bili su to ljudi glupi ko panj. U životu nisu pročitali ni jednu knjigu lijepe književnosti. Imali su u dnevnome boravku, koliko me pamćenje služi, veliku stalažu, policu, kako se kaže, sa knjigama – pedeset ili sto, ne sjećam se već koliko – davno je bilo, i sve su one djelovale nekako sjedinjene s tim namještajem, iste boje, uvijek tu, svaka na svome mjestu – nikada nijedne nisu uzeli u ruke – samo prvi put kada su ih naručili i kupili. Stavili su ih tu, u policu, i ravno tri desetljeća samo brisali prašinu s njih! Primitivci su čak kupili knjige čije su korice istih boja kao i polica – tamno braon mahagonij, da se sve uklopi i u njihovim idiotskim bojama – sjedini sa njihovim krasnim kretenskim enterijerom. Stajale su te knjige tamo, kao nekakva kaljava pećnica, kao skupi tepih iz Irana ili kakav kvalitetan čiviluk od hrasta– da tko god im dođe u posjetu, eto vidi, koliko su oni pasionirani ljubimci svjetske klasike – Balzaka, Mopasana, Dostojevskoga, Šekspira! A da ih pitaš: tko je bio, prosim lijepo, Mopasan? Oni bi onako samouvjereno i dignutih šija kazali: Hm… pa zna se: bivši predsjednik Francuske republike!“

„Zaista? Zanimljivi ljudi.“, zainteresova se Andrić još više, izbuljivši radoznalo oči u Krležu.

„Da, vrlo zanimljivi. Mogao bih o njima da ti pričam do sljedećeg tjedna, i ne bi ti bilo dosadno – takvih namazanih podlaca u životu nikada nisi ni sreo, ni vidio, a bogami ni zamislio, niti ćeš! Nabace kez od uha do uha, a čim se okreneš ili od umora zažmiriš i u san utoneš – eto ti bajoneta u slabinu, ne u leđa, nego u slabinu – takvi znaju gdje je najbolja prođa. Strašni ljudi. To su ti, moj Ivo, ona sorta ljudi, koji ti neće pružiti ni motke ili kakvebilo štapine da se za nju uhvatiš, ako li bi se, ne daj bože davio u kanalizaciji ili jami punoj govana. Jok brate. Oni čak ne bi stajali ni sa strane, nego li bi gledali da ti na glavu surduknu još koju kiblu – da bolje utoneš! A, ako li bi kakvim pukim slučajem izvukao žive glave, oni bi ti se smješkali sa kezom od uha do uha, kao da niš nisu ni vijdeli, ni čuli, kao da uopće, na očigled svijeta, nisu umeljali svoje prste u govna, i pod punim bi pravom branili svoje uvrijeđene persone kao kakva nevinašca koja su nevino optužena za bog zna kakvo zlodjelo! Mnoge su časne ljude ti moji striko i strina ukopali. I sa takvima nemaš pregovora, niti razgovora, nema svrhe – to kao divlje zvijeri tjeraju svoje koliko mogu, ako mogu da – dotle da te ukopaju, a ako li naiđu na tvrdo, onda ide kez od uha do uha i umiljavanje, podilaženje i uvlačenje u guzicu najfinijim metodama lijepih riječi i komplimenata – mnoge tikvane ovim metodama i zavaraju; mnogi glupaci tada misle da su oni tako snishodljivi jer su, eto, vidjeli da su pogriješili i pretjerali, ali jok brate. Jer kad oni opaze da ne mogu silom postići ono što žele, oni ti onda nabace kez, a kad bi primjetili da tim licemjernim i čmarouvlakačkim lažnim potezima ne dobijaju ono što žele, a što su ranije pokušali silom, oni se, dakako, na silu i vraćaju. Ja sam na njih uvijek gledao kao na životinje, jer su oni oduvijek tražili da ja na njih tako gledam. Vidim, gledaš me pozorno, Ivo. Hoćeš li po primjeru da ti pokažem kakvo li je to iskonsko ljudsko primitivlje izviralo iz njih?“

„Govori, Krleža, u uho sam se pretvorio.“, odgovori Andrić.

