Nikad ne razmišljam dok posmatram oblake. Oblaci su sada ispod mene. Kao sutlijaš. Gusti. Sakrivaju nebo i zemlju. Moj avion leti ka Libiji. Idem da radim, da zaradim, da vratim dugove, rekla sam im. Libija je zemlja vreline i mogućnosti. Ja se nadam da ću tamo biti sretna. I da se neću vratiti.

Jučer je moja kćer Lana rodila bebu. Njena beba je nalik na štrucu hljeba. Zvat će se Lada. Od Lana i Damir. Nisam osjećala nježnost, onu meku vlažnu toplinu u grudima koju sam trebala osjećati. Moja kćer me gledala, masne kose i podbuhlih očiju. Moraš li ići?, pitala je. Moram, rekla sam ja i osjetila surovo zadovoljstvo zbog svoje grubosti. Lana je slegla ramenima oslonjena na jastuke. Kako možeš?, dodala je prezrivo, milujući moju unuku. Mogu, rekoh ja i bi mi smiješno. Pa, ja mogu sve što hoću.
Oblaci se razrjeđuju i ja vidim makete sela. Moj sin Dino me nije ispratio na aerodrom. Radi drugu smjenu i šef ga nije pustio da izađe. Dino me mrzi. Moj muž Suad me ne mrzi. On kaže da me voli. Mili moj papučar. Mnogi će me osuditi zbog ovog što sam učinila, što činim. A ne razumiju. Da sam se jednom samoj sebi zaklela da ću biti bogata. Da moram. I da je sve, baš sve podređeno toj zakletvi. Moja djeca, moj muž, moja majka… I da cilj opravdava sredstva.
A sve je počelo onog dana kad je Suad predložio da kupimo tu kuću. Taj potez pokrenuo
je ugašenu lavu u meni. Odmah sam znala šta želim. Kako je urediti, kako namjestiti. Žiranti su potpisali bez riječi. Bila sam ugledna službenica sa višom ekonomskom školom, usto srdačna i zabavna majka dvoje djece. Nisu mi imali razloga ne vjerovati. A prevarili su se. Kćer je morala imati najskuplju matursku haljinu, sinu sam kupila auto. Pošteno govoreći, nisam bila od onih toplih i nježnih majki koje tješe, ljube i savjetuju. Ali, dala sam im sve, sve što su željeli. Uslijedio je drugi kredit. Onaj za kamin. Nisam željela neki običan, nego najbolji, najskuplji, najromantičniji. I jacuzzi, naravno. Pa novi, porcelanski osmijeh. Ljetovanje, ali ne obično. Nego krstaranje najskupljim brodom…
Kćer će vam biti silovana, a vi ubijeni, rekao je jedan glas jednog jutra. Spustila sam slušalicu. Krv u žilama trebala je da mi se sledi ali nije. Znala sam da je to jedan od kamatara. Novac sam mu trebala vratiti prije četiri mjeseca. Nisam. Jer sam kupila bundu. Mirisnu, toplu bundu od najskupljega krzna. Njezino nježno milovanje bilo je vrijedno svake prijetnje, svakoga straha.
Čak i velikih uplašenih očiju moje kćerke koja je dobila prijeteću sms-poruku. Čak i izbušenih guma na automobilu moga sina. Optužujući pogled moje svekrve, te vječne žene-žrtve, nije mi značio ništa. Ionako je oduvijek bila ljubomorna na mene.
Banke su mi prestale davati kredite. Kako je naivan bio svako onaj ko je mislio da će me to zaustaviti. Uslijedile su mikrokreditne organizacije. Prijatelji. Poznanici. Molila sam, lagala o bolesti, o novcu potrebnom za liječenje, tražila sam i nalazila slabe tačke u ljudima. Bila sam majstor u tome. Kad je i taj izvor presušio, otkrila sam novi. Imala sam 45 godina. Još sam bila zgodna. Mužu sam lagala da radim dokasno. Kćerka i sin odavno su živjeli svoje živote.
Dugove nisam vraćala, a prijetnje su se gomilale. Krila sam se na ulici, sakrivala čak i po oblačnom vremenu iza velikih tamnih naočala. Muž je ćutao, bio je lud za mnom, oduvijek sam znala kako da ga smirim i pridobijem. Svekrva je plakala i molila me da mislim na djecu. A ja, ja sam uživala čak i u tom skrivanju. Kao da igram šah. Protivnici me pokušavaju matirati, a ne mogu. Telefonske sam prijetnje riješila promjenom brojeva. Ionako ih nikad nisam shvaćala ozbiljno.
A onda, jedne večeri, jedan zakukuljeni muškarac stavio mi je ogromne, gole šake na vrat. U haustoru mog nebodera. Stisnutih je zuba procijedio da će me ubiti. Znala sam da ne laže. I da ga je poslao neko od mojih prevarenih poznanika. Moram priznati da je vlastito suočavanje sa smrću strašno. Strašnije čak i od siromaštva. „Rok je deset dana“, rekao je, prije nego što je nestao u mraku.
***
Nikad ne razmišljam dok posmatram oblake. Oblaci su sada ispod mene. Kao sutlijaš. Gusti. Sakrivaju nebo i zemlju. Moj avion leti ka Libiji. Idem da radim, da zaradim, da vratim dugove, rekla sam im. Libija je zemlja vreline i mogućnosti. Ja se nadam da ću tamo biti sretna. Slike moje tek porođene kćerke prolijeću nebom kao ptice. Propadamo kroz zrak. Moj sin Dino me mrzi. Jedva je čekao do odem. Moj muž me voli. Papučar. Propadamo kroz zrak. Turbulencije. Tresem se od smijeha.

Kako sam ih samo prevarila.

Nikada se neću vratiti.