prozaonline

(U spomen na čika Branka Senćanića) Zimus sam svaki drugi dan razgovarala sa čika Brankom. Iz Beograda, sa Lekinog brda, iz ulice Miklošićeve. Koji je sada na adresi, čestici toj i toj, jednog beogradskog groblja. Uzalud mu mjesto vječnog počinka,

Tko je čovjek koji majci i ocu dolazi na vrata kako bi im rekao da je njihovo oboje djece istovremeno poginulo u saobraćajnoj nesreći? Hoće li on ikad napisati svoju neizmišljenu priču iz života? Vjerojatno je policajac. Obično dolaze dvojica.

Za D. Danas je petnaesti oktobar i ona odlazi … Kiša pada treći dan zaredom, jučer i danas na mahove, stotinu koraka bez kišobrana, onda odjednom pljusak, skoro bi šetač morao potražiti nadstrešnicu ili haustor, da se kišobran malo ocijedi.

Bolest ne priznaje odustajanje, a u njenom slučaju ni uzmicanje. Stvarno stanje je jasno, potvrđeno od više specijalista oftalmologa iz dvije državne i tri privatne klinike. Nije potrebno tražiti mišljenje u Rusiji, Italiji, Njemačkoj, zašto se izlagati trošku, zaduživanju, putovanju.

Vratila sam se jučer. Ne, vratila sam se sinoć. Namjerno. Napravila sam razmak kako bi se u njemu nešto izgubilo, ponor-provaliju u koju bi štogod ispalo, odkrhnulo se i odletjelo u dubinu koja ne vraća eho; kako ne bi bilo

Žalim neprekidno. Žalim sebe, ljude oko sebe, žalim što imam i što nemam, za onim što je nestalo, preostalo, izgubljeno, nađeno, izrečeno ili nekazano, poslano ili izgubljeno, korišteno ili odstajano, željeno a neostvareno. Ponašam se kao punoglavac. Ne vidim, ne

Kad mi za vrijeme jednoličnoga pljuska odjednom zašumi more u ušima, prepoznam znak. Umjesto ozona nosnice upijaju miris osušene školjke izbačene na liticu. Morska trava počne mi izlaziti na usta, grebeni se taru o moja bedra i, vrijeme je. Navlačim,

Nije lako kad krene pasat. U kasno poslijepodne, skoro predvečerje, poslije sparnoga dana, čije je jutro obećavalo još jedan dan iz snova. Pasat donosi kišu u izmorene oči i, morskom vodom oprani, kamen na prsa. Nema sile koja ga može