ROCK  EXPRESS,  BEOGRAD –    2018.

AUTOR –   Živko Ivković

Evo i najnovijeg naslova vezanog za grupu Pink Floyd na domaćem bookrock tržištu, gde se kao izdavač javlja ko drugi do najeminentnija  domaća rokenrol  kuća, beogradski Rock Express, a što svakako doprinosi tom zaokruživanju priče o već pomenutoj , možda i najznačajnijoj grupi iz tog psihodeličnog perioda šezdesetih pa nadalje. Ovde tako, već u uvodu imamo rezime o grupi Pink Floyd, da bi nastavak doneo zasebne storije o članovima sastava i gde sve kreće od Roberta Sida Bareta nedvojbeno, a potom i zbilja zanimljive pojedinosti o nastajanju ne samo ključnih ostvarenja, rečju, priredjivač  je obuhvatio, zaokružio sva izdanja iz karijere ove grupe, ali i solo karijera Baretove, Rodžersove, Gilmorove i  Vrajtove. Znajući za do sada publikovane domaće naslove vezane za ovaj sastav, to sam bio ubedjen u lak posao koji sam imao pred sobom, ali, se ispostavilo sasvim suprotno, upravo iz razloga tih domaćih (Laguna i Gradina) te se , tako, uz ovaj nanoviji neugaslog nikada Rock Expressa, priredjivači i autori, zaključujem uglavnom podudaraju, ali ostaju sporni detalji kao što je recimo, uvodni deo storije o Sidu Baretu. U jednom izvoru stoji kako je Sid odrastao u siromašnoj, jedanaestočlanoj porodici, u drugom pak, kako je njegov otac radio kao univerzitetski profesor i lekar, što sasvim vuče na situiranu porodicu, ili je istina treća,  ona najprihvatljivija i najobjektivnija po kojoj nakon Drugog svetskog rata i nije bilo ne znam koliko bogatih, izuzev izuzev (kao i danas naravno). Detaljno prečešljavajući izvore, dalje, nalazim kako je njegov otac preminuo kada je Sid napunio  četrnaest godina, da bi iste dobio i prvu gitaru te ušao u grupu Geoff Mot & The Motoes, a ne dugo potom je i član sastava Holering Blues. U  drugim pak, stoji da je bez oca ostao u dvanaestoj  godini … No, to su detalji koji ne utiču ne znam koliko na jednu objektivnu storiju o samoj grupi i članovima Floyda,  mada pojedinosti poput onih da izvorni onaj, prvobitni naziv sastava nije isključivo Sigma 6 nego  T – Set te Screaming Abdabs, Architectural Abdabs i Meggadeaths, što sve navodi na zaključak kako su autori i priredjivači vezani za domaća izdanja o pomenutoj grupi imali sasvim različite izvore i literaturu. Dalje, tu su biografije onih članova Pink Floyda koji su se ponajviše zadržali pod tom Floyd psihodeličnom zastavom, dakle, Ricka Wrighta, Nicka Masona, Rogera Watersa, Davida Gilmora i naravno Baretha. Da li su posmatrane kao manje bitne, tek, izostale su biografije onih vezanih za start u karijeri sastava ovog. Naime, nije nepoznanica da su Sigma 6 činili pored Wrighta, Masona i Watersa) Klajv Metklif na bas gitari, zatim Kit Noubl & Džuliet Gejl kao vokalni solisti a tu je i Bob Klouz gitarista. Naravno, u fokusu priče o Psihodeličnim dijamantima, vezanoj za uvod ili start u karijeri je Sid, čovek koji je vremenski najkraće radio kao član ove, no, gotovo svi autori  (i ovlašćeni  i nekompetentni ) mu posvećuju najviše prostora. Tako da u psihodeličnim dijamantima Baretu srazmerno ipak njegovom kreativnom udelu u grupi ali i solo  karijeri posvećuju više stranica, pogotovo  nj. solo albuma The Madcap Laughs i Bareth. Mogao bih dodati kako ovde nedostaju muzičke biografije onih koji su tokom te, Floyd karijere činili grupu pod tim nazivom a radi se o klavijaturisti Mike Leonardu, bas gitaristi Bobu Klouzu  i Krisu Denisu. Stoji ovde kako je Sid napustio grupu nakon Lp albuma ‘A Saucerful of Secrets’ (1968.), mada  