(Gojko Tešić, “Srpska književna avangarda“, Institut za književnost i umetnost i Službeni glasnik, Beograd, 2010)
Ime Gojka Tešića (1951) biće ispisano zlatnim slovima u istoriji srpske književnosti. To što je ovaj neumorni istraživač i naučni radnik uradio za protekle četiri decenije može se meriti samo sa radom nekoliko institucija kulture. Prekopavajući i istražujući srpsku (i ne samo srpsku) književnu baštinu po brojnim bibliotekama, državnim i privatnim arhivima širom bivše Jugoslavije, Gojko Tešić je uspeo da iz prašine zaborava, tamnila mraka, a ponekad i namernog otklona i zametanja, izvuče dragocena dela i autore koje je srpska kultura u svojoj poslovičnoj kratkovidosti, lenjosti, nemaru, a počesto i političkoj ostrašćenosti, najblaže rečeno – zanemarila.
Najznačajniji deo Tešićevog napora fokusiran je na istraživanje, otkrivanje i tumačenje srpske međuratne avangarde. Zahvaljujući njemu mi smo mogli da se upoznamo sa brojnim delima i autorima prve polovine dvadesetog veka bez kojih bi srpska književnost i kultura bile mnogo siromašnije. Prema opštoj oceni kritike, Gojko Tešić je jedan od najobaveštenijih i “najpouzdanijih istoričara srpske avangarde“ koji je “ostvario podvige bez premca u srpskoj književnosti“. Ti podvizi, koji traju već više decenija, ogledaju se u pronalaženju, objavljivanju i tumačenju knjiga, tekstova i rukopisa: Stanislava Vinavera, našeg dadaiste Dragana Aleksića, osnivača hipnizma Radeta Drainca, izvornog nadrealiste Monija de Bulija, kao i gotovo sasvim nepoznatog Mite Dimitrijevića Mida, tvorca “metafizike ničega“, čija je “Seksualna ekvilibristika novca“, zajedno sa verbalno-vizuelnim iskoracima i eksperimentima dadaista i zenitista, bila prethodnica onog što će se u neoavangardi šezdesetih godina nazvati konkretnom i vizuelnom poezijom (Concrete and Visual Poetry).
Posebnu pažnju zaslužuje Tešićevo rehabilitovanje zenitizma koji je posle Drugog svetskog rata pod presijom, i uz razne falsifikate vlastodržačkog nadrealizma i njegovog vođe, osionog Marka Ristića, bio potpuno proskribovan i bačen u zaborav.
U svojoj knjizi “Književna politika“ iz 1952. godine Ristić će povodom osnivača zenitizma Ljubomira Micića napisati: “Ljubomir Micić, srpski spisatelj, antitalenat i mistifikator, urednik ‘Zenita’, ideolog barbarogenija, i eto, tako: ništa…“.
Trideset godina kasnije, povodom velike izložbe zenitizma u Narodnom muzeju u Beogradu, pesnik, esejista i pozorišni kritičar Jovan Hristić, u časopisu “Književnost“, odgovoriće na na ovo Ristićevo “ništa“ sledećim rečima: “Kroz pedeset godina, možda će i o nadrealistima neko izreći to surovo ništa. Ali, eto, ništa po ništa – NEŠTO.“ (Podvukao M. T.).
Ovo nešto, ne samo u zenitizmu već i u ostalim, pokretima, projektima, akcijama i delima naše avangarde, u punom njihovom sjaju i značaju za srpsku kulturu, otkriva, analitički tumači i vrednuje u svojoj studiji Gojko Tešić.
Ključnom ličnošću srpske književnosti dvadesetih godina, kada su se dešavale sudbonosne promene, Tešić vidi u Stanislavu Vinaveru i njegovoj programsko-manifestnoj knjizi “Gromobran svemira“ objavljenoj 1921. godine u “Biblioteci Albatros“. Pesnik, sjajan esejist, izuzetan prevodilac sa nekoliko svetskih jezika, parodičar i vispreni polemičar, Vinaver je, zaista, svojom ogromnom energijom, intelektualnom širinom i znanjem bio promotor i vodeća ličnost našeg kulturnog i literarnog preokreta.
U svojoj studiji Tešić rešava još jedan za našu književnu istoriju važan problem. Radi se o tipološkom određenju i imenovanju ovog veoma značajnog perioda u srpskoj kulturi. Brojni književni istoričari tu nisu bili složni. Jedni su taj period označavali kao modernizam ili modernistička književnost. Ova dva pojma su na kraju neadekvatnom upotrebom za sve i svašta, kroz jedan duži vremenski period, postali gotovo obesmišljeni. Drugi su pokušali da nametnu naziv ekspresionizam što nije bilo u redu jer ekspresionizam predstavlja avangardni pokret koji je nastao u Nemačkoj i delimično se proširio u zemljama pod nemačkim jezičkim i kulturnim uticajem. Sve izme tog vremena: futurizam, ekspresionizam, dadaizam, zenitizam, hipnizam, nadrealizam, konstruktivizam, itd, Tešić, sasvim ispravno, obuhvata nadređenim pojmom avangarda koji, po njemu, “obeležava umetničke i književne tendencije radikalnih stvaralačkih modela“ čija se kreativna praksa prvenstveno temeljila na negaciji tradicije i iz nje proisteklih klasičnih književnih formi i obrazaca.
Ocrtavajući književno-kritički portret Gojka Tešića u “Istoriji srpske književne kritike“, Predrag Palavestra će zaključiti da je on “modernizovao staru prirodu srpske naučne istorijske kritike. Primenio je postavke novog istorizma i kulturnog materijalizma koji polaze od pretpostavke da je književna prošlost sačuvana u tekstu, ispituje istoričnost teksta, prati izmene stila i kretanje društvenih ideja i preko strukture teksta u kontekstu ide ka opštim modelima kulture.“
Na nama ostaje samo da zaključimo da je knjiga “Srpska književna avangarda“ kapitalno delo, suma i vrhunac u svemu izuzetnog i na ovim kulturnim prostorima retko viđenog i nemerljivog istraživačkog i kreativnog rada Gojka Tešića.