(U spomen na čika Branka Senćanića) Zimus sam svaki drugi dan razgovarala sa čika Brankom. Iz Beograda, sa Lekinog brda, iz ulice Miklošićeve. Koji je sada na adresi, čestici toj i toj, jednog beogradskog groblja. Uzalud mu mjesto vječnog počinka,

Tko je čovjek koji majci i ocu dolazi na vrata kako bi im rekao da je njihovo oboje djece istovremeno poginulo u saobraćajnoj nesreći? Hoće li on ikad napisati svoju neizmišljenu priču iz života? Vjerojatno je policajac. Obično dolaze dvojica.

Za D. Danas je petnaesti oktobar i ona odlazi … Kiša pada treći dan zaredom, jučer i danas na mahove, stotinu koraka bez kišobrana, onda odjednom pljusak, skoro bi šetač morao potražiti nadstrešnicu ili haustor, da se kišobran malo ocijedi.

Bolest ne priznaje odustajanje, a u njenom slučaju ni uzmicanje. Stvarno stanje je jasno, potvrđeno od više specijalista oftalmologa iz dvije državne i tri privatne klinike. Nije potrebno tražiti mišljenje u Rusiji, Italiji, Njemačkoj, zašto se izlagati trošku, zaduživanju, putovanju.

Vratila sam se jučer. Ne, vratila sam se sinoć. Namjerno. Napravila sam razmak kako bi se u njemu nešto izgubilo, ponor-provaliju u koju bi štogod ispalo, odkrhnulo se i odletjelo u dubinu koja ne vraća eho; kako ne bi bilo

Žalim neprekidno. Žalim sebe, ljude oko sebe, žalim što imam i što nemam, za onim što je nestalo, preostalo, izgubljeno, nađeno, izrečeno ili nekazano, poslano ili izgubljeno, korišteno ili odstajano, željeno a neostvareno. Ponašam se kao punoglavac. Ne vidim, ne

Kad mi za vrijeme jednoličnoga pljuska odjednom zašumi more u ušima, prepoznam znak. Umjesto ozona nosnice upijaju miris osušene školjke izbačene na liticu. Morska trava počne mi izlaziti na usta, grebeni se taru o moja bedra i, vrijeme je. Navlačim,

Nije lako kad krene pasat. U kasno poslijepodne, skoro predvečerje, poslije sparnoga dana, čije je jutro obećavalo još jedan dan iz snova. Pasat donosi kišu u izmorene oči i, morskom vodom oprani, kamen na prsa. Nema sile koja ga može