svedočenja ostalih Floyd članova ne navode na takav zaključak, jer, kažu, sa njim se uopšte nije moglo raditi, saradnja je sve više izostajala. Waters je govorio kako su došli u situaciju da su svi želeli zadaviti ga, navodno je postao nemoguć. Ostali članovi grupe se slažu sa Watersom,  te je, Sid, praktično izbačen. Vest je zvanično objavljena – obelodanjena  06.04.1968. godine kada dolazi i do menadžerskog raskola, u izvesnoj meri naravno. Brajan Morison ostaje tako sa grupom, a Džener i Endrju sa Baretom. Naslov potom donosi više negoli iscrpne prikaze Lp ploča ovog sastava, počev od prvog, onog The Piper At The Gates of Down, objavljenog 05.08.1967. gde se priredjivač zadržava na svakoj stvari sa albuma, uz uglavnom visoke ocene za sve brojeve i konstataciju kako su se pomenute na tržištu javili i albumi Klub usamljenih srdašaca  od Bitlsa, Dali ste iskusni Džimija Hendriksa i The Doors, što je u znatnoj meri odvuklo  pažnju sa ovog već pomenutog albuma. Do u tančine, sve uz one sporedne detalje su analizirali i  stvari sa svih ostalih Lp ostvarenja ovog sastava što odaje ne samo vrsnog poznavaoca Pink Floyd kreativnog rnr opusa nego i iskrenog poštovaoca sastava, sa ili bez Rodžera Sida Bareta. Imamo i Lp album Atom Heart Mother iz 1970. sa, rekao bih, ne toliko intrigantnom koliko nejasnom artvork porukom. Naime, poklonici grupe su ostali (smišljeno) uskraćeni za sve podatke o ovom ostvarenju jer, uz samo domaće životinje, na tom nema ni slova o generalijama,  onim najbitnijim podacima vezanim za snimanje pomenutog. Ipak, ovaj album se popeo na prvo mesto značajnijih top lista. Dolazimo tako do objektivnog i sasviim prihvatljivog pojašnjenja vezanog za Lp album The Dark Side of The Moon, koji po priredjivaču i nakon toliko decenija dovodi u nedoumicu, oprečna razmišljanja i te, kontroverze neke. Ocene za ovaj album se kreću u rasponu od remek dela do sasvim prosečnog izdanja te nepotrebno precenjenog.  Naravno, pristalica svih tih razmišljanja je svugde, ali najbrojnija je grupacija onih koji pomenuti Lp svrstavaju u remek delo.  I psihodelija grupe Pink Floyd nije jednaka istim onim takodje psihodelično klasifikovanim ili obojenim. Svakako da albumom A Momentery Lapse of Reason zatvaraju period zajedničkog stvaranja i delovanja pod imenom Pink Floyd. Članovi grupe se okreću solo karijrama (David Gilmore – Aboat Face iz 1984. Pa onda Roger Waters – The Pross and Cons of Hitch-Hiking takodje iz iste godine itd) a zajedničko im je to što pomenuta ostvarenja i nisu doživela onaj očekivani uspeh. Trvenja na relaciji Waters – Gilmore su se produbljivala, sudski procesi oduživali, a epilog je doneo ugovor po kom su svi članovi grupe stekli finansijske i kreativne zadovoljštine uz pauzu od sedam godina dugu, da bi nakon te usledio Lp abum Division Bell, koji nije dočekan na nož mada negativni krritički osvrti nisu izostali. I album Endless Rivers iz 2014. su brojni doživeli kao nastavak onog predhodnog ali i kao pomen Ricku Wrightu (preminuo je 2006.). Psihodelične dijamante zatvara tekst  ‘Probiijanje zvučnog zida’ objavljenog svojevremeno u Rock Express Magazinu, vezanog za turneju u povodu promovisanja albuma The Wall. I ovaj naslov je publikovan u samo stotinu primeraka, pa, kome se posreći doći će do smaragdnoknjiževnog nebrušenog dijamanta iz već pomenute Rock Express riiznice.

21.03.2019.                                                                                                             

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *