Izdavač: UTOPIJA,  BG – 2014.

Autor prikaza:  Živko Ivković

 

Iznenadjujuće osveženje u domaćoj rock publicistici! Naslov Domaća rock štampa jeste pionirski poduhvat u pokušaju  predstavljanja  specijalizovanih domaćih rock i jazz magazina, i sasvim sigurno se može podvesti pod izuzetno značajno i dragoceno štivo. Autor se zbilja potrudio i na uvid nam stavio bezmalo kompletno Yu rock i jazz specijalizovano izdavaštvo i to od samog starta, dakle od januara/siječnja 1941. godine kada se u Zagrebu javlja prvi broj Svijeta džeza a odmah potom (dakle iste te) i časopis Ritam koji se takodje bavio isključio džezom. No, svi ti listovi su nakon samo nekoliko brojeva ugašeni jer rat prekida sve kulturne aktivnosti. Nekoliko godina po oslobodjenju zemlje od fašizma Udruženje džez muzičara pokreće list logično naslovljen sa Džez i ovde imamo samo dva izašla broja!! Od 1957. imamo i Bilten Udruženja džez muzičara koji je izgurao četrnaest brojeva i sve tako do pojave Plavog vjesnika (popularnog Plavca) iz startne 1959. godine.

Plavac je izlazio sve do 1973. godine (Pero Zlatar, Ranko Antonić, Veljko Despot i nekolicina) . Fino je predstavljen i novosadski muzički list Ritam (Miroslav Antić) sa startnom 1962. godinom. Tako konačno stižemo do beogradskog Džuboks Magazina koji se pojavio na kioscima maja meseca 1966. godine (kao zasebna, specijalizovana jedinica već izlazeće revije Filmski svet) poznatog i kao Dugin džuboks (Savo Popović i Nikola Karaklajić)! Koliko nam je značio taj magazin nije potrebno posebno naglašavati, sasvim je dovoljno reći kako smo sa nestrpljenjem iščekivali 3. u mesecu, datum kada je pomenuti magazin osvanjivao na kioscima. Bio je to pravi doživljaj, jer kupiti, doći u posed jedinog domaćeg rock magazina, uporedivog sa bilo kojim svetskim (ono, možda se varam ali sumnjam da ih je bilo) tada, ma šta uopšte pokušavam napisati, današnjim tin generacijama to deluje prosto neshvatljivo i neverovatno. Potom se javlja i zagrebački Pop Express, imamo ovde osvrt na zabranjeni (ili povučen iz prodaje kako god)13. broj Tog!

Pod urednici ovog su navedeni Siniša Škarica, Nikola Nešković, Mladen Mazur, Mišo Gunjača, Mirko Klarin, Maja Perfiljeva, Zvonko Špišić, Darko Stuparić, Aleksandar Brnetić i Deša Mlikotin. Autorov osvrt na Hit Bit Specijal nije ni malo pozitivan a što je naravno samo njegovo vidjenje jer radilo se o 1968. godini i vremenu kada nam je mnogo značio bilo koji pisani magazin, jer, prosto smo gutali sve, od kioska do kuće smo sadržaje takvih jedanputa već pročitali, pa onda uz ploče ponovo! Slično je i sa listom Novi džuboks gde autor upućuje zamreke uredništvu iz razloga izostavljanja rock prevodnika na naslovnicama umesto kojih su na tim osvanjivali Minimaks, Sedmorica mladih….

