Pod lupom: Fejsbuk u vašem životu, priča broj 8.
Facebook, to sam ja!

Tim riječima Aleksandra Lukić počinje priču o ulozi Facebooka u njezinom životu, mada bi naslov mogao biti i… Moj život na Facebooku! To potkrepljuju i riječi autorice, koja kaže da je Facebook „španska serija online o vašem životu gde možete biti šta hoćete, gde hoćete i kud hoćete sa par klikova“. Slijedi i konstatacija da su to u biti nevažne stvari, koje ne bi trebalo mijenjati za vrijeme provedeno s jednom osobom i kvalitetnom dozom osmijeha. Čitajući taj zgusnuti tekst, postupno se izvlači zaključak da od svih mogućih nevolja koje vas mogu snaći na ovoj mreži, usljed izmišljenog profila nalik koferu nakrcanom lažiranim „veoma važnim proizvodima i osobama“, najveća bi mogla biti… Gubitak samosvojnosti.

Facebook, to sam ja. I te moje slike, slika su mene. Taj opširan opis, par citata prethodno pronađenih na googlu- da misle ljudi da sam načitana, pametna. Bitno je predstaviti se najbolje kako znate i umete. Jedini je datum rodjena valjan za ostalo ne odgovaram. Pogotovo ne za tu novu fotografiju. Tagovana u nekom skupom kafiću. Sedim za radnim stolom poviš knjige od 769 stranica, spremajući ispit. Našminkana perfektno kao da sam zaista u tom kafiću. Čak sam obukla i štikle. Da budem što uverljivija, samoj sebi. Nisam očajna što nemam vremena za društveni život usled januara, februara i narednih 10 meseci zbog fakulteta. Interesantno je što mi lajkuje sliku, žena koja je jako srećna u svom braku. Ima muža, prelepu kuću, veoma vaspitanu decu i online „status“ na facebooku 24 časa dnevno. Možda ne prelazim tako uspešno sve te silne stranice kao što brojim lajkove, ali još jedan interesantan lajk je pao. Devojka koja ima 14 godina, ozbiljnu vezu, više odece u ormanu od mene ( ako se to moze nazvati odecom, pre pokušaj da se nešto pokrije) . Kao dete je ostala bez oca, i na to nas stalno podseća svojim statusima. Pa se nekada osećam krivom što imam živog tatu koji me malopre nazvao jer sam bolesna, koji brine za mene. Pa bih nekada da joj napišem kako mi je žao što nema tatu, ali nikako da to napišem. Ne razumem svrhu ni komentara ni statusa. Sledeći lajk je od moje drugarice koja mi se nije javila skoro dve godine jer sam nastavila da studiram, i našla dečka, a ona odustala od fakulteta. Sada nam je svaka druga profilna zajednička. Svi pričaju da smo kao sestre a ona nema pojma da sam se udebljala tri kilograma. Nema pojma da mi se sviđa lik što radi u prodavnici pokraj ulaza u moju zgradu. Nema pojma da imam ispit za par dana. Ipak mi smo najbolje drugarice. Stiže lajk i od druge mene. Ona ima čak dve najbolje drugarice. Svi znaju za tu famoznu trojku – plavuša, crvenokosa i crnka. A od kada se udala to prijateljstvo je postalo još jače, samim tim što su njene dve drugarice počele iza leđa da joj pričaju kako ne zna da kuva i kako će taj brak biti kratkog veka. Naravno stiže komentar od moje cenjene rodbine, koja mi želi sve najbolje, zna kako sam ja pametno dete, i ko zna šta sve radim u tom drugom gradu gde studiram. Zato me i imaju na fejsu, ipak mora se proveriti a gde ja to lutam. Pa bi neki stranac rekao kako sam in devojka, i imam mnogo prijatelja čim sam uspela skupiti 200/300 lajkova, a tek što imam divnu rodbinu. Zato dobrodošli na Facebook- španska serija online o vašem životu gde možete biti šta hoćete, gde hoćete i kad hoćete sa par klikova. Jedino što možete da izgubite je veći deo dana na par stotina lajkova i praznih priča nebitnih osoba, umesto da potrošite jedan sat sa jednom osobom i kvalitetnom dozom smeha. Jedino sebe možete da izgubite.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *