ZURENJE U SUNCE
Sofronije: Ima nade, Danil Ivanoviču, ima nade! (radosno trlja ruke)
Harms: Zar? (trže se iz dubokih misli)
Sofronije: Upravo sam čitao o nekom jogiju (mislim da se zove Hira Ratan Manek) ili šta je već, koji tvrdi kako već godinama živi samo od vode i Sunca! Kaže kako mu hrana uopšte nije potrebna.
Harms: Imate li dokaze?
Sofronije: Ne, ali…
Harms: Jeste li ga upoznali?
Sofronije: Ne.
Harms: Jeste li pokušali?
Sofronije: Nisam, ali hoću. Šta nam drugo preostaje?
Harms: Ja jesam. I gladan sam. Užasno sam gladan!
Sofronije: Znači, nema nade? (u nevjerici)
Harms: Nema… (ponovo zauzima pozu Rodinovog Mislioca)
(Kraj)

Pročitajte ceo tekst →

BLISKI SUSRET TREĆE VRSTE
(negdje na brdovitom Balkanu)
Zdravo. Ja sam čovjek.
Radim i teglim kao konj, tvrdoglav sam i uporan kao magarac. Iskorištavaju me kao cvrčak mrava, pa sam često žrtveni jarac ili, po potrebi, ovca za šišanje. Ponekad sam odvratan poput svinje, ali uglavnom sam samo lukav kao lisica. Prepreden i snalažljiv moram da budem da bih preživio. A preživjeti nije lako kad živiš kao pas.
Zdravo. Ja sam čovjek.

Pročitajte ceo tekst →

У домаћинствима широм планете се догађају чудне ствари. Сигуран сам да се и вама десило да не можете да пронађете даљински управљач, или кључеве од аутомобила, или индијске штапиће са мирисом кедровине. Можда су се некима од вас улазна врата необјашњиво залупила испред носа, па сте морали да проваљујете у властити дом. А можда вам се некад учинило да је под у вашој кући живо биће које гута све што на њега падне – оловке, дугмад, цедуље са намирницама које треба купити за недељни ручак – и да све што дотакне ваш тепих нестаје без трага.

Pročitajte ceo tekst →

1. ČUDNA GEOGRAFIJA
U učionici, negdje na Balkanu, odvija se dijalog između djevojčice i učiteljice:
– Moj tata je juče čitao novine i pročitao je da najsrećniji ljudi žive u Danskoj ili Švajcarskoj, a najmanje srećni u Tanzaniji. Teta učiteljice, gdje je ta Tanzanija?
– Blizu, dijete moje. Bliže od Danske i Švajcarske…

Pročitajte ceo tekst →

Ta je zemlja bila jedna od onih koje su obdarene gotovo svim raznovrsnostima koje ova planeta može da pruži. Monotone i plodne ravnice sjevera se južnije pretvaraju u kraške oaze okružene golotinjom kamenjara na kojem lišajevi i mahovine naizmjence spavaju i jedu. Rijeke poput paukove mreže opkoljavaju zemlju i svojom ljepotom u zatočeništvu drže milione ljudi. Jezera su ovdje čista, modra i hladna kao oči orlova koji lakoćom nadletaju prostranstva, lakoćom koju čovjek nikada neće dostići. Nebo iznad ove zemlje je oduvijek bilo kao i drugdje, ali ipak nekako neponovljivo i majčinski blagonaklono prema žednom kukuruzu i gladnim seljacima. Vjetrovi su ovdje nepredvidivi, nekad donoseći strah zebnju i slutnju, a nekad mirnoću sutona i spokojna jutra. Ustalasana brda trče u zagrljaj planinskim vijencima čiji snježni vrhovi, posmatrani iz visine, čine predivne biserne ogrlice na vratu postojbine Akardista. Oni ove bisere (i druga veličanstvena blaga zemlje) nisu vidjeli dugo, jer već neko vrijeme žive pognutih glava i pogleda uperenih u vlastite noge koje, ili ukopane nigdje ne hode, ili lutaju bez smisla i cilja.

Pročitajte ceo tekst →

O znanju je rečeno toliko mnogo da sam bio u velikoj nedoumici da li uopšte vrijedi pisati o tome. Jedno vrijeme sam mislio kako bi priču o znanju bilo dobro započeti nekim čuvenim citatom antičkih ili savremenih mislilaca, ali sam odustao. Onda sam negdje u nekom dnevnom listu pročitao tekst o S. L. i njegovom slučaju koji je dospio na stranice crne hronike. Počeo sam da se raspitujem, čačkam i kopam po prošlosti ovog neznanca sa entuzijazmom vjerskog fanatika. Sve dok nisam prikupio gomilu činjenica i dok se čitava stvar nije rasplela, nisam znao zapravo šta radim i čemu to opsesivno praćenje života jednog nepoznatog čovjeka. Sada mi je jasno da sam čeprkajući nenadano nabasao na blago nevjerovatne vrijednosti, na blago svih nas, na blago neznanja koje može izmijeniti živote i čitav svijet. Zato sam odlučio da ispričam priču o ovom blagu.

Pročitajte ceo tekst →

Došao je u taj bogougodni ambijent da bi se odmorio od svakodnevne gradske vreve i da bi još jednom, u miru i tišini zakupljenog seoskog imanja, pregledao svoje najnovije djelo i izvršio posljednje prepravke. Pratio ga je glas da probija sve dogovorene rokove, pa je među izdavačima bio omrznut i poznat kao gospodin Okuka (Onaj Koji Uvijek Kasni). Bio je svjestan toga. Znao je da nikada nije išao najbržim putem od tačke A do tačke B, da je uvijek išao nekim krivudavim stranputicama-okukama, i sada kad mu je posljednja tvrdoglava izdavačka kuća pružila šansu on jednostavno nije smio da omane. Silno je želio da dokaže tim nadobudnim izdavačkim sveznalicama kako je on odgovoran, radan, tačan i povrh svega dobar pisac.

Pročitajte ceo tekst →

KUBATURA DVODIMENZIONALNOG
Harms: Šta to računate, Sofronije?
Sofronije: Pokušavam da dokučim kako smo se sveli na ovo, ovo… (maše rukama)
Harms: Na šta to?
Sofronije: Ne znam kako to da nazovem. Na dvodimenzionalne sporedne likove!
Harms: Dvodimenzionalne sporedne likove?
Sofronije: Da. Ljudi ovdje postoje u dvije dimenzije – jedu i spavaju. Pošto ne postoji treća dimenzija, kao na primjer kultura, umjetnost ili nauka, pokušavam da izračunam kubaturu dvodimenzionalnog.
Harms: Samo vi nastavite, prijatelju. Vidimo se kroz par stotina godina…
(Kraj)

Pročitajte ceo tekst →

Dvadeset prvi vijek je vijek instant supe, instant političara, instant pop zvijezda i knjiga za instant samopomoć – kako postati uspješan menadžer, kako prestati pušiti u sedam koraka, kako osvojiti ženu svog života za četrnaest dana… Na jednoj od polica u knjižari stajalo je džepno izdanje priručnika „Kako postati dobar pisac u šest lekcija“. Bilo je to rabljeno, tridesetšesto izdanje mekanih iskrzanih korica i bilo je veoma jeftino, pa sam ga kupio bez mnogo razmišljanja.

Pročitajte ceo tekst →