1.
Hiljade i hiljade ljudi ispunjavalo je tesan prostor; mase su plavile osvetljene trgove, a potom su se, kao moćna bujica, usmeravale ka areni.
Koloseum su obasjavale šarene reke svetlosti. Nedaleko odavde, podizao se jedan crveni obelisk. Kao mračni kontrast tome, ocrtavale su se zidine koje je, pre mnogo milenijuma, podigao još imperator Aurelijan, bacajući svoju tešku senku. Tu i tamo, isto tako mračno, podizali su se u noć zvonici i tornjevi bogomolja.

Na hiljade srebrnih fontana osvežavalo je noćni vazduh. Mermerne grobnice i crveni lukovi akvadukta rastvarali su se u tami. Prvi mesec iscrtavao je jedva primetan luk; drugi, plavog sjaja, bio je veštački i nadnosio se nisko nad horizont. Grad beše podignut na sedam brežuljaka. Sa njih su se spuštale osmostruke pruge svetlosti, koje se gubile u bezmernom prostoru. Peneći se, reka je proticala kroz drevni grad, ispresecana stotinama vitkih i smelo izvijenih mostova.

Zora, prvo praskozorje, donosilo je bledu, skoro avetinjsku, svetlost sunca. Kroz tu polutamu blistale su munje sa kosmodroma, i širio se stalno potmuo, prigušen huk.
Izukrštane linije čiste svetlosti opisivale su putanje letelica. Gužva u saobraćaju, koja nije jenjavala danima, upravo sada dostizala je svoj vrhunac. U danima trijumfa i igara, ovde se okupljalo milion a katkad i dva ili čak tri miliona ljudi; posetioci su tada pristizali odasvud, čak i iz najudaljenijih svetova. Ovog puta, behu privučeni dvostrukim razlogom: gladijatorskim borbama koje će trajati sedam narednih dana, i imenovanjem pontifeksa Nove crkve. Kolone vernika behu isto tako brojne kao i kolone navijača u igrama. Hologramske projekcije, koje su se projektovale na mračnom nebu metropole, već su najavljivale spektakl. Ponegde su se dali videti borci i zveri u pokretu, u borbi, drugde, opet, crkveni oci koji su, uz pratnju orgulja i pesmu heruvima, čitali poslanice i enciklike.

Antonije je osećao kako ga, sve snažnije i snažnije, nosi šarolika i ponesena gomila. Ali on nije žurio da zauzme mesto u areni, niti je išao ka Trgu svetog Petra. Srećan slučaj pružio mu je priliku da neposredno upozna ono što je, uglavnom, poznavao samo iz knjiga. S naporom, on poče da se probija kroz masu, sledeći kaveze u kojima su se koprcali zeleni reptili, nalik na ribe tek uhvaćene u ribarske mreže.

Neki od njih behu veliki poput čoveka, drugi su, opet, i dvaput premašivali prosečnu ljudsku veličinu. Odahne kad povorka zastane; nadao se da će im sada moći prići bliže. Ali se ruka jednog od čuvara spusti na njegovo rame, upozoravajući ga da se drži propisane udaljenosti. Otrovni ujed ili udarac rašljastim jezikom, koji je skaredno palacao među zubima grabljivice, mogao je prouzrokovati ozbiljne povrede; mogao je dovesti i do smrti. Zveri već behu razdražene: ne samo zbog vreve i umora izazvanog dugim transportom, nego i zbog atmosfere u kojoj se već osećala ubilačka strast. Nije bila tajna da su im dreseri, neposredno pred borbu, ubrizgavali droge; iste takve droge, uostalom, uzimali su i obučeni gladijatori. Zakon to nije zabranjivao, kao što, unutar arene, nisu postojala nikakva pravila koja su regulisala borbu. Povremeno su se, doduše, čuli glasovi koji su osuđivali njihovu brutalnost – ali tako su se stvarali istinski spektakli krvi, koji su masu privlačili kao magnet.

Koliko je mogao, Antonije uspori kretanje: hteo je da što duže posmatra oblike koje je smatrao savršenim: glatke kože pokrivene sa krljušti, zmijske oči, repove koji su se nervozno pomerali, udove koji su završavali prstima i kandžama svih oblika i veličina. Ali, najstrašniji beše njihov pogled: on je imao neizrecivu hladnoću reptila i, istovremeno, prodornost koja je svedočila o inteligenciji koja se merila s ljudskom. Iz kaveza je dopiralo siktanje nalik na ono koje stvara klupko zmija uznemirenih u svojoj jami. Kakva sila je stvarala ta bića koja su, posebno za ovu priliku, dopremana iz najudaljenijih kutaka galaksije?

Više od svega, njega je privlačila zver koja je bila nešto između reptila i džinovske mačke; posedovala je osobine i jedne i druge. Nikad, ni u jednom katalogu zooloških oblika ni bestijarijumu, nije video ništa slično tome: crvene, užagrene oči koje behu prikovane uz njegove, sitna krljušt nalik na riblju koja se crvenkasto presijavala na hrbtu. Debeo, mesnati rep, koji se kretao u drhtavim trzajima. On primeti i kako joj neznatno podrhtavaju mišići na slabinama i kako joj se svetlozelene nozdrve jedva primetno šire, kao da se čudovište spremalo za skok ili za uzmicanje. Fotografisanje zveri, međutim, beše zabranjeno. On ga, s nekoliko brzih poteza, skicira u bloku koji je uvek nosio sa sobom. Trgovci su ljubomorno čuvali svoje tajne od radoznalaca: zver je mogla biti proizvod genetskog inženjeringa, plod hira ili noćne more svog tvorca, baš kao i nepoznati zoološki oblik s neke udaljene planete.

A onda ga jedan pokret gomile odbaci daleko od tog prizora. U tim povorkama, što on nije znao, redovno je dolazilo do kavgi i nasilja, koje policija obično nije ni pokušavala da suzbije. Po pravilu, nasilje je izbijalo među navijačima a onda se, u svim pravcima, širilo dalje, beskrajnom metropolom. Ka luksuznim četvrtima, gde su se izvrgavale u pljačke, ka starim crkvama i hramovima iz kojih se iznosilo sve što je imalo neku vrednost. Orgije jarosti obično su završavale kamenovanjem sveštenika i paljevinama svetinja. I Antonije zaista vide kako ga gomila sada nosi ka uskim i mračnim vratima neke crkve. On ugleda i kako se vrata pod pritiskom naglo otvaraju, oseti ledeni dah tog prostora unutar kamenih zidova i slab miris tamjana.

Neko je prevrnuo kalež, dvojica ili trojica huligana baciše neku zapaljivu smešu u ugao crkve, gde bukne plamen. Ostatak obori ogromni srebrni krst i pokuša da ga iznese napolje. Plamen koji se razgorevao obasja Antoniju jednu siluetu, nekog koga dotle nije primećivao. I on priđe čoveku koji je u polumraku, moleći se, stajao ispred ikone. Antonije vide da je to ikona Hrista s trnovom krunom pod kojom je, slivajući se niz lice, tekao krvavi znoj.

2.

Antonije je bio student koji je upravo privodio svoje studije zoologije kraju. Oblast je praktično bila beskrajna: hiljade i hiljade životnih formi, u beskrajno promenljivim varijacijama, koje su ispunjavale nebrojena kataloška izdanja. Putovanje na koje se odvažio moglo se smatrati studijskim. Njegova oblast, međutim, beše antropozoomorfologija, istraživanje oblika koji su se izvodili iz ljudskog, poprimajući postepeno mnoge animalne crte. Mukotrpni posao klasifikacije nije se mogao privesti kraju. Pronalaženje novih oblika već dugo nije izazivalo senzaciju, niti se više ubrajalo u naučne zasluge. Nauka se, tokom poslednjih stotinjak godina, iscrpljivala u pokušajima da se, u tom moru raznovrsnog, iznađe bilo kakav princip koji bi zaveo red.

Jedan njegov rad privukao je pažnju krugova naučnika i filozofa čiji su koncepti odbacivali evoluciju. Antonije je svoj rad zasnivao na uočavanju da se, u beskrajnoj promenljivosti formi, jedan oblik ponavlja s neobičnom učestalošću te da se periodično manifestuje u svojoj čistoti. Zanemarujući „ekscesne forme“, koje se većinom nisu ustalile kao vrste, ostatak su činili arhetipske oblici, poput reptila, ribe, glodara ili mačke. „Razvoj“ osnovnog oblika – ljudskog – kretao se ka njima a onda nazad, ka svom čistom obliku, i u osnovi je predstavljao ciklično kretanje.

