Jozefina Ivanić: Evo mene opet

Pod lupom: Fejsbuk u vašem životu, priča broj 4.
Ovo je alegorična priča o Fejsbuku i ljudima, pisana primamljivim riječima o prilikama i neprilikama koje stoluju na društvenoj mreži i pokušavaju utjecati na ponašanje vlasnika profila, te o trenutku kada se podiže veo sa potisnutog samosvojstva i postiže potpuno oslobađanje.

Evo mene opet na Fejsu, učinilo mi se da me netko tražio, pa rekoh, da navratim.
Usput, dok sam bila na pašnjaku, među ovcama, pročitah puno pjesama, što mojih, što tuđih. Bilo i onih od proslavljenih pjesnika, neke potpisane nepoznatim imenima, al’ nema veze, pjesme su pjesme. Tako, dok sam čuvala ovce, prolazili mudraci, filozofi i još neki pametni ljudi poštapajući se zanimljivim štapovima. Za malo moje pažnje ostavljaše bisere u pastirskoj torbi.
Pisah pjesme, slah na natječaje, neke uđoše u zbirke, proglasiše me pravom pjesnikinjom, pozvaše u svoje redove i izljubiše. Mislim u sebi kako je vrijeme da dođem kući, kupim kompjuter, pa među ljude.
Vratim se, kupim laptop, ovaj puta ne na kredit. Našlo se nešto u pričuvi. Uđem u kuću, okačim torbicu sa pjesmama na vješalicu, možda zatreba. Putem se po njoj nakupilo neke nasmijane prašine, bode oči. Neću ju skidati, čula sam da je dobar lijek protiv depresije, neka odstoji.
Prvo odem pred ogledalo, kad ono nekako smiješno, uopće se ne vidim u njemu. Prije sam sa njim znala dugo razgovarati. Uvijek me savjetovalo koju haljinu da obučem. Iako sam najviše voljela bijelu, uvijek me nagovaralo na sivu. Sada sam u bijeloj i smijem mu se. Ma što, najbolje da ja njega lijepo bacim kroz prozor, ne treba mi više.
Ogledam se po kući, i gle! Više se ne sjećam kada sam počela sakupljati smeće, još malo pa se neću iz njega vidjeti. Ustajala hrana pokupila plijesan, stare novine požutjele a višak odjeće namočen vlagom jeseni. Neke slike okačene trenutkom trenda, nemaju više darž. Na jednoj stara usidjelica veze tužbalicu rušeći već mrtve ptice, na drugoj, gola Maja u svojim šezdesetim pored crvene haljine. Kroz prozor pogledam nebo, uvijek isto, samo nema zvijezda. Sakrile se iza posvađanih oblaka, pljuju prljave kiše na otužne trotoare. Usput zaliju neku uvelu travku dajući joj snagu da nastavi život. Po trotoarima cvilidrete oplakuju povrijeđenu sujetu prizivajući lažne liječnike da ih izliječe poljupcima.
Zakoračim na ulicu. Slična stvar. Pri vrhu ulice rasplesani pajaci guraju u blato slučajne prolaznike. Čim sam zakoraknula, spotaknem se. Izvlače me prosjaci klizavih ruku, predaju ulici. Ne vidim svoje tragove na njoj, gluha i nijema ona razapinje zamke za lov naivnih šetača. Neki joj postaju ovisnici, sa koricom kruha u ruci, najčešće preskaču obroke. Druge trpa pod luđačku košulju odpremajući dalje.
Provlačim se između zamki, riba sam, a one su skliske, ne daju se lako uhvatiti. Znaju one plivati i u plićaku kao i u dubokoj vodi. Poneke prežive i u suhim koritima rijeka, al što jest jest, bistra voda mi je najdraža.
Evo me opet u kući! Gledam laptop, gledam onu nasmijanu prašinu. Mogla bih malo prosuti po ekranu, da zagolica maštu. Ma ne, neću, neka dozri, biti će dobra da potjera moljce, nakupilo ih se mnogo.
Uključujem se na fejs. Evo mojih prijatelja, sakrili se između visokih brojki, ali nema veze, vidim ih ja dobro. Nema ih previše, pa ipak nisam tužna, prijatelji nisu brojke, ne dodaju se, oni se stiču.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *