IVAN GLIŠIĆ / SMORVIL / A.L.F. ŠABAC / 2009. / 136 str. A5 / Latinica
Nakon tridesetak autorskih knjiga, neumorni šabački spisatelj Ivan Glišić više nimalo ne iznenađuje po pitanju odabira novih književnih tematika, kojima, iskusno i stručno, ostvaruje poveznicu s ranijim sirovijim, odnosno underground radovima.
Smjestivši radnju u Smorvil, besperspektivan grad, koji svojim predjelima smrada, tame i vlage, mnoge tjera pred sobom, piščev je subjekt ostao zarobljenim između njegovog nebrojenog betona i stakla, među kojima obrambeno zatvara oči. Očni kapci su mu «poprište» živih slika. Na taj način, pasivno provodi dane suživota sa svojom starom majkom. Ona je, za razliku od njega, svjesna nesagledivosti svog početka i kraja. U toj cjelini, mladić, kućni prijatelj, nehotice mu prezentira jasnu sliku onoga što je bio, njegova majka onoga što će tek postati. Mladić, kao mladost, negativ je njegove majke, odnosno starosti.
U ovoj šokantno realnoj životnoj priči non-fiction istraživanja psihe i mitologije, lik majke stidi se što stari, pred ogledalom bi, da može, strgnula si izboranu kožu, «kao maskaru, ili kao zmija svlak». Ta senilna starica oslonjena o štap, u mračnoj sobi, što bila je nekad mlada i prelijepa, sad baba je, a ne čovjek. Tako ni mi nećemo biti ljudska bića, kad ostarimo, za one mlađe, pred kojima ćemo, u vječnoj potrazi za «kapijom ka beskraju svemira», kao buduća starost, budući skeleti, na svojim plećima nositi «nevidljivi nadgrobni spomenik». Jer život je samo vrijeme provedeno na zemlji, od trenutka klesanja datuma rođenja na nadgrobnom spomeniku obiteljske grobnice, do datuma smrti. Usprkos datumu upotrebe, svi smo, prije ili kasnije «istrošeni, zreli za bacanje». I jedino prihvativši tu činjenicu, moći ćemo, poput našeg subjekta, prihvatiti ujedno i život – jer, «dok ima života bit će i smrti». (veb sajt autora – www.ivanglisic.com)
Odlomak iz romana:
…otišli smo kod njega. Njegova cura i ja. Nazivao me je najbest frendom. On je meni bio najgori. Nacirkali smo se i naduvkali. Kao zmajevi. Ona i ja smo se umorili od šutke. Izvalili smo se na ležaj. On je nastavio da skače i peva. Uz mjuzu Mrtvih Kenedijevih. Iznenada je zastao i zureći u nas dvoje, otpočeo da rida. Ovako je ridala i Mater božja, kada su joj sina prikovali na krst – rekao je. I udario u još veći plač. Gledajući nas i ponavljajući: Zaboga, moja cura se jebe. S mojim najbest frendom. Moj najbest frend jebe moju curu. Ma ne jebemo se – smirivali smo ga. U groznom si tripu. Pričinjava ti se. Strovalio se u fotelju. I zaspao. Prekidajući povremeno san. Kratkim jecajima. Onda me njegova cura upitala: Je li, da li smo se zaista jebali? Ne znam – uzvratio sam. Onda je i ona zaplakala. Kao Mater božja. Zaplakao sam i ja. I utonuli smo u san. Sutradan, ničega se nismo sećali. Ili jesmo, al smo se pravili ludi. Ne znam. Samo, oči su nam još uvek bile pune suza. Suza, Matere božje…