Gleda me širom otvorenih očiju. Pogled joj liči na začuđenost, neprepoznavanje, zbunjenost. Onda se trgne, osmeh se raspline celim licem i čujem uobičajeno: „ Znala sam da ćeš doći!“

„Kako si, tetka?“, pitam.

„Dobro. Trebalo je da me danas puste kući, ali ti papiri, znaš kako je to dosadno, nikad da ih završe. I ta selidba me muči. Dugo traje. Bila sam i da obiđem svoje nekretnine i sve je u redu. Nego, šta radi moj Stevica, već dugo ga nema“, izgovara lagano poslednji deo odgovora na moje pitanje svojim pitanjem.

„Stevica je umro, moj Mališa je umro, tvoj brat voljeni je umro, tetka draga!“, govorim joj očiju punih suza dok joj ljubim unezvereni lik i čujem, po ko zna koji put, uvek isti nastavak „A kako ja to ne znam, zašto meni niko to nije rekao, zašto…?“

Već sledećeg trenutka ona zaboravlja na sve o čemu smo pričale i žali se kako nije uopšte spavala jer u susednoj sobi njen Miša kašlje, kašlje, i kako je ne sluša i dalje puši, i ubiće ga to pušenje. Odustajem od dijaloga, Miše, njenog brata, odavno nema, nego je zatrpavam nekim pozdravima i obaveštavam je ko je sve pitao za nju, kuda je ko išao na odmor, serviram joj neki zalogaj onoga što je nekad, dok je ona bila ona, volela. Raduje se i šeretski me gleda i opet ide uobičajeno: „Znala sam da ćeš mi baš ovo doneti!“

„Idi ti sada kući, meni će sad doći onaj pilot iz Titograda, znaš on je i inženjer, ja sam se njemu sviđala i dok je teča bio živ, i možda ću se za njega udati. Znam da u kući ima crnog vina, on pije samo crno, a moj Đorđe, pravi Sremac uvek pije belo, pa ti sad idi!“

Odlazim iz Gerontološkog potištena i ćutljiva. U busu kucam poruku i prosleđujem je „Tetka je uobičajeno. Ništa vanredno. Ima sve lekove, nema novih recepata, ima vode dovoljno, i pelena u rezervi.“ Tetka moje dece, moja zaova, svu decu familije smatra  svojom, voli ih.  Ne zaboravljaju.  Posećuju je i brinu, njima šaljem poruke, i oni čine isto kad odu kod tetke.

Rastuži me svaka poseta. Šta bolest učini čoveku, u šta ga pretvori, kojim nedokučivim hodnicima ga vodi, šta mu briše uspomene i izokreće stvarnost, šta mu to oduzima dostojanstvo i pretvara ga u biljku, šta nama, koji smo učesnici i posmatrači, daje snagu da ne vrištimo?!

Lepotica. Bila je prava lepotica! Ne naročito visoka, žena sa stilom, nadoknađivala je omanji rast besprekornom odećom, uvek u trendu, cipelama prvoklasnim, a licem je pokupila sve što se može lepotom zvati, nežna koža na kojoj ni danas, na pragu osamdesete, nema ni jedna bora, lepe zelene oči i bujna crna kosa uvek u punđu očešljana, napućene pune usne i biserno beli zubi koji su kad se smeje, a činila je to zvonko i često, celom njenom licu davali izgled životne radosti i zadovoljstva. Vidim je na mojoj svadbi. Najveselija, najatraktivnija, najlepše peva i igra, igra…na njoj duga crvena haljina, sa šlicom visokim na levoj strani, bez rukava, i duge crne rukavice sto prelaze preko lakata, crne su i sandalete, od nje sam prvi put čula da i to postoji, u punđi, kao Karmen, ruža iznad uva, visoko podignute ruke i pesma, pesma, i ples njen i tečin, a on visok, sa tamnim odelom i leptir mašnom, neumorni oboje ulaze, negde pred zoru, u taksi koji ih vozi na aerodrom, pravo sa svadbe, idu negde u beli svet, strastveni su putnici i zaljubljenici u sakupljanje lepih uspomena sa putovanja.

Jednog leta, krstarili su Donom, nije bilo mobilnih pa da u svemu učestvujemo dok traje, nego strpljivo čekamo da se vrate i da nam donesu brdo slajdova, pa da urade fotografije i da sednemo i slušamo. Mi na vikendici i osluškujemo kad će tetkin smeh do nas. Odužilo se čekanje. Ostavili smo pozdrave u frižider uz „Dobro došli, dragi naši mornari!“ Popodne njeni grleni glasovi prodrmaše letnje mrtvilo izazvano vrućinom i čujem je kako viče sa stepenica „Ne može to tako, ili davaj još, ili raspiruj vatru za roštilj!“ Naravno, brzo smo spremili to još i sjurili se do njih. Doživeli plovidbu i večernje zabave na brodu, čuli pesme koje su pevane na pravilnom ruskom, tečino umeće, zavirili u manastire iz 12. veka, prigrlili svoje poklone i otišli čekajući nastavak „putovanja“.

Prevrćem ovih dana, izmorena vremenom i čekanjem nekog osveženja, naslagane ručne radove, uštirkane i pažljivo ispeglane. Sve tetkinih veštih ruku delo. Prelepe boje veza, tradicija ukrajinske narodne radionice, kao da se zaustavljeno vreme osmehuje sa svakog i najmanjeg detalja. Dok se odlučujem za jedan mali stolnjak, i zagledam raskoš boja, dođe odnekud crtica o tome kako je umela otići u fabriku ne bi li kupila svileni damast rađen za engleski dvor nekom od dece „kad se jednog dana oženi“ i kako je krstarila Slavonijom tragajući za belim vezom „nigde nije kao tamo“, opet nekom za diplomiranje ili nešto drugo što mora da se obeleži. Divna tetka, u bundi, sa šubarom od polarne lisice, ili sa kaćiperski nakrivljenim crnim šeširom u elegantnom crnom kaputu, za koji se ide na tri probe da bi bio ovo što ona tako gospodstveno šeta.

Spretna, brza, kreativna, vredna, vična i muškim i ženskim poslovima. Pored redovnog posla u jednoj velikoj banci, znala je začas okrečiti, zalepiti tapete, od stare stolice napraviti novu, sašiti šta joj padne na pamet, spremiti bogovski ručak, a njena luft pita, za koju treba 560 puta rukom dodirnuti testo, nezaboravna je i jedina,  zasejati od svega po malo u bašti na vikendici, spremiti zimnice slatke i slane kao za vojsku, sesti u auto i voziti do Bele Crkve „nešto sam loše sanjala svoju tihu seju, a ona je tamo daleko, sama, otkako je šogor otišao“. Nikad nije prihvatala da je neko njen umro, ili je otišao, ili rečenica ostaje nezavršena. Nisam verovala da ta jaka i u svemu nenadmašna žena može biti pobeđena, skršena, zaustavljena.

„ Kako niste prepoznali demenciju, kako po svemu što ste mi ispričale, niste znali da je šećer koji godinama ima vaša tetka oštetio njen ceo sistem, kako ranije niste zatražili pomoć?“, obraća nam se socijalna radnica u Domu za stara lica. Nas dve, danima upućene u sve što se dešava, obe snaje tetkine, više joj prijateljice nego ovo drugo, polako iznosimo sve što smo prepoznavale i kako smo reagovale u datom trenutku. Primetile smo da se povlači, beži od ljudi, da se zapustila, da je često njena majica flekava, jedino nokti uvek savršeno oblikovani i nalakirani, da neće ženu da joj sprema stan, stotinu izgovora ima, da često izvrće činjenice i da se duri, kao devojčica, uvek joj neko u fokusu, taj neko je nešto skrivio, često kaže da je bila u Urgentnom, a nigde pisanog traga o tome…Onda se Milica ljuti zbog zdravstvenog stanja, ja opletem zbog nemara i higijene i nastavljamo dalje. Najmučnije je bilo njeno traganje za nekim ko će je dodvoriti, testirala je mlađe, nudila imovinu, tražila pomoć, upućivali smo je da to uradi kako želi, niko nema pravo da se meša, da sebi obezbedi sigurnu i mirnu starost, a može to, i sve se završavalo njenim: „ Moraću to uraditi, što pre, moraću!“

Slomila se onog trena kad joj je umro najmlađi brat. Nije prihvatila. Sve posle toga za nju nije bilo. Neće ni biti.

„ Tetka je dobila ranice na leđima, nabavila sam sve što su rekli lekari, mlađe sam zadužila da pogledaju na internetu pa da joj kupimo onaj specijalni dušek. Inače je dobro, mada se opet pakovala za pokret!“, javlja Milica. Šta bismo bez nje, uvek zdravstveni radnik, reaguje odmah, ne drami, bez ulepšavanja je njeno raportiranje o trenutnom stanju.

Spava. Stojim pored nje i čekam da se probudi. Pripremam pincetu. Doterivanje je uvek obraduje. Nije, u tom svom lelujavom svetu, zaboravila da je nekad bila lepa i negovana žena. Voljena. Zna da je bila voljena. Budi se. „ Odakle ove lepe jabuke, tetka?“ „ Doneo mi Duško“ „Tvoj Duško?“ Sa najlepšim osmehom potvrdno klima glavom. Kako li je našao Duško svoju prvu drugaricu, prvog učesnika u dečijim avanturama, saučesnika u krađi voća i pokušajima prelaska preko zaleđene bare dok led opominjuće krcka pod nogama neustrašive dece!? Eto, našao je svoju Kaću. Svaku jabuku ubrao svojom rukom, vidi se, na ponekoj i list, kao sa slike.

Da li je to bio Duško, ostaje mi da verujem. Radost sa tetkinog lica nosim sa sobom. Tako lep osećaj, ne čest, ne unosim u gradski, nego hodam, hodam. U ritmu koraka, ne znam odakle i kako dođe, šapućem stihove: „ Stanimo malo, pesmo, jesmo li živeli, jesmo…“




6 thoughts on “Kosa Pakuševskij: ZNALA SAM DA ĆEŠ DOĆI”
  1. „Ne volim“ Kosine priče.
    Prvo me obraduje, zato što je napisala novu priču, onda razneži, pa ogrne plaštom sete, a na kraju, skoro uvek – rasplače.
    I natera da odlutam u neke svoje svetove i svoja pitanja.
    Piši Koso, piši.
    Makar uvek plakali.
    (Kada će knjiga?)

  2. I još jedna divna priča. Svaki put se obradujem novoj…. a nekad me i rastuži. Draga moja nastavnice vi ste sjajan pisac.Vreme je za roman.

  3. Draga moja nastavnice. Još jedna divna i setna priča. Uvek me obraduje vest da je postavljena nova priča koja me razveseli a ponekad rastuži. Mislim da je vreme za roman. Čekam sledeću ….

  4. Иѕврсно. Као и увек. Што год ради ради тако. А тако и осећа. Смирено, лагано, потпуно и непоправљиво људски.

  5. Da, vreme je za roman 🙂
    Jer , ako ga Vi ne napisete, izgubice se slike ljubavi i zivota koji je bio nestvarno stvaran, neponovljiv.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *