Miris pečenih paprika, precizno poređanih u duboku posudu na kuhinjskom stolu, pomešan sa vrelinom, što je izlazila iz poluotvorene rerne, iz koje je tek ispečena pogača stajala u okruglom plehu, poput kolotečine survavao se kroz širom otvoren prozor i, nošen majskim lahorom, što je u nepravilnom ritmu lelujao orahovo granje, dopirao čak do istrulelih taraba, što su delile prostrano dvorište od zajedljivih seljačkih pogleda, koji su neuljudno zavirivali u intimu došljaka, istom onom radoznalošću koja je kopkala dvoje dece, s druge strane prostorije, dok su prisluškivala razgovor roditelja.

– Ne mogu, Svetislave, ne mogu… Noćas opet nisam oka sklopila. Stalno mislim o tome kako bi mama i dan-danas bila živa, samo da se Miroslav vratio neki dan ranije… I što li ga i sad nema?
– Hajde, smiri se… Znaš da su lekari mesecima govorili da je tumor u poodmakloj fazi.
– Ali, meni noćima dolazi u san ono popodne. Samo mislim da joj nismo poklanjali dovoljno pažnje.
– Smiri se… sad je sve prošlost… Mi tu više ne možemo ništa da ispravimo – tešio je Svetislav suprugu Mirjanu, čvrsto je obema rukama privijajući uz telo, dok je ona uzalud pokušavala da savlada jecaj, i tako nekoliko minuta, tačnije sve dok na vratima kuhinje nije ugledao radoznale dečje oči, koje su zbunjeno piljile u pokrete roditelja, tražeći objašnjenja za nastalu situaciju.
– Kako si spavala noćas?
– Dobro – odgovarala je Dragana, koju je očevo pitanje pomalo iznenadilo. Činilo joj se da je iz njenog ponašanja prozreo da joj teško pada prilagođavanje na novo konačište, ali nije htela da potpaljuje vatru među roditeljima, kojima je, i njoj to u ovom trenutku beše jasno, problema bilo preko glave.
– Dejan još spava? – nastavi otac sa pitanjima.
– Ustao je i on – i dalje je kratko odgovarala.
Posle toga je Mirjana postavila deci doručak i, sednuvši sa druge strane stola, stala da ljušti papriku u tišini, koju su katkad prekidala nespretna dečja srkutanja i žvakanja.
– Kad treba da krenemo? – iznenadi je Draganino pitanje, pri čemu oseti kako joj srce treperi kao usled uboda oštrice.
– Čim ujak stigne – uspela je da se pribere i odgovori.
Nastojala je uporno da savlada nervozu, ali očito nije uspevala u tome, jer su joj ruke, na čijim se prstima, isprljanim ogorelim delovima paprike, koji su čitavih pola sata boravili u mlakoj vodi, koža beše smežurala, neprestano podrhtavale. Ustade je sa stolice i, opravši ruke toplim mlazom, što je cureo u sudoperu, stade da posmatra kako se sunce sve više uzdiže iznad horizonta, što je bio znak da se bliži podne, i što je u ovom trnutku podseti na ono krvavo pozno proleće, kad je NATO, prevazišavši praksu da udara noću, otpočinjao usred bela dana napade, najavljivane jezivim zavijanjem sirena, na koje narod, malo-pomalo, vremenom beše oguglavao.
Nešto je u tom trenutku puklo na seoskom drumu, što je normalnom čoveku moglo zvučati na udaranje kolskog točka o neki glomazniji kamen, ali je Mirjanino srce, izranjavano gorkim iskustvom, zadrhtalo poput orahovog lista pred naletom oluje, onim istim tempom kao prošle godine na današnji dan, kad je neprijateljska bomba pala nedaleko od kuće njene majke i pri tom osakatila dvadesetogodišnjeg mladića, kojeg su baš toga dana pozvali na mobilizaciju, pri čemu je stara gospođa, noseći danonoćno strepnju u sebi, užasavajući se, duboko uzdahnula:
– E, Miroslave, gde si sad?
