Pozorište Teatar Kazalište

NAŠI

tekst – Nikola Šimić Tonin

Na sceni Doma kulture šestog dana Susreta kazališta/pozorišta BiH u Brčkom, nastupio je ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banjaluke i izveo predstavu „Naši dani“, rađenu po tekstu Željka Stjepanovića, a u režiji Juga Radivojevića.

Autor teksta, kako je rekao, potrudio se da nemoralu da oblik, ime i prezime, da likove iz jazbina i kanala izvuče na scenu, da ih osvijetli, da ih bolje vidimo i upoznamo. Vidjeli smo ih i stekli dojam kako smo ih već prije negdje vidjeli.

Naši dani su nastali kao moja unutrašnja borba sa samim sobom. Jedna polovina mene govorila mi je da bi trebalo da odem iz ove nesrećne i neuređene zemlje. Nesrećne zbog rata, neuređene zbog loših politika koje su nas dovele na rub egzistencije. Zemlja u kojoj ako ne znate da se „snalazite“, uglavnom na štetu drugog, ukoliko nemate nekog ili sami niste na „položaju“, tonete. Druga polovina mene govorila mi je da treba da ostanem i da se borimo da ne potonemo svi zajedno. I tako, u toj unutrašnjoj borbi, prolaze Moji dani, u pokušaju da samom sebi objasnim šta nam se to dešava. Zašto tonemo sve dublje u beznađe, nemoral, neizvjesnost, siromaštvo? Zašto su oni najpametniji među nama, koji bi trebalo, znali i mogli da nas vode, davno otišli iz ove zemlje?”, rekao je Stjepanović.

Likovi iz jazbina i kanala, mišjih rupa izvučini na scenu, pod svjetla pozornice bauljaju… crno na bijelo ukazao se taj šljam, razvrat i poroci, kazao nam kako se na visoko penju i postaju naši suvereni. “Naši” a nisu svoji. Sve o njima znamo, gadimo se na spomen njih, a činimo da ništa ne učinimo, i tako i dalje činimo, da oni čine što su činili i do sada vladaju nama. Zaslužuje li taj narod elitu koja vlada i koju imaju. Stekao se dojam da su svi koji su pri zdravoj pameti već odavno vani, i oni kojima je ostala još mrva razuma pakiraju kufere. Zahvačeni krakovima te i takve hobotnice već odavno su odustali od svakog otpora, vegetiraju u toj i takvoj pojavi preživljavanja – održavanja hladnog pogona održivosti na životu. Gledam tu predstavu o RS i smijem se, ne njima, smijem se i sebi, svojima, iz Hrvatske ne odlaze, iz Hrvatske idu u kolonama. Pustim otocima pridružuje se pusta Lika, Slavonija… Hrvatska živi o blagdanima, za turističke sezone… onda se u nju uvlače avetinjski odjeci, odzvon praznine. Kada bi iz inozemstva vratili na vlast one koji su otišli a poslali u inozemstvo ove koji su na vlasti, koji bi to dobitak bio za sve nas u ovoj regiji.

Kao književnik, oduševljen sam tekstom, tako pogođenim kao da je izvlačen iz nas samih, pa bi i mi uključili se u kreiranje istog. Našao nam žicu. Unotio je manirom vrsnoga spisatelja, gdje kroz dato na momente ukaže se njegova dramska preuzvišenost, Nušić. Iznenadio nas poznatim, natjerao nas vidjeti pred očima nam, što bode nas u oči. Obukao u književno ruho svakodnevnicu nam, naše dane. Svo vrijeme gledanja predstave postavljalo se isto pitanje, kako će se zatvoriti komad, djelo. Ovdje je više varijanti zatvaranja. Više nas u publici imalo je svoj stav o tom zatvaranju, svoje ideje. Jedna od ideja bila je da stihove Disa pročita dječak Nikola. Blata na kraju predstave, valjanja u blatu, veći dio nas nije bio svjestan, Kiše nije bilo, da bi taj ples na kiši dao ono, usporednicu s onim filmskim, sretnost kraja. Filmičnost predstave. Vode u vodokotičima koja bi saprala sva ta sranja, jer voda pere sve – samo ne i grijehe, davno je znano. A toliko je odlazaka na WC. –e školjku. Nevjerojatno, uspjelo i samo tako, kazališna novitalda koja će ostati u sjećanju u više dimenzija promišljanja. Bez obzira na sve rečeno ovoj se predstavi ne može pera odbiti. Grijeh bi bio da je zaobiđe neka od nagrada, kao posao jedne od junakinja, jer došli su pripremljeni kao da idu na kazališnu olipijadu i dali u ovoj predstavi svaki atom svoga bića, vidjelo se duše, i s oduševljenjem se gledalo, smijali smo se a najradije bi zaplakali. Kada bi se pitalo mene, svoj bi glas dao njima, jer toliko je razloga za to proizašlo iz ove predstave. Ovaj osvrt odaslaću na mnoge adrese. Ovu kazališnu predstavu trebaju vidjeti mnogi u ovj regiji, jer ovo su Naši dani.