Ipak, on sebe nije smatrao zoologom, pa ni naučnikom. U bavljenju zoologijom srećno su se spajale dve njegove osobine: želja za nepoznatim i strast posmatrača. Bila je to neka vrsta duhovne pustolovine, u čijim najsrećnijim trenucima se zaista osećao kao pravi putnik kroz nepoznate zemlje, kao argonaut iz drevnih povesti. Ona je i bila jedno od njegovih omiljenih štiva, slično pričama o lutalici Odiseju. Ali, što je više odmicao u svojim istraživanjima, bivalo je sve jasnije da on ne pripada tipu naučnih pedanata ni klasifikatora, i da će zanimanje za zoologiju da nestane onog časa kad, u moru promenljivog, dosegne princip koji ga determiniše.

Za većinu, taj princip je bio evolucija. Promenljivi oblici, bilo da su proizvod eugenike, mutacija ili prilagođavanja čoveka uslovima različitih svetova, bile su vrste u nastajanju, superiorne ljudskoj. Antonije je počeo da naslućuje da je taj princip čovek a da su „vrste u nastajanju“ samo slike koje otpadaju od ljudskog lica.

Vernici novog kulta, koji su od evolucije očekivali stvaranje nove, „božanske“, ili nadljudske vrste, nisu čitali naučne studije. Nekoliko otaca Nove crkve već je u svojim enciklikama osudilo slične stavove: za Crkvu, bilo je to gore od jeresi, bilo je to poricanje dogmi, obećanja koje im je, kako su tvrdili, dao sam Tvorac.

Poziv koji mu je upućen došao je iz Citadele.

3.

Zemlji, u imaginarnoj mapi svetova koje nije posetio, pripadalo je zasebno mesto. To je bio polumitski, legendarni zavičaj njegove rase. Ovde se, takođe, nalazilo i političko središte Imperije, okružene neprijateljskim svetovima. Prastari politički simbol te Imperije u opadanju bila je Citadela, moćna utvrda podignuta iznad višemilionskog grada, u kojoj je, kad nije bio u vojnim pohodima ili obilasku neke od oblasti prostranog carstva, boravio i sam imperator.

Put ka Citadeli vodio je preko ruševina drevnog Rima. Hiljade i hiljade godina istorije okončavalo se u haosu, koji su sada, većinom, nastanjivali besprizorni i mutanti. Sasvim blizu ležale su ruševine Foruma. Kupola Svetog Petra ličila je na džinovski skelet koji se, sam od sebe, osipao, pretvarao u prah. Ostatak spomenika beše samo bezoblična gomila kamenja i šuta. Termin „postistorija“, koji se ustalio u ambijentima Nove crkve koliko i nauke, označavao je smrt čoveka. Iz njegovog leša, kako je očekivala nova eshatologija, trebalo je da se rodi novo, nadljudsko i božansko biće. Na toj osnovi množila su se učenja i jeresi: neki su očekivali pojavu Velike Zveri ili Čoveka-životinje, neki „Božanskog Androgina“ ili samog Satanu. U podzemlju se širio kult Vampira, kome su prinošene ljudske žrtve. Sekte su se međusobno istrebljivale s retko viđenom surovošću. Nova crkva prepuštala je ognju ne samo knjige, već i jeretike i njihove učitelje. Tome je sada služila i nauka, vaskrsavajući mrtve, i stvarajući „bogove“ i, još češće, „boginje“, onako kako su zahtevale sekte.

Pola veka anarhije okončalo je stupanje imperatora Julija na carski presto. Prva mera novog vladara bila je objavljivanje zakona o opštoj verskoj toleranciji; Novoj crkvi bilo je oduzeto pravo da razara hramove, da progoni nevernike i spaljuje jeretike. Proroci su ga optužili za otpadništvo od Nove crkve koju je njegov deda učinio zvaničnom religijom carstva. Imperator im je odgovorio da on ne može da bude otpadnik, pošto nikad nije ni bio njen vernik; on lično radije se držao vere predaka i odbacivao je „verske novotarije“. Potom je naložio Novoj crkvi da obnovi stare hramove koje su razorili njeni vernici, oduzimajući joj sva imanja koja je stekla na taj način. Usledio je rušenje crkava koje su podignute na zgarištima starih hramova. Profeti Nove crkve smesta ga optužiše za bezbožništvo, u nekoliko velikih gradova izbili su neredi i pobune koje su u krvi ugušili carski legionari. Crkveni oci uz škrgut zuba prihvatiše da budu izjednačeni sa drugim, pa i sa Hristovom crkvom, ali je ovaj mir bio samo prividan. U potaji, oni su se spremali na obračun sa carskom vlašću.