Nekoliko trenutaka kasnije, iznenadni telefonski poziv još je više uzbudio porodicu Stamenković, primoravši je da se u punom sastavu, ne sasvim bezbednim i prilično ruiniranim automobilom, za čiju je opravku trebalo izdvojiti celu jednu platu, strahovitom brzinom surva do seoceta, u kojem su meštani, vidno uzbuđeni, neuljudno piljili kroz osvetljena prozorska okna, nestrpljivo iščekujući šta će ih sledeće snaći.
Kuća stare Slavice bila je zamračena senkama okolnog drveća, kroz čije se granje jedva mogla nazreti slabašna svetlost, što je dopirala sa prozora njene dnevne sobe, na čijem je podu ležalo nepomično istraumirano i želudačnim čirom izjedeno telo.
Sledećeg dana bila je nedelja i sahranu je pratilo žalosno udaranje crkvenog zvona, u čijem je ritmu poskakivalo Mirjanino srce, dok su joj se suze, iz očiju, kojima je pogled premeštala sa kovčega, koji je lagano tonuo u grobnu jamu, preko supruga i brata, do dece, pred kojima se ustručavala da vrisne, inače je i te kako osećala potrebu, neprestano slivale, kvaseći naborano lice, koje je odavalo utisak daleko starije žene nego što je bila ova četrdesetogodišnjakinja.
– E, Miroslave, gde si sada? – ote se i njoj uzdah iz grudi kao njenoj majci na današnji dan prošle godine, prisećajući se ovih trenutaka.
Bila je to godina koja je po učestaloj grmljavini, praćenoj potopima i provalom oblaka, i, nadasve, ratnim razaranjem, bila urezana u sećanju svih srpskih građana, te Mirjana u ovom trenutku, pritisnuta sećanjima, pred naletom bolesnog bleštavila, sklopi oči i kroz njenu glavu, pretrpanu mnogobrojnim problemima, kao na video traci, prolete čitav njen četrdesetogodišnji život, ispunjen brižnim savetima, oštrim, ali dobronamernim, kritikama, što ih je primala i sama davala, porođajnim jecajima i umilnim bajkama, što je pripovedala nad glavom iznurenog deteta, koje je u temperaturnom bunilu pokušavalo da zaspi.
Nije mogla biti sasvim sigurna da je i sada nije zadesilo neko ludilo pa je počela da halucinira ili je telefonski poziv koji je začula deo stvarnosti, tek, mehanički je pohrlila ka telefonu da bi se javila.
– Saši je loše pa smo ga vodili lekaru. Doći ću odmah na groblje, najverovatnije sam. Nemojte me čekati – uzbudio ju je, a potom donekle i relaksirao, bratovljev glas.
– Dobro, važi – samo toliko je uspela da izusti. Pribravši se zatim, spustila je slušalicu, uz duboki uzdah.
Krenuli su ka groblju nekoliko trenutaka kasnije u četvoročlanom sastavu, automobilom, čiji auspuh već beše dotrajao, tako da se nije sa sigurnošću moglo proceniti da li uzrok učestalih cimanja u toku polučasovne vožnje bio kamenit seoski drum ili dotrajalost vozila, tek Mirjana za sve to vreme sa suprugom nije reči progovorila, samo bi se povremeno trzala iz sanjarenja kad Svetislav zaustavi auto da bi propustio nekog psa lutalicu ili koju odbeglu domaću kokošku. Tek kad ispred njih prođe Mirjanina bivša komšinica Mileva sa pozamašnom korpom u ruci, koju je jedva uspevala da ponese i pod čijim je teretom savila nejako telo, čini se, do samog tla, zamače za jasen pored puta, Mirjana pred ovim prizorom duboko uzdahnu i taj je duboki uzdah zadržala u sebi sve dok, prošavši visoko rastinje pokraj groblja, nije stigla do grobova svojih roditelja.
Vetar je lelujao pramenove njene kovdžave kose poput plamena sveća, koje je sa suprugom zapalila, i preko kojih su, ne razumevajući baš u potpunosti značaj svojih postupaka, već više prateći postupke roditelja, dvoje dece, nespretno se prekrstivši, to isto učinila. Žena koju su maločas ugledali, a čiji sin beše sahranjen nadomak grobova Mirjaninih roditelja, spusti veliku korpu na zemlju i, upalivši sveću, poče da nariče.
– Vodi tu decu odavde – tiho je Mirjana došapnula mužu, na šta je on povukao decu za ruke.
– Hajdemo u crkvu – reče im.
Mirjana je jedva dočekala trenutak kad može na miru da se izjada. Iritirana naricanjem, koje je do njenih ušiju dopiralo sa svih strana, ali i sama ojađena zbog smrti majke, savi slabašne noge u kolenima i, zadrhtavši pri tom, pokleknu ka zemlji, ne ustručavajući se više ni pred kim da vrisne.
Sunce se beše uzdiglo visoko iznad horizonta kad je primetila da sveće, naslonjene na nadgrobni spomenik, već dogorevaju. Borila se sa sobom, nastojeći da zaustavi jecaj, ali zabrinutost zbog bratovljevog nedolaska još ju je više žalostila, te se još jednom onemoćalo savi ka zemlji i, pritiskajući čelo obema rukama, zadrhta iz sve snage. Oseti pri tome hladnoću na povijenim plećima, ali je baš tada pozamašne šake obuhvatiše oko pasa, i ona, ugledavši Miroslavljevo izmučeno lice, još jednom vrisnu, puštajući suze da joj klize preko obraza sve do majušnog ulegnuća na bradi, sa kojeg su kapale na vlažnu zemlju.
– Hoćeš da odemo do crkve? – upita Miroslav sestru kad sveća koju je zapalio, beše dogorela, a Mirjana se vidno primirila.
– Aha – klimnu glavom kao da je jedva čekala ovo pitanje i, uspravivši se, namesti na desno rame tašnu, napunjenu kutijama bensendina i kojekakvim drugim umirujućim sredstvima, koje je već odavno nameravala da baci, jer dugotrajno i, po svemu sudeći, prekomerno ispijanje nije davalo rezultata, pa je, izgubivši poverenja u lekarske savete, počela da traži spas u svakojakim vražbinama, što su ih vremešne komšinice, poučene bogatim iskustvom, delile lakovernim snahama i po kojim izgubljenim dušama.
– Porani – reče joj jedna od njih – nedeljom u crkvu, pa kad vidiš sliku Bogorodice sa Isusom u naručju, dotakni je desnom rukom i poljubi, pa pomisli sebi za zdravlje.
Sišli su do crkve i, prekoračivši dva strma stepenika pred ulazom, najpre celivali vrata a, zatim, poput velikog broja okupljenih seljaka, poljubuše i krst i zapališe sveće pred oltarom, pa se, tiskajući se kroz gomilu, uputiše ka izlazu. Mirjana je unezvereno lutala pogledom po zidovima i napokon, ugladavši Bogorodičinu ikonu, zastade i, dodirnuvši je prstima desne ruke, tiho prošaputa:
– Pomozi.
– Gde je Sveta? – trže je iz razmišljanja bratovljevo pitanje, pred kojim ona, pre nego što se sasvim odmaknu od vrata, koja je upravo poljubila, i za koja se, ne mogavši sasvim da održi ravnotežu, još pridržavala, prvo baci pogled na nepreglednu travnatu površinu, na čijem je samom rubu stajao nepoznati muškarac sa cigaretom u ruci i posmatrao crkveno predvorje, oivičeno s desne strane neravnim kolovozom.
– Skoro su otišli. Nisu mogli daleko – tešeći se, rekla je bratu, pokazujući mu pri tom suvi pravougaonik na travi, koji je do nedavno bio automobilom zaklonjen od kiše.
– Hajdemo mi polako kući – reče joj Miroslav i, obuhvativši je rukama oko ramena, gurnu u auto.
– U redu – složi se – popićemo kafu dok oni ne stignu. Trebalo bi i vatru za založim, unutra je sad hladno.
– Ništa ne brini, nakratiću drva za potpalu – to reče i munjevitom brzinom, ne bi li izmakli oluji, uputi se sa sestrom ka staroj porodičnoj kući.
Ušli su u dvorište kad je već neuredno podšišanu travu zasula kiša, te Miroslav brže-bolje pohita do kamare naslaganih drva i sekirom, koja stajaše pored, nakrati naramak i, donevši u kuću, spusti u sanduče pored oniskog šporeta, koji zatim napuni najpre hartijom i sitnim drvima, a zatim stavi odozgo dva-tri debela panja i, zapalivši oganj, sede za sto i stavi cigaretu u usta.
– Gori? – upita sestru, koja je, cvokoćući zubima, držala dlanove nad šporetom, ne bi li ih zagrejala.
– Aha – glasio je odgovor, pri čemu on shvati da Mirjana ne želi da bojom glasa otkriva zabrinutost.
Poslužila je brata kafom a zatim, pre nego što sede da popije svoju, baci pogled kroz prozor, sa kojeg se vidik protezao preko njiva i livada, sve do seoske kafane, u kojoj su dvojica starih drugara, uz kriglu piva razmenjivala utiske iz mladosti, motreći povremeno na decu, koja su na miru ispijala sok i limunadu i nešto brbljala među sobom, ne propuštajući pri tom da oslušnu razgovor svojih očeva.
– I baš je tad bila dežurna?
– Šta da radiš kad si takve sreće?! Gađali bolnicu negde oko pola dva. Đavo da ih nosi… šta su im oni bogalji krivi?! Deca su se tresla od straha.
– Verujem…
– Nisam mogao danima da ih smirim. I sad često pominju majku.
– Šta čoveka može da snađe…
Čuvši ove reči, majušni sin Miroslavljevog prijatelja zadrhta, povijajući glavu ka svom krilu, što njegovom ocu nikako nije moglo promaći.
– Deco, idemo – reče. – Miroslave, drago mi je da sam te video.
– Svrati kod nas kad imaš vremena.
– Hoću. Pozdravi suprugu.
Uputili su se kućama kad je kiša već prestajala, ali varljiv majski vazduh nije prestajao da hladi, te je Mirjana prišla vatri, ne bi li je nekim drvetom još malo raspalila. Znala je da je kuća u kojoj dugo niko ne živi, osetljiva na hladnoću i da je potebno prilično vremena da bi se zagrejala.
– Neka, ja ću – govorio joj je brat – lezi ti odmori.
– Šta vredi kad ne mogu da zaspim?!
– Svejedno, treba da odmaraš. Evo, lezi – pruži joj jastuk, koji stajaše na drugom kraju kreveta, a koji je njihova majka, kao sopstveni ručni rad, brižno čuvala kao neku vrstu remek-dela.
Mirjana spusti glavu na meko uzglavlje, i, opruživši se tako da joj nožni prsti dodiruju donji deo kreveta, prebaci tanki prekrivač preko leđa. Sve vreme za koje je pokušavala da se opusti, nije izlazila iz vidokruga svog brata, koji ju je kroz dim od cigarete, što je izlazio iz pepeljare i, pružajući se prema plafonu, nestajao iz skučenog prostora poput dima iz odžaka na vrhu dotrajalog krova, nošenog majskim vetrom, budno posmatrao i prilično beše zabrinuo nad sestrinom sudbinom, baš kao pre nekoliko sati za zdravlje svog deteta, na koje ni za trenutak nije prestajao da misli.
Misli u njegovoj glavi behu raštrkane na sve strane, tako da mu i pojam o vremenu u ovim trenucima beše stran. Nije mogao biti svestan dužine vremenskog intervala koje je nepomičan proveo za stolom, za kojim je, kao dete, mirisao i sa slašću okušao raznorazne đakonije, koje je samo njegova mati, na sebi svojstven način, znala da pripremi.
– Mama! Mama! – eh, ta se reč odavno zauvek beše makla sa njegovih usta, a izgleda da ju je upravo ovoga trenutka prozborio neki njemu veoma prepoznatljiv glas.
– Dejane, tiše malo, tu je mama!
– Gde je? – vikao je mališan uplašeno.
– Pst! – prošaputa Miroslav, držeći kažiprst na usnama. – Spava.
– Zdravo! – uzviknu Svetislav, ekspresnom brzinom izlazeći iz automobila, kako bi umakako kiši. – Gde mi je žena?
– Tu je… spava.
– Zaspala, znači. Eee, i nas bog jednom da pogleda.
– Hvala bogu.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *