Gornjogradska Kratka ulica obilovala je mnogim galerijama, luksuznim za najbolje kupce te nešto običnijih za nadirući srednji stalež.
Posebno se isticala Plava galerija na dva kata u vlasništvu galeriste Pihlera, otmjenog gospodina u godinama. Pihler je bio poznati i priznati estet, njegova je galerijska ponuda sadržavala najkvalitetnije umjetničke izričaje, kako iz proteklih desetljeća tako i ona recentna.
No, nećemo se baviti Pihlerom ni Plavom galerijom, više nas zanima galerija s druge strane ulice, nekako gotovo nasuprot Pihleru, galerija Oblak, koju je decenijima uspješno vodio Marino Oblak. Za Oblaka je bilo karakteristično uglavnom jedno, u svojoj je ponudi, dakle uvijek je imao poneku sliku o kojoj se mnogo u medijima ali i među običnim pukom često govorilo ili pisalo. Ili je to bila slika koja je pripadala nekom nesklonom zakonu ili je bila riječ o iznenadnom otkriću poznatog umjetnika.
Oblak je iznimno vješto prodavao takve umjetnine, dodajući cijeni aktualnu popularnost, no njegovim kupcima to nije smetalo, dapače, bili su spremni platiti bilo koju izrečenu cijenu jer ta se slika sjajno uklapala u priču o njihovoj obitelji, u priču o njihovom statusu.
Tako je Oblak uz obilje interesa prodao Ivanu Tangiju, tvorničaru, kobnu, dvostruku sliku slikara Bulića, gore, vidljiva Mrtva priroda, a dolje, ispod, nevidljivi Dječak s gitarom. Tangija nisu niti zanimale niti smetale legende o toj slici, on ju je smjestio u ljetnikovac na obali. Pa ni onda kada je ljetnikovac u potpunosti izgorio, a slika, zanimljivo, uopće nije nađena, samo je odmahnuo rukom, osiguranje je sve i onako pokrilo a ta ga slika nikako nije zanimala, on ju je kupio samo zato jer je s njom bio u središtu društvenih zbivanja, u središtu interesa grada.
Oblak je imao sina Tomasa koji je doista iznimno rijetko zalazio u galeriju a općenito se smatralo kako će ipak jednoga dana Tomas preuzeti posao od oca. Tomasa je više interesirala fizika. Završio je studij i mislio se posvetiti znanosti. Otac mu je omogućio nastavak školovanja u prestižnom Institutu fizike u Parizu, no nakon nekog vremena, Tomas se vratio u domovinu, potpuno drugačiji, iscrpljen, bolestan.
Grad je svašta pričao, alkohol, kocka, skupe kurtizane, pa i droga, od prave škole ništa, samo provodi, beskonačni provodi mlađeg Oblaka dok sve Oblak stariji uredno financira, bez pardona.
Tomas Oblak polako se i tegobno oporavljao, najprije skriven od očiju javnosti u planinskom sanatoriju, pod brižnom paskom majke Lucije i liječnika.
Tomas se mora oporaviti, stalno je ponavljala gospođa Lucija.
Sredinom svibnja Tomas je, i dalje blijed i suh, prvi put viđen kako šeće s majkom u središnjem gradskom parku. Građani su ih potajice promatrali, pri susretu ih srdačno pozdravljali.
Tomas je opet počeo zalaziti u galeriju Oblak, povremeno komunicirajući s kupcima.
Moglo bi se i reći, prodaja je na neki svoj nepoznati tajanstveni način snažno privukla Tomasa k sebi, zapravo, potencijalni kupci sve su ga više tražili ili radi savjeta ili radi donošenja konačne odluke u izboru, njegove preporuke sve su se više cijenile, mnogi su se odlučivali za pojedinu sliku ili autora samo na temelju njegovih riječi.
Čak je i Pihler osjetio pojačanu aktivnost galerije Oblak. Sada je bilo posve jasno, galerija Oblak je broj jedan a Pihlerova Plava galerija ipak broj dva.
No Pihler se nije ljutio, ima i on svoga nasljednika, kćer Mariju, izučena je, priprema doktorat o Buliću, on se nema čega bojati. Oblakov sin nije ništa spram njegove Marije, odlučno je sam sebi tvrdio.
No, doista, sudbina zna biti i jednostavno okrutna. Marija se zagledala u nekoliko godina starijeg Tomasa a niti Tomas Oblak nije bio ravnodušan prema njoj, unatoč rivalstvu obitelji.
