Dijana Jelčić: Misaona Proustiana (Moja mala utopija)

Pod lupom: Fejsbuk u vašem životu, priča broj 9.
Čarobnim riječima u ovom tekstu, Dijana Jelčić opisuje Facebook kao „malu kavanu na trgu cvijeća“ u kojoj se susreću srodne duše, virtualni prijatelji, te kao putnici kroz vrijeme ili istovremeni građani bilo kojeg dijela Zemlje, osmišljavaju misaonom gimnastikom uporabu znanja koje „lebdi u zraku, samo ga treba znati osjetiti, prepoznati, posvojiti i živjeti s njim“.
Ovaj svijet ljepote, kako kaže autorica, kojim se rastjeruje zabrinutost, jeste suprotnost jutarnjim sumornim vijestima, ali kada se shvati da ono što se događa na Facebooku nije samo puko prenošenje informacija već njihovo nastajanje u nama, shvatiti će se i ubrzani kreativni procesi u svim sferama stvarnoga svijeta.

Povezanost uma i tijela, titraji neurona, umreženost mozga i vanjskih osjetila i naša ovisnost o poticajima iz vana ostvaruju našu stvarnost. Suhoparna definicija pročitana u neurofiziološkoj knjizi, naučena napamet bez osjećajnog sudjelovanja u njoj. Oduvjek se užasavam od takvog razmišljanja. Buđenjem se obično susrećemo s dnevnim vjestima koje postaju most prema stvarnosti.
Financijska kriza, devalvacija, ubijanje, samoubojstva u domovini, smrt na cesti, glad u Africi…
A onda uđem u virtualni svijet ljepote. Facebook vječno otvorenih vrata mi daruje Dionizijsku opojnost. Njome rastjeravam zabrinutost i osjećam smisao istinskog postojanja. Pijući prvu jutarnju kavu uranjam u virtualno ludilo, bude se usnuli osjećaji, kukiča nježna priča o ljubavi i životu.
„Uvijek sam slutio da postoji nešto više od obične egzistencije, ali se nisam znao uzdignuti iznad naučenog neznanja. Pokušavao sam živjeti revolte i apsurde, želio sam osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zločestoća conditio humana je skrivena u našem genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen, kao da smo osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti.“ Potaknuta misaonim dijalozima sa FB prijateljima prisjećam se Camusove mudrosti. U takvim trenutcima osjećam kako ulazim u svijet čudesnih niti svijesti o vremenu prije pamćenja i preda mnom se otvara svijet prije sjećanja.
Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog ljubavnog čina i osjećam ljubav, koja živi u meni kao osnovna energija svih drugih događanja.
Danas već davne 2004-te godine je netko, nije važno tko, osmislio Facebook, umreženost među ljudima cijelog svijeta. Dogodio se novi veliki prasak iz kojeg je izranjao virtualni svijet sastavljen od bezbrojinih paralelnih univerzuma. Stiskom na tipkovnicu postajemo putnici kroz vrijeme, lutamo bespućem imaginarija, zaustavljamo na postajama velikog uma, susrećemo se na virtualnim trgovima i upoznajemo preko misaono- osjećajnih izričaja.
Događa nam se virtualna stvarnost. Pa iako je to contradictio in adjecto, iako izmišljaji oživljavaju u izmišljajima mi sudionici vremena postajemo istinski kozmopoliti, građani svijeta.
„Oči i uši su ljudima loši svjedoci ako imaju barbarsku dušu“ titra Heraklitova misao u zrnu svijesti. Prije vremena interneta i Facebooka, izazvana antičkom mudrosti, novim teorijama neurofiziologije i kibernetike napisah utopiju „Misaona Proustiana“. To je mala kavana na trgu cvijeća u kojoj se susreću srodne duše i kontemplacijom, misaonim fitnisom osmišljavaju zbilju.
Danas „Misaonu Proustianu“ doživljavam ulaskom u Cyberspace, pri susretu sa virtualnim prijateljima. Kontemplacija, misaona gimnastika je ljepota naših druženja. Prostor je nabijen energijom sjećanja. Misli pričaju priču o nama samima.
Misaone slike iz vremena prije ovoga nas vraćaju u secesijsku dvoranu punu stolova, stolnih lampi i polica na kojima poredane stoje knjige. U njima je tada bilo skriveno svo znanje svijeta, trebalo je samo znati koji od tisuća složenih primjeraka potražiti. Taj veliki tajnoviti prostor pun tišine, u kojoj se induciralao naše sazrijevanje, smo nazivali sveučilišna biblioteka. Tišinu je narušavalo okretanje stranica knjiga koje smo čitali i šapat međusobnog izmjenjivanja misli.
U Misaoni Proustiani nema knjiga, nema drvenih stolova i secesijskih lampi. Ovdje znanje lebdi u zraku, samo ga treba znati osjetiti, prepoznati, prihvatiti, posvojiti i živjeti s njim. Tražimo objašnjenja za davno napisano, pokušavamo naučene definicije raščlaniti, odgovoriti na, u njima, skrivena pitanja i misliti neke nove spoznaje.
Ovo što nam se događa nije tek puko prenošenje informacija, nego njihovo nastajanje u nama. To je poetika naše virtualne zbilje.
Naša kreativna geneza kao da je tek počela iako traje već tisućljećima. Postajemo Ikarusi novog vremena, učimo letjeti epohama tražeći trenutak koji nas je godinama sputavao u apsolutnost vremena i prostora, trenutak u kojem smo počeli pripadati tijelu, trenutak kada nas je obuhvatilo krilo čvrste materije u kojoj smo trajali stoljećima.
U Misaoni Proustiani, lebde milijarde misli i osjećaji, čuje se tišina. Ona nas, kao anđeli, vjesnici vječnosti sjedinjuje u stvarni doživljaj. Služimo se misaonim slikama, pohranjujemo ih duboko u pamćenju, širimo riznicu sjećanja. Postajemo svjesni misaone energije, osjećamo njenu postojanost, vidimo njenu preobrazbu u napisanu riječ.
„Čovjek je jedino živo biće koje je svjesno svoje prolaznosti.“, nečija misao mi zaustavlja dah.
Zar je potrebno u ovakvom trenu misliti na prolaznost? Puna sjećanja se pitam šta je prolaznost? Trg cvijeća, nova strana svijeta, širina misaonog horizonta je svjedočanstvo istovremenosti koje teoretski nema.
Na ovom istom mjestu je praotac Heraklita sagradio Efez, tu je bio Dianin hram, na njemu je gorila lomača u vremenu neznanja, na njemu smo dočekivali zore stičući znanje, na njemu se jednom zrcalio kameni grad, on je bio mjesto sudnjeg dana, tu je bljesnuo veliki prasak. To je otok prividnog mira i hram ljubavi, hrid o koju se razbijaju valovi spoznaje, nad njim sunce ne zalazi, nego traje trenom prepunim ljepote.
Kada krenemo u sutra, hoćemo li ovaj prostor ponijeti sa sobom, ili ćemo ga ostaviti onima koji dolaze za nama?
Oni će stvarati svoj prostor. Kada mi krenemo ovdje više neće biti male kavane, niti hrama, niti zalaza sunca. Neke druge misli će ovdje stvarati svoj svijet.
Naše misli stvaraju plavičasti oblak prepun bijele svjetlosti i tišine. Vidim lik čovjeka upalih očiju i crne kose u odjelu epohe nadanja i novih vjerovanja. Njegove misli dotiču moja osjetila. Sinestezija osjećaja me vraća u daleki trenutak u kojem sanjah Combray i pokušavah prepoznati onog anonimnog spavača koji se dugo, dugo budio. Zar to nije bio trenutak u kojem sam se sama jutros našla?
Virtualni pejsaž je preslika velikog cvijetnjaka pored mora. Zrcali se slika majstora impresionizma, maglovita sjena u kojoj se arhitektura samo nazire, ali dovoljno je snažna da osjećam gdje sam. Misao gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u viziju besmrtne ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo.
I više se ne zna gdje završava zemlja, a gdje počinju oceani, što je palača, lađa, jedrenjak, galija. Sve je to u nama, jer čovjek je biće koje ne može izaći iz samoga sebe, koje druge poznaje u samome sebi i spoznaje da nije jedan jedini, već kolona ljudi, u kojoj ima strastvenih, ravnodušnih, ljubomornih. Osjećam kako postajem čvor u tkivu vremena, u tkanici osjećaja prošlosti i emocija sadašnjosti.