SPOREDNI POREDAK, autor Aleksandar Ćuković, 120 str., 33 priče, izdavač Književna zajednica Mirko Banjević iz Nikšića, recenzent mr Ana Pejović.
Još je Rolan Bart u svom članku Uvod u strukturalnu analizu priče govorio da strukturu priče, bez sumnje, moramo tražiti u samoj priči. U knjizi ,,Sporedni poredak” autor nam postavlja nimalo lak i jednostavan zadatak jer je svijet njegove priče prepun različitih semantičkih, strukturalnih, naratoloških i psiholoških prekodiranja u kojima tačka gledišta, kao jedan od najvažnijih elemenata umjetničke strukture, čiji je opšti zadatak usmjeren na izgradnju slike svijeta, neposredno korelira i sa drugostepenim modelativnim sistemima, koji se odnose na poziciju tvorca teksta, na problem ličnosti i na problem istinitosti.
Poštujući Ženetovo pravilo razdvajanja instance koja je nosilac tačke gledišta i instance koja pripovijeda, tačnije razlikovanjem pripovjednog glasa i pripovjednog načina možemo preciznije determinisati stepen posredovanosti narativnog toka, pa u slučaju teksta koji je pred nama zapažamo subordinaciju elemenata personalnog pripovjedača i pripovjedača u prvom licu, ali postoje i granični slučajevi u kojima glas auktorijalnog pripovjedača preuzima ulogu naratora saopštavajući recipijentima simboličko-metaforične priče širokog tematskog dijapazona.
Posredstvom personalnog pripovjedača nestaje svaka distanca između ove i one strane romanesknog svijeta, a proces identifikacije pripovjedača sa nekim od likova postaje paradigmatsko obilježje personalnog medija što nam najbolje ilustruju Ćukovićeve priče: Dragi kamen, Dodir, Dnevnik jednog savršenstva, Razdražljiva majska sloboda, Religija srca i druge.
U svim pričama Aleksandra Ćukovića prisutno je pripovijedanje sa unutrašnjom fokalizacijom, a narativna instanca podijeljena je na dva ja: ja koje pripovijeda i ja o kojem se pripovijeda. Perspektiva doživljajnog ja zasnovana je na retrospektivnom nadahnuću pripovjedne instance, a dijapazon njegovih fleš-bekova (flasch back) percipira širok spektar simboličkih, metaforičkih, akustičkih, vizuelnih, metafizičkih i drugih elemenata koji postaju semantički kodovi za dešifrovanje Aleksandrovih narativnih tekstova.
U dijegetičkom univerzumu njegovih izmišljenih likova subordiniran odnos homodijegeze i heterodijegeze omogućio je pripovjedaču da modeluje veliki broj, često depersonalizovanih likova, koji iako pripadaju Bartovom tipu actanta često prelaze granicu dozvoljenog kretanja ulazeći u tzv. anti-polje, što je podesan prostor za stvaranje incidenta (Zavjera jedne majke, Razbaštinjena nebesa, Tuđim stazama, Priče koje gutaju posvetu, Zapis iz bjekstva). Upravo pojava incidenta izaziva katartično osjećanje, kako kod samog naratora, tako i kod recipijenta, čime na polju stvaranja slike svijeta, tog takozvanog autorovog kulturnog konstrukta ne dolazi do zatvaranja kruga već do pojave mentalnog circulus virtuossis-a u kojem dominacija mistifikovanih elemenata oblikuje simultane slike kojima poput optičke kamere sukcesivno smjenjivanje kadrova dešifruje veliki broj biblijskih, religijskih i mitoloških pojava i elemenata.
Često smjenjivanje narativnih nivoa uslovilo je pojavu ambivalentne temporalne strukture unutar koje mikronarativni elementi (rečenice), osim procesa vremenske distorzivnosti koja je prisutna i u makronarativnim konstruktima (pričama), vrše i dopunsku funkciju – postaju semantički punktovi u dijegetičkoj transverzali pripovjedač – tekst – recipijent, a njihovo transponovanje produžava svoj hod kroz vrijeme dodirujući, Frojdovim jezikom rečeno, sferu nadsvjesnog, tog čudesnog super-ega i ida uslijed čega se obrazuje novi, višeznačni i nijemim govorom iskazani hronotopi metafizičke egzistentnosti.
Autorovi metalepsični diskursi usmjereni su na testimonijalnu funkciju dijegezisa – pripovjedač je često svjedok događaja o kojima pripovijeda, pa te njegove intervencije postaju režijske indicije neophodne pri modelovanju autopoetičkog diskursa. Čest prelazak iz pripovjedačkog na pjesnički kod autoru služi kao eksplikatorni mehanizam dekodiranja simboličkog u realno, metafizičkog u istinito, mitotvorenog u stvarno, biblijskog u uzvišeni moralni kodeks. Prisustvo velikog broja različitih temporalnih figura (elipsi, silepsi, analepsi, prolepsi) u narativnom tkivu Ćukovićevog prvijenca svjedoči o jednom osobenom i prvenstveno modernom književnoumjetničkom ostvarenju koje će i bez ovih redova postati ne samo priče koje gutaju posvetu nego i priče koje gutaju svaku kritiku i puštaju različit krik poput onog Munkovog višeglasja koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