„Kao što sam ti kazao, bili su dobro to zbrinuti ljudi: Domaslava je bila odvjetnik a Mislav bankarski činovnik. Ona žustra i kao zmija na licu, On – ćutljiv i naizgled smutav – ali u suštini vrlo podmukao kao smuk i nijednu svoju misao otkriti javno neće. Za Mislava nikada nismo doznavali što misli, toliko je bio prevrtljiv – sada mislim da ni on sam nije znao često kaj misli jer je stavove mijenjao kako koji vjetrić dune – ljiga bez premca. A Domaslava je bila toliko perfidna i zloćutna da od tolike količine negativnih emocija spram drugih, i nas, njezinih rođaka, da nije to nije mogla sakriti na licu – pokušavala je ali nije uspijevala. Jednom je moju mater Ivku htjela testerom rezati napola kada je vidjela da Ivka zaljeva njezino cvijeće – te je pomislila u svojoj zloćudi – da joj moja mater čupa i kida cvijeće!

Bili su pokvareni, a ne inteligentni ljudi. Skoro svi mješaju ova dva pojma, jer ne znaju njihovu pravu suštinu. Kada vide kako netko dobro radi za sebe, kako krade, unesrećuje druge ili kako je uspješno sebičan – mnogi će kazati: taj je pametan i inteligentan! Ne, Ivo, taj je pokvaren. Moralan i razuman čovjek koristit će svoju pamet samo na jedno: na nečinjenje zla. I to je dokaz istinske ljudske inteligencije. Poluinteligentan ili manje-više glup i primitivan čovjek (kakvi su, dakako, bili Domaslava i Mislav) će usmjeriti  nezanemarljivu dozu svoje pameti na činjenje onoga što njemu najviše godi, a to po metafizičkim mjerilima svijeta doslovno znači: uvijek na štetu drugih. Domaslava i Mislav bili su majstori u tome zanatu. Prosječna plaća namješteniku u zagrebačkoj upravi bila je oko stotinu austrijskih kruna; purgeri i stari Zagrebci, seljaci iz Zagorja imali su mjesečnu zaradu oko trideset ili u rijetkim slučajima pedeset kruna – toliko je prosječan Zagrepčanin  mogao trošiti na život u vrijeme Habzburga, a Domaslava i Mislav imali su enormne plaće. Domaslava je dogurala dotle da je bila prva u pet najboljih službenih odvjetnika Trećega suda u Zagrebu, a Mislav je vrlo brzo postao viši činovnik gornjogradske Hrvatske eskomptne banke: počeli su nosati frakove, oštrougle cilindre, skupa odijela od „majnšof“ i „hipder“ najkvalitetnijega štofa u Monarhiji K. und K.  A, kako sve to? Pameću? Znanjem? Šta još pretpostavljaš po prirodi stvari, dragi moj Ivo? Jer, u pravu si po predrasudi: tko slavenske krvi može u to vrijeme carske vlasti tako daleko otići u službi u njemačkim bankama? Tko, ako nema mozga i struke? Ali, varaš se, dragi moj Ivo, varaš se u samoj pretpostavci kriterija njemačkih banaka, i švapske vlasti. U staroj Austriji nisu tražili kvalitet, neg pokornost, što je i bila prirodna posljedica stvari obzirom na toliku mješavinu slavenskog, germanskog i ostalih naciona u Monarhiji. Prirodna potreba, dakako, ne i najpametnija. Zato su i propali neslavno od srpskih dva puta manje dalekometnijih pušaka i topova, onakva sila! Negativna selekcija! Dakle, kez od uha do uha, moj Ivo, je Domaslavu i Mislava odveo u takve udobne fotelje. Opće poltronstvo. Permanentno slugeranstvo. Dugi niz godina. Neprekidno. Poltronstvo kao životni sistem, filozofija koja se tako glatko i meko sljepila i primila na njihove karaktere, koji su od samoga rođenja vapili samo za takvim životima! U periodu od 1877. do 1893, i moga rođenja, Domaslava i Mislav bili su ljudi koji su u svojim službama, Domaslava u Sudu, a Mislav u banci, promijenili četrnaest austrijskih i madžarskih vlada i osam tura hrvatskoga Sabora koga je imenovao i raspušao car austrijski i kralj hrvatski Franjo Josif! Nešto što nitko nije uspio uraditi. Slizanje sa šefovima i nadređenima donijelo im je koristi: grad Zagreb i Hrvatska eskomptna banka na prijedlog bana Ladislava Pejačevića 1881. dodijelili su Domaslavi Krleži, „zbog samoprijegora i nezamjenjivosti na službi“, veliku i prostranu trokatnicu u Zvonimirovoj ulici br. 69, gdje je poslije rata sagrađen Novi Zagreb, i gdje danas auti piče ko rakete, moj Ivo. I taj je uspijeh bio preko leđa drugoga: djedu matoroga Velimira Grudmana od devedeset godina općinska uprava grada Zagreba jednoga je dana istjerala iz sopstvene kuće zbog navodnoga neplaćanja poreza, kuću mu trokatnicu apcigovali i dodijelili Domaslavi i Mislavu, točnije Domaslavi jer je moj striko bio smuta nesposobna kakva se nije rodila u cijelom Zagorju – ne bi taj niš uradio da mu nije bilo Domaslave koja ga je metnula pod svoju papuču i vojnu komandu. Ali nije to bila samo tragedija staroga Velimira Grudmana koji je ubrzo skiknuo od muke, već je to bila tragedija čitave njegove velike obitelji: žene mu Ele, sina Domagoja, kćeri Ursule i još petnaestak unučadi i praunučadi koji su te zime 1881. tako jezivo zakmečali na snijegu, ledu, kiši i studeni, da bi i kamen zaplakao kada bi imao oči i uši, i kada bi ih ugledao toga dana, toga mramornoga jutra na tvrdoj bazaltskoj kaldrmi Zvonimirove ulice kako se suznih očiju kao ostavljeni kučići smrzavaju i dršću jedni o druge dok im se nakuplja inje na obrvama i trepuljama.

A sve da bi Domaslava i Mislav dobili još jednu višekatnicu, jer su jednu dvokatnicu već posjedovali u Radišinoj ulici br. 44 b, što im je podigla još za vrijeme mladenačkih dana moja baba Terezija, dok je još bila mlada i dok još nije podivljala. To je bila nesudbina ljudi i sudbina neljudi. Kao i svim smutljivcima i lopovima, dragi moj Ivo, i ti ćeš vjerojatno i njima dati osobinu koju svi lopovi imaju – neumjerenost u krađi! Za ove se to ne bi moglo slijepiti. Ni nešto mnogo drastičnije za njih ne bi bilo adekvatno. To su bili ljudi bez ikakvoga načela, ideje, morala, osjećaja za drugoga. Životinje u ljudskim kožama. Ali, ono što je zamaskiralo njihove bizonske urlike, lavlju krvoločnost i zmijski otrov – bila je njihova usađena karakterna crta prilagodljivosti na sve, apsolutno na sve – što je opet odlika životinjstva. Moralan i razuman čovjek se ne može prilagoditi na sve; naprotiv geniji se odbijaju prilagođavati bilo čemu. Njihova gluma, njihove maske bili su toliko savršeni da ni najbolji glumci ne bi mogli da ih prate. Kako su glumili gospodu sa frakovima, a onako životinjski srkali supu umočenih kravata i košulja u tanjire, kidali pečenje prstima, dok im je mast curila niz obraze po stolnjaku i tepihu, i stavljali cele sarme u pasulj i supu, i tako skupa sve smješano žderali, glasno podrigujući i prdeći, i kako su knjige među sobom nazivali knjižurinama, pjesnike – luđacima,  a da im je pamet bila tako skučena i jadna da se ni u ništa nisu razumijevali – u historiju, filozofiju, etiku, umjetnost, to je za nevjerovati – frapantno, dragi moj Ivo, da tako nevrijedni ljudi u životu tako prođu! Mora da je neki naš davni predak preživio mnogo žalosti i drugima mnogo dobra učinio, pa se to dobro kojim glupim idiotskim slučajem prenijelo na njihovo koljeno! Nikome hvala, nikome pomoć, nikome razumjevanje; ne, samo agresija za svoju korist – to su cijeloga života radili! I iskoristiti drugoga – to im je bio aksiom života njihova!