Ambis između dve strane za kratko vreme postao je nepremostiv. Svojim postupcima imperator je dovodio u pitanje same dogme Nove crkve, samu trodelnu podelu vremena na kojoj je počivalo njeno učenje, a u kojem se „progres ka Duhu“ nije mogao zaustaviti ni vreme vratiti unazad.

Naime, u vremenima postistorije, kako je svojim vernicima obećavala Nova crkva, svi ljudi će postići božanski status. Prvo doba bilo je Praistorija, u kojoj je čovek živeo u „ambijentu Prirode“, i u kome je vladao zakon Nužde. U Istoriji, u Drugom dobu, bio je ostvaren „ambijent čoveka“, a u njemu je važio zakon Sile. Treće doba, „Doba Postistorije“ je dolazeće Doba Duha, koje označava smrt samog čoveka, kada će konačno biti ostvaren „božanski ambijent“ i stvoreno sasvim novo biće. Tada će se završiti i sama Postistorija, a nova rasa bogova će postvariti Zemaljski Raj. Pre toga, međutim, nastupiće Veliko Očišćenje, u kome će se bog pojaviti među ljudima, da bi odvojio verujuće od neverujućih. Samo će verujući moći ući u Zemaljski Raj, ostale će progutati oganj koji će buknuti iz zemlje ili iz samog srca galaksije. Te muke prokletih, kako su se nadali verujući, biće večne.

Te su istine svima svakodnevno obznanjivali proroci Nove crkve. Crkveni oci su tumačili njihova „proročanstva“ i „viđenja“. Vernici su ih sledili bez pogovora. Ali je novi car učinio da se od Nove crkve okrenu najpre oni koji su je sledili po inerciji ili iz koristoljublja. Potom od crkve počeše da otpadaju mnogi dojučerašnji vernici, koji su prestajali da veruju u dogmu. Crkva pokuša da odgovori na to novim mučenicima, ali imperatoru nije padalo na pamet da ih progoni. On im oduzme visoke državne položaje i kazni samo one koji su skrnavili tuđe crkve.

4.

Bilo je već skoro podne kad Antonije oseti umor. On skrene u neku pokrajnju ulicu, gde ga privuče jedan caffe: za nekoliko stolova terase za kojim su posetioci mirno sedeći ispijali svoja pića. Vlasnik je jedini slobodni sto upravo dovodio u red. Kad završi svoj posao, on podigne pogled i, odmerivši ga prethodno podozrivo od glave do pete, pozva ga da sedne.

„Izvolite“, reče mu. „Čime mogu da vas poslužim?“

Na tom mestu, međutim – a drugih u blizini nije ni bilo – jela se verovatno samo sintetička hrana. On potisne poriv gladi koji je iznenada osetio i, odloživši meni odštampan na jeftinoj hartiji, zatraži samo čašu piva. Ali i ono je imalo bljutav, otužan ukus. A onda, nateran neopisivom žeđi, zatraži još jednu.

Ljudi koji su tu sedeli, očigledno su bili stari znanci. Dolazak nepoznatog natera ih da govore tiše. Vlasnik je imao ogromno telo i dobroćudan izgled. Kad donese drugu čašu, upita ga:

„Dolazite izdaleka?“

Antonije mu klimne glavom.

„Ne izgledate mi kao neko ko je došao na gladijatorske igre, a, istini za volju, ne ličite mi ni na nekog zagriženog vernika. Da ste jedan od njih, već biste počeli da nas preobraćate. Dakle, vi možete biti nekakva uhoda, ali da to jeste, šta biste radili u Lopardijevom kafeu?“

Nekoliko glava se okrenu ka njima, očekujući odgovor.