Nataša Perić, Nikola Erceg, Goran Jokić, Vedrana Mačković, Gordana Milenović, Maja Vujanović, Ljubiša Savanović, Miljka Brđanin, Bojan Kolopić, Rok Radiša, Radinka Ševa, Danilo Kerkez, Željko Erkić, Ognjen Opuz, Dragoslav Medojević i Vladimir Đorđević, – Naši dani – javljat će se na ponos Vam kad se u kazališni Google ukuca Vaše ime.

KRAJOBRAZI DUŠE
TEKST – Nikola Šimić Tonin

Pete večeri 35. Susreta pozorišta / kazališta BiH u Brčkom, u takmičarskom dijelu prikazana je predstava “Ničiji sin”, rađena po tekstu Mate Matišića i pod rediteljskom palicom Marka Misirače, a koju je izveo glumački ansambl Beogradskog dramskog pozorišta.
Prvi puta u svom prikazu ne navodim, ne imenuje glumce, ne navodim ne imenujem nikoga, jednostavno treba kapu do poda, nakloniti se svima za ovu nevjerojatnu izvedbu. Čestitati redatelju Marku Misirači na ovom iznimnom kazališnom projektu, i osobnoj hrabrosti iznjeti ovaj tekst na daske koje život znače. S pravom glumci a nadasve redatelj biti će bilježeni ovom predstavom neupitnom uspješnicom u svakom kazališnom pogledu.
Crnohumorni psihološki triler “Ničiji sin” treći je dio “Posmrtne trilogije” darovitog hrvatskog dramatičara i kompozitora mlađe generacije, Mate Matišića. U osnovi, to je porodična drama u kojoj se polako otkrivaju sablasti iz nedavne prošlosti, perioda Domovinskog rata devedesetih godina. Srpsko – Hrvatski odnosi.
Ne bi me čudilo da netko već sad ne doktorira na toj temi: SrpskoHrvatski odnosi u književnosti, kazalištu, filmu… koji kao tema postaje umjetnički pravac, toliko smo umjetničkim izričajem zaokupljeni njome.
Središnji lik predstave je veteran Ivan, (maestralna glumačka izvedba) a u život čovjeka za kog vjeruje da mu je otac – univerzitetskog profesora, bivšeg političkog zatvorenika i novokomponovanog političara, džonobrazli spodoba, Izidora Barića, naprasno i ujcenjivački upada njegov nekadašnji zatvorski čuvar, Srbin Simo.
Film “Ničiji sin” u režiji Antona Ostojića u Hrvatskoj je izazvao kontroverzne komentare zbog teme kojom se bavi. Tema koja guši i ostavlja bez daha. Ipak, bio je apsolutni pobjednik 55. Filmskog festivala u Puli 2008. godine kada je osvojio čak šest Zlatnih arena, uključujući i Veliku zlatnu Arenu za najbolji film. Osim te, filmu su pripale i nagrade za najbolju režiju, specijalne efekte, ton, muziku i najbolju mušku glavnu ulogu.

Riječ dramaturga
Jedna građanska porodica je u svojoj kući, a jedan leš je u podrumu.
Treba imati na umu tu dramsku situaciju u Ničijem sinu Mate Matišića prije nego što se ode u političko tumačenje komada – zbog toga što je Matišićev komad od površinskog političkog sloja dosta univerzalnija i jezivija priča o sistemu porodičnih laži.
Glava jedne građanske porodice pokušava da sačuva svoj mali građanski mir, svoje dobre odnose sa susjedima, svoj integritet akademika, dobrog supruga i oca, i da na tome izgradi političku karijeru. U tome mu pomaže supruga koja vlastitu tragediju i poziciju istinske žrtve, koju je godinama tajila, pretvara u osvetoljubivu volju za moć. Između njih je sin, ratni veteran u invalidskim kolicima, koga su do očaja i traume dovele upravo ljubav prema otadžbini i zapaljive reči očeva osnivača, i ljubav prema domovini i majci koja je ćutala i sanjala osvetu. U tu idilu dolazi nekadašnji dželat, dogogodišnji mučitelj porodice, koji takođe, gle čuda!, o sebi misli kao o žrtvi. I uskoro se u podrumu te ugledne građanske kuće nađe leš, a sistem porodičnih laži između oca, majke i ničijeg sina u stvari se uspostavlja da bi sačuvao tajnu o zločinu.
Na što je sve spreman prof. Izidor, politički unovčiti sina, sva događanja pretvoriti u osobni dobitak, i ona nepovoljna okrenuti u povoljnost sebe.
Upravo taj jezivi sistem dovodi do tragedije ničijih sinova i zato je potresno gledati ga u pozorištu, a mučno vidjeti kakve posljedica nam još uvijek ostavlja u stvarnosti. Gorki smijeh. Ironija. Ironijski krajobrazi duše, sa silnim modricama na duši Ivana.
Kada bi sve trebalo sabiti u jednu jedinu riječ, rekao bih bol i dodao – razarajuča. Predstava je ovo koja stiska u grudima. Razboljeva nas i zdravi u isti mah. Ne znam kada sam zadnji put imao tu potrebu sačekati protagoniste kazališne predstave i stisnuti im ruku. To sam i učinio. Posebno i nadasve režiseru Marku Misiraći.

Saopštenje žirija Nišvil pozorišnog festivala, 7. avgust 2018. godine


Žiri u sastavu Linas Zaikauskas, Nataša Poplavska i Ana Tasić, jednoglasno je odlučio da se Nagrada za najbolje korišćenu muziku u festivalskim predstavama dodeli produkciji „Sve o Moro“ muzičkog pozorišta „Voix polyphoniques“ iz Marseja.

Obrazloženje:

Tri izvanredno šarmantne žene, izuzetne pevačice i suptilne glumice, Brižit Sirla, Eleonor Bovan i Mari Turnemuli, izvele su ovo scensko-muzičko delo posvećeno pevačici i glumici Žani Moro. Gledali smo fini spoj polifonog pevanja, kratkih dramskih scena i dokumentarnih audio zapisa. Predstava se kroz delikatno osmišljenu dramaturgiju bavi temama slobode, umetnosti i ljubavi, kao stvarnom  smislu boravka na ovom svetu. Razmatrajući i pitanja prolaznosti, ali i besmrtnosti koju donosi umetničko stvaranje, radnja refererira na filmove Trifoa i Godara, i Žanine uloge u njima. Zahvaljujući veštom preplitanju muzike i drame, predstava je izazvala naročita poetska osećanja, suptilna uverenja da umetnost može pobediti smrt, preći granicu, ući u svet gde vreme više ne postoji.

***

Nakon odgledanog takmičarskog programa festivala, žiri posebno želi da istakne njegovu vrednost u pogledu veze sa gradom. Većina festivalskih programa je besplatna, što je važno zbog animacije publike. Gledaoci se okupljaju pre i posle predstava na ulicama, prate izvođenja na uglavnom otvorenom prostoru, i predstave zaista žive sa gradom. To je glavni utisak o ovom festivalu koji izvanredno komunicira sa publikom, društvenom zajednicom, sa kojom gradi kolektivni scenski prostor. U tom smislu je reprezentativna predstava koja je otvorila festival, „Orfej i Euridika“ pozorišne grupe „Oma“ sa Krita. Predstava je okupila brojne Nišlije koji su na početku pratili izvođače kroz grad, a kasnije su i posmatrali centralnu igru sa svih strana i visina. Igra je u punom smislu postala zajednička fešta, kolektivan čin, naročito na kraju, kada su glumci izvodili gledaoce na scenu, stvarajući zajednički plesni prostor, kolektivnu ekstazu. Ova vrsta teatra animacije je naročito važna zbog razvoja publike, odnosno vraćanja teatra društvenoj zajednici, gde se ono rodilo.

Žiri takođe želi da istakne važnost stvarne internacionalnosti programa festivala, činjenice da je publika, između ostalog, imala prilike da vidi predstave iz Amerike, Kine, Egipta. Danas je u Srbiji sve manje pozorišnih festivala koji su zaista zadržali internacionalni karakter, a to je veoma važno zbog očuvanja svesti o različitosti kultura i umetnosti u svetu.