MEGALOMANIJA (Zoran Ilić & Stevan Teodorović, “Alma”–Beograd, 2009.)
Priča o Megalomaniji koautorskog online prisutnog dvojca, blogosferi poznatijeg po imenima Zi Webman i Setva Kutena, nedvojbeno započinje pritiskom na taster PC-a. U strahu od samoće, tipkovnica prenamijenjena u medij književnog izričaja postaje ključem ulaska «s druge strane svjetlucavog ekrana». Stoga je, obzirom na okvire nastanka, možemo tumačiti romanom (iz) budućnosti:

Pročitajte ceo tekst →

IVAN GLIŠIĆ / SMORVIL / A.L.F. ŠABAC / 2009. / 136 str. A5 / Latinica
Nakon tridesetak autorskih knjiga, neumorni šabački spisatelj Ivan Glišić više nimalo ne iznenađuje po pitanju odabira novih književnih tematika, kojima, iskusno i stručno, ostvaruje poveznicu s ranijim sirovijim, odnosno underground radovima.
Smjestivši radnju u Smorvil, besperspektivan grad, koji svojim predjelima smrada, tame i vlage, mnoge tjera pred sobom, piščev je subjekt ostao zarobljenim između njegovog nebrojenog betona i stakla, među kojima obrambeno zatvara oči. Očni kapci su mu «poprište» živih slika. Na taj način, pasivno provodi dane suživota sa svojom starom majkom. Ona je, za razliku od njega, svjesna nesagledivosti svog početka i kraja. U toj cjelini, mladić, kućni prijatelj, nehotice mu prezentira jasnu sliku onoga što je bio, njegova majka onoga što će tek postati. Mladić, kao mladost, negativ je njegove majke, odnosno starosti.

Pročitajte ceo tekst →

AUTOR teksta: Daniel RADOČAJ
- Punk-priča o običnim ljudima
Ivan Glišić, kao jedan od ključnih utemeljitelja Punk pokreta na ovim prostorima, i povodom trideset pete obljetnice, u suradnji s američkim multimedijalnim umjetnikom Davidom Stoneom, objavio je novi roman pod nazivom «Ludi Englez i Deca ulice», u svom uobičajeno prepoznatljivom underground žanru, kakvim već, gotovo tri desetljeća, drma alternativnu književnu scenu zemalja bivše Jugoslavije.

Pročitajte ceo tekst →

Nakon nezaustavljivog niza literarnih uspješnica, svojim je novim romanom «Sjajno mjesto za nesreću» autor Damir Karakaš nedvojbeno stasao iz ruralnog u urbanog pisca, vješto zamijenivši blatnjave prizore rodne Like, onima što već na prvi pogled osvajaju svojim «bezbrojnim svjetlima koja je teško opisati». Usprkos nebrojnim pariškim povijesno kulturološkim adutima, autorov pripovjedački subjekt njima se nimalo ne trudi fascinirati. Baš naprotiv, iz turističko poželjnog glamura, povjerljivo nas odvodi sporednom ulicom u gradsku svakodnevicu, prešućenu sa strane agencijskih prospektnih sadržaja. Ondje svoju imigrantsku sreću, u «jednosobnom stanu oskudno namještenom, vlažnih zidova», dijeli s ostalim «šljakerima u potrazi za poslom na crno». To su ulični karikaturisti, harmonikaši, zabavljači… sitni kriminalci, nepravilnog francuskog naglaska, svi u strahu pred «Sarkozyjevom politikom deportacije stranaca». Tako zakinutim prostornim komforom i financijskim ograničenjima, početnički entuzijazam proznog subjekta ne jenjava te, vrlo brzo prerasta u kreativnost snalaženja i volju za opstankom u nimalo naklonjenoj okolini, u kojoj, kada bi izuzeli zadovoljavanje njegovih brojnih seksualno promiskuitetnih apetita, po često nimalo diskretnim navođenjima, prosječnom bi imigrantu Pariz, kao grad, slovio tek «savršenim mjestom za nesreću». Stoga se nostalgični Karakaš odlučno vratio u Hrvatsku napisati «roman o piscu iz male nepoznate zemlje», s kojim će, uz priloženu elokventnost i geografsko iskustvo, neminovno moći stati rame uz rame s bilo kojim autohtonim francuskim spisateljem.

Pročitajte ceo tekst →