„U pravu ste. Ja sam samo naučnik. Doputovao sam u Rim jer su mi, za sopstvena istraživanja, potrebne usluge biblioteke Citadele.“

„Eh, naučnik… Ima i vas od svakojake fele.“

„Reci mu, Lopardi“, dobaci neki starac sa susednog stola, „šta mi mislimo o toj bratiji.“

„Sačekaj, ti se ne razumeš u to. Već sam rekao da i među njima ima raznih. Na primer, onih koji stvaraju mutante i monstrume. Tu su i oni što svuda dokrajčuju sve što je ostalo od prirode, i stvaraju svoj ’božanski ambijent’. Sada vidimo da je jedino što umeju da naprave: pakao. Ali gospodin nije jedan od njih jer, ako si već prisluškivao tuđ razgovor, mogao si da čuješ da ide u Citadelu.“

„Dakle, kod Bradomrsca?“, reče ponovo starac. „Kod onog što je već naljutio i razbesneo sav svet, i od svih učinio sebi neprijatelje: i trgovce i proroke, i sveštenike i sirotinju?“

Lopardi mrzovoljno odmahne rukom, i vrati se svom društvu. Prekraćujući vreme koje mu je preostajalo, Antonije se okrene ka ekranu, na kome ugleda lice jednog od proroka Nove crkve. To je bilo lice starca, pomalo efeminiziranog, s dugim ali proređenim vlasima. Potom se prizor promeni. Mračan prostor ispunjavala je figura proroka pod kukuljicom, i s visoko podignutim rukama:

„Braćo i sestre, verujući, ujedinjeni u očekivanju! Vi, koji verujete u dolazak Mesije i iskupljenje Zemaljskog Raja! Vi, koje je dotakla naša sveta reč i koji ste čuli Obećanje! Vi, koji pripremate dolazak Doba Duha i Smrt čoveka!

Vi ste stado izabranih nad kojim na kraju vremena bdiju vaši pastiri, pastiri Nove crkve. Nad svima vama su proroci a nad njima je pontifeks, nad kojim, kao dobar pastir, bdije sam Bog. Premda su vaša lica i vaša tela različita, premda smo naizgled mnoštvo i naizgled drukčiji, mi svi ipak znamo da smo mi jedno telo, jedno mističko telo: da smo u Bogu jedno. I znamo da van crkve nema spasenja, da samo vernost njoj omogućava pristup u dolazeći Zemaljski Raj. Strpite se još koji čas i tamo ćete biti blaženi. Tamo će se ispuniti svaka vaša želja, pa i najskrivenija, jer tamo više neće postojati ni dobro ni zlo. Tamo postoji samo mir, koji je mir blaženih. Postoji samo Jedno, koje je jedno sa Bogom. Tamo Bog, koji nije ni muško ni žensko već savršen poput androgina, ima lice dobre i brižne, Velike Majke, koja sve razume i sve prašta. Tamo ćete, ma kakvi bili ovde i sada, ma kako nedostatni, raspolućeni i polovični, postati ravni bogovima. Ni muško ni žensko, ni dobri ni zli, ni hrabri ni kukavice. Jer, to je obećanje Svete knjige, jer to je sama volja Božja, volja i reč Živog Boga, koji nam pruža ruke i koji nas poziva k sebi!

Vi dobro znate koliki smo, idući ka Bogu, put već prešli i isto tako dobro znate tegobe tog puta. Vi znate za naše mučenike, mučenike naše vere, koji su položili svoj život, stradavši u ognju i od oružja naših neprijatelja. Vi dobro vidite da smo sve bliži svom cilju, da nam je on, zahvaljujući Bogu, sad već nadohvat ruke. Zemaljski Raj je blizu, tako blizu da ja mogu da ga vidim. Želite li da vam ga opišem? Vidim vas, najzad, spokojne i srećne. Vidim vas, na livadama blaženstva kako se do mile volje, u obilju, prepuštate vašim zabavama i vašim igrama. Ovde ni smrt ni bol više ne postoje. Ovde ne postoji greh. Ali, vi tamo nemate više oblika jer je vaš oblik, po vašoj volji, beskrajno promenljiv: možete da postanete šta god poželite, srećni, blaženi i dokoni.