Kada je u Zagrebu demonstracijama Iliraca i slavenskih rodoljuba ban Ladislav Pejačević 1883. morao da ode sa položaja bana, takoreći je oboren s vlasti kao austrokroat, i morao je da bježi, – Domaslava i Mislav su, iako im je taj isti ban dvije godine ranije dodijelio trokatnicu, srdačno se rukujući s njima i hvaleći ih kao „najsposobnije i najlojalnije Kruni“, otišli na narodne skupine i prosvjede koje su tražile Banov odlazak iz Zagreba – i na tim skupinama Domaslava i Mislav bili su najgrlatiji u vrijeđanju svog dojučerašnjeg patrona – njegove presvetle eminencije bana hrvatskog i slavonskog Ladislava Pejačevića! A da si, moj Ivo, upoznao moje stričeviće, sestru i brata mi po Mislavu – pukao bi od smijeha i jada – koliko su ta stvorenja ostala glupa. Varvara i Darijo, tako su im nadenuli imena – niš nisu znali uraditi sami, svojom sposobnošću – jer su bili nesposobni za sve, samo su dobrano naučili od da pokoriste druge – na oca i mater, nema šta! Varvara posebice, ta se djevojka u svojim tridesetim (kada je nakon petnaest godina studija svršila ekonomiku i financije) toliko pokondirila i pretvorila u bijesnu kobilu koja bi i samog Belzebuba predano služila ako bi je dobrano plaćao i ostavljao joj dobar bakšiš na kraju posla! A šta je mladića pod svojim nogama promijenila – ni broj im se ne zna, netko kaže deset, netko petnaest, netko dvadeset – tačna se cifra ni dan danji ne zna. A sve je u stvari poteklo od moje babe Terezije, moj Ivo. Za nju su još u osmoljetki govorili da je opaljena mokrom čarapom. Moga oca Miroslava i strica Mislava rodila je Terezija a da im se ni dan danji ne zna otac – i ona je voljela da mijenja koje kakve probisvete. I bila je naopaka žena.“

„Kako to, naopaka, Krleža?“, upita Andrić.

„Kako kako? Eto tako. Lijepo. Nije za pričati, ali kad već nasrćeš, ispričat ću ti. Nije bila uredna žena.“

„Kako nije bila uredna?“, upade Andrić ponovo Krleži u reč.

„Sačekaj čovječe, samo polako, sve ćeš čuti. Bila je 1837. godište – imala je tri imendana: u julu, septembru i oktobru i nijedan nije bio točan; moga oca Miroslava rodila je 1857, moga strica Mislava dvije godine poslije. Svoga oca nije imala. Nikada ga nije upoznala, niti smo ikada doznali što se snjim zbilo. Samo je govorila da je njezin otac poginuo nesrećnim slučajem i to je bilo sve. Kada bi navaljivali dalje, ona bi se samo ušutila ko da je mutava i ni riječi ne bi više kazala. Ja sam poslije čuo da joj je otac takođe volio loviti bez puške – sve je žene sredio u kraju, pa ga je neki prevareni muž sačekao na mesečini i… znaš već kako to ide. Dok ju je mater napustila u trećoj godini života. Moj je otac govorio da ju je njezina majka napustila kada je videla kakvo je u stvari Terezija nakrivo nasađeno dijete, te nije mogla da vjeruje, niti da se navikne pa je digla kofere i utekla! Bila je to neslana šala moga oca, koji tom pričom i nije baš daleko umakao od istine! Bila je ta moja baba Terezija vrlo oštroumna žena; znala je njemački i francuski; u originalu je čitala Getea, a napamet je znala mnoge pasuse Balzakovih novela, ali imala je jednu veliku falinku u karakteru, koja se posljedično prenosila na sve nas ukućane. Pored tri zahoda u prostranoj trokatnici moja je baba Terezija voljela da vrši nuždu vani. U kukuruzu, žbunju ili negdje u dvorištu gdje ima šiblja. Neretko su je susjedi viđali kako čuči podno raznih drveta. Prozvali je bili – Prolivuša. Nas pojeo stid. Mislav nije ni obraćao pažnju, moj je Stari htio da je veže kanapom koliko nas je sve vukla za nos, a Domaslava se pravila gospođa pa vikala da je pustimo, neka kenja po dvorištu, stara je, izlapela, ne zna. A i ja sam Domaslavu vidio kako kenja iza susjedove šupe, kad sam bio šestogodišnjak. A kada bi baba Tereziji spočitnuli što kenja i userava imanje te da svi susjedi samo u njenu bijelu guzicu bulje dok to vrši i poslije nam se smiju u lice – Terezija bi životinjski odricala svaku svoju odgovornost. Jednostavno, poricala bi da je to uopće i radila, iako smo je svi zatekli na djelu. A nije bila uredna. Nikako. Nije za sobom nosila hartije ili kakvog papira. Nego bi takvim prstima poslije spremala hranu, i jela. A nije baš imala običaj da uzme i pojede prvo parče pite koje bi dotakla takvim nečistim prstima – tako da bi poslije cijelu pitu morali baciti, jer takve parčiće ispipane njezinim umeljanim rukama – mi nismo mogli jesti. Ni to joj nismo mogli zabraniti da radi. Htjela se tući sa nama ako joj ne bismo dali da kuha. Vikala bi po selu da je mučimo i da hoćemo kožu da joj oderemo. Jednom je zvala i pandure. Kada su došli, dali su nam preporuku da je hitno odvedemo u Vrapče – ludaru, sanatorijum za one opasne agresivne luđake podno Medvednice. Nikada ta nije bila ni za šta kriva – makar se sve mrtve glave oko njezinih nogu kotrljale, ona da prizna krivicu za nešto što je usrala – to joj se ni u ludilu nije moglo desiti. Jednom je sa takvim izmeljanim prstima, poslije sranja pod velikim borom u vrtu i nebrisanja guzice, dotakla kvaku na kuhinji, na kojoj je ostala stvrdnuta braon mrlja. Kada smo je upitali što je to, ona je prstom pokazala u mene, svoga unuka, malog Miroslava Krležu, i rekla da sam to ja namazao marmeladu od šipka na kvaku kada sam ždrao jutros. Međutim, kada je moja mater Ivka, rođena Drožar, mokrom krpom počela brisati tu stvrdnutu mrlju od šipka, kako ju je baba Terezija nazvala, nesnosan se smrad počeo širiti kućom. Kao da se neko usrao u sred trpezarije! Tada smo je na silu odveli u klozet vezali je i oprali joj ruke pedeset i tri puta.

A po tvrdoglavlju unuka joj Varvara, moja sestra po stricu, sliči kao da su sestre rođene. Retko se kad mogu tri takve negativne karakterne crte spojiti u jednoj ličnosti: primitivizam, dakle, praznoglavost i tupost, agresivnost i manijakalna tvrdoglavost kao što se to zbilo u Terezije i njezine unuke Varvare. Da se lijepo objesiš konopcem ako li imaš takve dvije u obitelji.“

„Ma je li moguće, Krleža?“, čudio se Ivo Andrić.

„Primitivizam, moj Ivo, kao što vidiš, nije ako ne znaš sve padeže, ili ako imaš dva osnovne, ili nemaš nikakve škole. Primitivac se može biti i ako imaš dva fakulteta, doktorsku disertaciju, i primitivac se isto tako može biti i ako si kozar sa šest jarčeva i četiri koze, a opet ne piješ mlijeko, i ako imaš dvije trokatnice, hektare plodne crnice, a opet te hvata drhtavica od zavisti i ljubomore kada vidiš da netko ima i jednu straćaru i ne možeš se smiriti dok ga i odande ne istjeraš – kao što su to učinili Domaslava i Mislav starome Velimiru Grudmanu. Primitivlje je stanje svijesti, moj Ivo. Materijalističke, nemoralne, animalne svijesti, sebične, nerazumne. Kozar ne razumije onoga sa diplomom, a onaj sa diplomom se smije kozaru što vonja na kozije brabonjke i isto tako ga ne razumije. Oba su primitivci. Ne razumiju ništa što nije slično njima i njihovim navikama – mirisu kolonjske vode ili vonju usmrdelih koza. Kada svako ima svoju stvarnost i svaka druga mu je neprijateljska i nerazumna – taj je primitivac. A karakterni primitivac je gori i opasniji od karakternog ubojice – ovih prvih ima ko pljeve i nisu prepoznani u zakonu kao opasnost, a djeluju gore negoli manijaci sa sekirama i noževima – oni ubijaju svoju razumnost i dušu, a onda to čine drugima, prenoseći na sve okolo takav vid rezona – kao kakvu zarazu, i time stvraju plodno tle za nastanak onih drugih – praktičnih ubojica!“

„Vrlo osobeno promišljanje, duboko!“, prozbori Andrić, a Krleža odmah nastavi: „Kad bolje razmislim, od Terezije, preko Domaslave i Mislava do Varvare i ostalih susjeda kozara i odvjetnika, možda je jedino najnormalnije biće koga smo imali bio pas – Asko se zvao. Lijepa umiljata životinjica – kad ga gledaš ko čovjek je. Što više upoznajem ljude, moj Ivo, to više ljubavi i razumjevanja imam za životinje.“

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.