Isprva su se potajno sastajali, mada su praktično svi znali što se događa ali kao da nitko ništa ne zna i nije upućen u niti jednu tajnu Kratke ulice.
Uskoro, za koji mjesec, svi su ih mogli vidjeti zagrljene, priljubljene. Bili su sretni i zaljubljeni.
Pihler se prvi obratio Oblaku.
-Što ćemo sada?
-Ništa, dragi moj, ništa, odgovori mu Oblak-Što je suđeno, to će se i dogoditi.
Tako je i bilo. Reklo bi se, iznimno brzo, šaputale se žene rukama pokrivenih lica, Marija Pihler i Tomas Oblak vjenčali su se. Vjenčanje je bilo dostojno kraljevske obitelji, komentirali su mediji.
Mladi se par smjestio u vili Oblakovih uz svakodnevne posjete Pihlerovih. Pred svima, bez ustezanja izmjenjivali su nježnosti i ne može se reći da su obitelji bile nezadovoljne.
Nekako su svi najradije pričali o nasljedniku ili nasljednici, osobi koja će ujediniti obje galerije, oba bogatstva i sve različito stopiti u jedno.
No vrijeme je neumitno teklo a dijete se nije ni nagovješćivalo.
Marija i Tomas kao da su sve rjeđe mogli vidjeti zajedno, neki su čak polušaptom govorili kako mladi par zapravo više ne živi zajedno, tek ih formalna obaveza veže.
Mi znamo da je Marija prigovarala Tomasu na zapadanju u misticizam a on njoj da ona nije ni približno onakva kakvu je upoznao.
Nekako s početkom zime, u gradu se pojavila tamnoputa Leni Z. i zakucala na vrata galerije Oblak.
Tomas ju je razdragano pozdravio, to je njegova stara prijateljica iz Pariza. Marija ju je hladno odmjerila uz suzdržani pozdrav.
Te je večeri u čast gošće iz Pariza, Tomas priredio u galeriji svečanu, bogatu večeru. Kako je večera odmicala, Tomas je zagrijan alkoholom ispričao koliko su gosti trebali znati o njegovoj filozofiji sila. Tvrdio je da po fizikalnim zakonima, svako učinjeno djelo, svaka slika u sebi sadrži golemu količinu negativne energije koju je proizveo autor, stvaralac, mučeći se u radu. Zato svaka slika mora brzo putovati i mijenjati odredišta, od atelijera, preko galerija, kroz razne kuće, kako bi u tom vremenu rasula svoju zloćudnu energiju i napokon se negdje, prazna i sretna smirila.
Isprva su se gosti potiho smijuckali da bi zatim alkohol učinio svoje, jednostavno je izbrisao kočnice i Tomasa učinio ruglom i budalom.
On je na to bijesno ustao, zgrabio za ruku Leni Z. i s njom nestao u mraku Kratke ulice.
Marija ih je samo gledala, čudeći se svom budalastom suprugu i nastavila pričati sa uzvanicima na večeri kao da se ništa nije dogodilo.
Već idućeg dana Oblak i Pihler su saznali kako je Tomas s Leni Z. otišao u inozemstvo, po svemu sudeći prema Francuskoj.
No, nakon nekoliko dana Tomas se, posve miran, vratio i prionuo poslu u galeriji. Marija mu nije uputila niti jedno pitanje a niti je on bilo što spominjao.
Iduće godine Marija je na opće čuđenje počela pobolijevati da bi je na žalost gotovo cijeli grad za nekoliko mjeseci ispratio na posljednjem ispraćaju.
Koliko se zna i policija je delikatno istraživala naglu Marijinu smrt.
Ubrzo je i Pihler otišao za svojom kćeri, ne oporavivši se nikada od smrti kćeri.
Oblak se sa suprugom povukao u sanatorij i sve prepustio sinu, dakle i jednu i drugu galeriju, obje vile.
Ako već nije dijete, Tomas je stopio u jedno sve te različitosti.
Tomas se nije mnogo dvoumio oko svoje budućnosti, za kratko je vrijeme rasprodao kompletno nasljedstvo i požurio na prvi vlak za Pariz, gdje ga je nestrpljivo očekivala Leni Z.
Ona me najbolje razumije, mrmljao je sebi u bradu Tomas dok se vozio prema gradu svoga života.