Vi koji u to verujete dobićete blaženstvo. Obećanje će biti ispunjeno. Šta nas od njega još uvek deli? Neka Zemaljski Raj dođe odmah, neka dođe što pre! Mi ne želimo da čekamo! Njegovo odlaganje nije volja naše Crkve, nije ni volja iskreno verujućih, još manje, volja samog Boga Živoga koji nas, nestrpljivo, poziva sebi! Zašto oklevate? Ima li među vama takvih koji hoće da odbace njegov dar i da prezru njegovo obećanje? Ja znam da takvih među vama ima. Vidim ih, vidim njihova lica u gomili. Braćo i sestre, očistite se!

Vi, koji verujete iskreno, koji ste preko Nove crkve već postali jedno s Bogom, znate da je on Ljubav. On je Ljubav koja poništava vaš greh. Tamo gde idete, rečeno vam je, greha više neće biti, sve će biti dozvoljeno. Ali, pre toga nastupiće Veliko Očišćenje: očišćenje od nedostojnih, od neverujućih, od oholih. Jer, nevera je samo Zlo: Zla nema u veri, niti će ga biti u Zemaljskom Raju a on već postoji, potpuno spreman na vas.“

Lice proroka, koje ispuni ceo ekran, najednom se promeni: sada je postalo gnevno i preteće. On duboko udahne vazduh i nastavi tamo gde je stao:

„Ali, isto tako, postoji i Njegov gnev za one koji odbacuju njegov dar i njegovo obećanje. Ja osećam kako Božji gnev iz časa u čas raste. I jasno čujem njegov glas, koji kaže: `Odbili ste da se pokorite, odbacili ste Reč! Istakli ste svog lažnog Mesiju, koji ima drskosti da suprotstavi reči proroka! Sad ćete osetiti moj gnev, koji ima moć da natera ljude da se međusobno ubijaju. Ništa drugo neće moći da ugasi ovu vatru sem bujica krvi, krvi prokletih: samo će ona moći da ugasi vatru mog gneva. To je Veliko Očišćenje! Njegov čas je blizu! Čekajte moj znak!“

„Pontifeks naše crkve predao je svoju dušu Gospodu. Ali, on nije umro, već se vratio svom Tvorcu. Vi znate da će sutra biti izabran novi. Molimo se svim srcem da onaj koji bude izabran bude toga dostojan. Nastupilo je vreme Lažnog Mesije, Velikog Otpadnika, o kome govore naši Sveti spisi. On je otvoreno pokazao svoje zlo, oholo, drsko i sujetno lice, odbacujući javno Svetu reč i samo Obećanje. On ga je otvoreno prezreo. On je dao slobodu poklonicima Starog neba i starih vera, pa i samim jereticima. Nova crkva zato danas proživljava teške dane, možda najteže od svog postanka. Novi pontifeks moraće biti snažan, nemilosrdan i odlučan. Vremena novih mučenika su pred nama. To je poziv samog Boga. Jagnje danas zahteva krv. U ovim odlučnim danima, Božji Duh nas pohodi, i kroz blaženo telo mrtvog prvosveštenika. Da, dobro ste čuli: njegovo telo povremeno oživi kako bi nam prenelo svetu reč. To je čudo. Kroz njegovu dušu govori Bog: evo dokaza.“

Antonije potom vide kako sa ekrana iščezava prorok ustupajući mesto odru na kome je ležao mrtvi pontifeks. Ali se u tom času kapci lešine otvoriše, iz usta se začu jedva čujan glas: „Čas… oči-šće-nja… je… bli-zu…“. On izusti svega te četiri reči ali to je bilo dovoljno da zadovolji glad mase za čudima. Antonije ostavi nekoliko novčića na stolu jer se već ionako spremao da ode. Nove tehnologije omogućavale su snimanje glasova mrtvih koji su dopirali iz etera; druge su omogućavale pokretanje tela mrtvih koja bi, nakratko, izgledala kao da su živa. Njihova tela bi potom izvodila reflekse onog što su mislili i osećali dok su bili živi, slično mrtvim žabama koje su nakratko oživele galvanske struje. Sutra će, međutim, pontifeksovo telo biti položeno u kriptu, u kojoj će njegovo raspadanje biti zaustavljeno ili barem odloženo za neko vreme. Odatle će biti izvlačeno po želji, i po potrebi oživljavano, zbog zasenjivanja prostote vernika Nove crkve.

One thought on “BORIS NAD: CITADELA (odlomak)”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *