U težnji za što masovnijom publikom pisanje o ljubavi odavno je izgubilo svaku vezu s proizvodnjom kvalitetne književnosti. Ljubav je postala površni nusproizvod seksualne želje, trivijalni element umjetnosti i života, namijenjen isključivo ženskoj publici čija se sklonost iracionalnim osjećajima i eskapizmu ne propušta spomenuti. Pisati o ljubavi kao što su to činile Marguerite Duras ili Anais Nin danas je neprofitabilno i nemoguće jer se izmijenio koncept ljubavnog odnosa, a biti romantičar/ika rezervirano je za idealističke budale. Roman Sobe, autorice Ksenije Kušec, dijelom izlazi iz okvira konzumerističkog poimanja romantične ljubavi te je usmjeren na suptilnost osjećaja, okolnosti i atmosferu lišenih svake seksualne želje.
Ksenija Kušec konstruira svijet u proustovskoj maniri prizivanja izgubljenog vremena gdje reminisencije postaju stvarnost, a sadašnjost je samo posljedica prošlosti. Priča o ljubavi, nostalgiji, osamljenosti, mentalitetu, predrasudama i pohlepnosti prikazana je iz očišta glavne protagonistice Suzane te obuhvaćena određenim vremensko-prostornim konceptom. U sadašnjosti rastavljena profesorica matematike, nezadovoljna situacijom na poslu, zaokupljena renovacijom stana i skorašnjim posjetom sina sa studija u inozemstvu, Suzana se svakodnevno prisjeća davnog ljeta koje je provela s bivšim mužem na jednom od jadranskih otoka. Dolaskom kod muževljeve rodbine, protagonistica se upoznaje sa svijetom koji je posve drugačiji od onoga što je njoj poznato, te biva uvučena u apsurdnu igru oko nasljedstva čija je svrha čuvanje soba u trošnoj kući.
Reminisencije dolaze iznenada, stimulacijom osjetila i isprepliću se sa sadašnjošću u kojoj je Suzana, na ulicama Zagreba, u neprestanoj potrazi za Borisom – mladićem kojeg je upoznala sudjelujući u čuvanju sobe. Razvoj njihova odnosa opisan je romantičarski nevino. Oba su lika suočena s neizbježnim promjenama u životu što ih zbližuje i postupno dovodi do njihova sve prisnijeg odnosa, iako oboje znaju da je njegova stvarna realizacija nemoguća. Bliskost koju ostvaruju zapravo je više povezana sa Suzaninom sadašnjošću i melankoličnim promišljanjima o mogućoj stvarnosti, dok je prošlost, koju prepričava, usmjerena na otočki mentalitet, ljude koje susreće u kući, odnosu s bivšim mužem i njegovima tetama.
Mentalitet, koji autorica opisuje, neosporno je patrijarhalan, praznovjeran i pun predrasuda. Iako Suzana shvaća sustav vrijednosti u kojem se nalazi, ona ostaje pasivna i ne poduzima ništa kako bi se suprotstavila bezobraznim tetama, već očekuje da muž stane u njezinu obranu, što se ne događa. Kako piše Asja Bakić „Žene, dakle, prečesto prešućuju: tamo gdje bi nakon razmišljanja trebao početi govor, on izostaje jer je strah od toga kako će društvo reagirati puno jači nego što je to želja da se misli javno iskažu.“ Maša Grdešić naziva to zamkom pristojnosti, vrlo čestom karakteristikom u ženskom odgoju, a što se može pripisati i glavnoj protagonistici romana Sobe. Opis otočkog mentaliteta, kao i Suzanino nereagiranje na provokacije kao pristojne žene nesklone konfliktu, izvrsno se nadovezuje na njezine sadašnje probleme na poslu gdje trpi maltretiranje šefice kojoj se nitko iz nastavničkog kolektiva, kao i Suzana, ne suprotstavlja zbog danas uvijek prisutnog straha od gubitka posla. Tematiziranjem dviju različitih vremensko-prostornih situacija, autorica povezuje dva jednaka mentaliteta čiji je glavni element želja za vlastitim probitkom.
Ono što povezuje sadašnjost i prošlost romana je i svojevrsni eskapizam kojemu pribjegava glavna protagonistica. U prošlosti je to idealistični, romantičarski i neostvariv odnos s Borisom koji je odvraća od problema u braku, te znanstveno-fantastične i ekološke priče vlasnika trošne kuće kojima autorica uvodi humoristični i iracionalni element u surovu realnost radnje. U sadašnjosti je bijeg od stvarnosti izražen u maštanjima o prošlosti i mogućem susretu s mladićem kojeg je upoznala tog ljeta, a isprekidan epizodama iz zbornice, renovacijom stana, pričom o sinu te željom za novim poslom.
Iznenadno rušenje trošne kuće u prošlosti je povratak u stvarnost, a u sadašnjosti se nadovezuje na iznenadni i željeni susret Suzane i Borisa u Zagrebu. Oba ova događaja predstavljaju rušenje iluzija i mirenje sa stvarnošću. Opisan klišeizirano, u maniri zapadnjačkog mita o idealu heteroseksualne romantičarske ljubavi, susret Suzane i Borisa predstavlja korak do sretnog završetka čiji se tragovi naslućuju kada protagonistica pronalazi novi i bolji posao. Ljubav i dalje ostaje neostvariva, a možda je više i nema, možda je cijela priča o otoku bila samo Suzanin način suočavanja sa stvarnošću i maštanja o mogućim svjetovima. No, susret je utoliko bitan jer omogućuje protagonistici da se oslobodi prošlosti i krene dalje, ali i da shvati kako je i sama robovala predrasudama.
Roman Sobe djelomični je odmak od uobičajnog književnog diskursa o ljubavi. Iako se završetak, kao i djelovanje glavne protagonistice, može povezati s trivijalnim elementima karakterističnim za ljubavni narativ, s druge strane, Ksenija Kušec ne piše samo o ljubavi, već o nemogućnosti odvajanja od prošlosti i trenutku kada ona postaje realnija od sadašnjosti. Atmosferičnost, okolnosti i maštanja elementi su kojima autorica izgrađuje specifičan literarni svijet. Suzanina sjećanja i stvarnost, uobličena u osobit vremensko-prostorni kontekst, poslužila su za kritiku najučestalijih ljudskih mana, opise ljudske melankolije i ljubavi koja nije samo površna manifestacija seksualne želje.