Izuzev autorovog neslaganja ne vidim tu ništa loše, u pitanju su domaće snage vezane za najpopularniju muziku, usput, već pomenuti sastav Sedmorica mladih je toliko uradio na tom pribižavanju džeza redovnom ali neodlučnom konzumentu u smislu prihvatanja tog muzičkog pravca i po meni je neoprostivo to što su zaboravljeni (mada nisu jedni). Potom imamo i poglavlje 1970-1980 i autorov uvod u tu dekadu, osvrt na politička zbivanja, ekspanziju filma, nezaobilaznih top lista ali bez naznaka o prog rocku koji je ipak dominirao u prvoj polovini pomenute decenije i toliko nam je značio. Isticanje pojedninh sastava navodi na autorovo favorizovanje tih, sastava koje je on slušao i tu nema ništa loše izuzev prepoznatljive te favorizovanosti. Redjaju se zatim podsećanja na magazine Tina, Ladin džuboks, Pop i specijalizovani Poster! Pod uredjivački, redakcijski kolegijumi imamo gotovo sva imena koja zavredjuju isticanje jer bez njih Džuboks koncepcijski ne bi zavredeo toliku pažnju čitalaca, ali je neshvatljivo izostavljanje imena Ivana Glišića u redakcijskom kolegijumu vezanom za Ladin džuboks! U dekadi vezanoj za osamdesete autor podseća na brojne, isključivo muzičke magazine poput ITDa, Rocka 82, Rocka, još jedne reinkarnacije popularnog Džuboksa, potom listova Ćao, Ritam, Pop rock i tako dalje. Naravno Domaća rock štampa je na izvestan način almanah uobličena, te tako nisu izostali aktuelni tada politički dogadjaji, start MTVa i novih tin zvezda a što van svake sumnje ovom vrednom naslovu daje tu dodatnu draž, ali se kao i uvek (kada su rokenrol naslovi u pitanju) ispostavlja problem nabavke ovog (gde ga kupiti?). Iz svega proizilazi kako entuzijazma i ljubavi autorove vezane za rokenrol nikada nije manjkalo, i dobro je, čak i odlično to što je uspeo sagledati probleme u opstajanju istih, ukazati nam na te.Isticanje imena Petra Pece Popovića ovde koji se javlja u brojnim uredjivačkim kolegijumima starijih magazina je potpuno shvatljivo jer, znam da cela ta priča oko Yu rokenrola i ne bi imala nekog smisla bez njega, a pored njegovog tu su i brojna druga imena mladjih generacija gde se dvojica stvarno ističu (Branimir Bane Lokner i Aleksandar Saša Žikić) čiji doprinos u afirmaciji rokenrola (kao sukcesora) te priče je ostao neprevazidjen. Jednostavno je, ne bi se mogli osvrnuti unazad i reći eto tako je izgledala moja rokenrol domovina, bez njihovog pisanog udela u svemu.

Dekadu devedesetih autor oslikava više dumsdej uvodom (kakva zapravo i jeste bila pomenuta) uz sve što nam je to fanzin razdoblje donelo.O fanzinima se(izuzev u gradovima izlaženja) i ne zna toliko, izuzev da su podržavali-pokrivali odredjeni muzički pravac(hard&hevi , pank) ali je autor i ovde pokazao svoju kompetentnost odličnim popisom tih, mada tu listu mogu proširiti ličnim saznanjima jer sam u posedu fanzina Hevimetal front-NS, Doomsday-NIŠ, Explosive-NS, Oi! This is Serbia-Ša i tako dalje).

Ruku na srce, ni ja nisam znao za pojedine sa autorovog popisa jer, na lokalnim nivoima ko zna koliko je tih bilo, javljali su se u odredjenim periodima, potom gasili ili ustupali mesta novima sve u zavisnosti od entuzijazma grupacije zaljublenika u pojedine muzičke pravce. Valja istaći da nema reči o zagrebačkom magazinu Koox koji je na kioscima osvanuo 1.maja/svibnja 2003. godine! Redakcijski kolegijum  ovog su činili Goran Tribuson, Siniša Škarica, Veljko Despot, Hrvoje Horvat, Tin Nuić, Nebojša Stijačić, Davor Hrvoj, Borivoj Radulović i Bojan Nušćet. Prvi broj je sadržao 144 stranice a uz taj je išao i cd album proslavljene zagrebačke ritam&bluz i soul Grupe Mi! Na žalost ni ovaj, po svemu najobuhvatniji, najobimniji i najsadržajniji rock magazin na našim prostorima se nije održao!

Usput, neki poseban akcenat na almanah uvode autorove (politika) i nisam stavljao kapirajući da svima koji su svojevremeno kupovali omiljene im rock magazine nije ne znam koliko potrebna opterećenost u smislu iznošenja tih. Pa ipak, ima tu imena iz brojnih uredjivačkih kolegijuma koja su izostavljena, iz nekih razloga, mada je njihov doprinos u kreiranju tih i afirmaciji rokenrola i svih nj. vrednosti nesporan.

Na koncu, ne istaći da se ovde radi o velikom trudu koi je autor uložio gotovo zaokruživši predstavljanje Domaće rock štampe(koju poseduje) sa naših prostora, bilo bi nekorektno te mu iz tog razloga odajem priznanje kao i Izd. Kući Utopija bez koje ovog naslova verovatno ne bi ni bilo! Kiosci, trafike, kako god su danas siromašniji za blještavilo tih negdašnjih rock magazina i vinilnih folija (kao pratećeg dodatka) uz te, nadomestili su ih isključivo modni i trend magazini uz koje ćete besplatno dobiti parfem ili mirišljave maramice, te tako bilo kakvo poredjenje ne bi imalo apsolutno nikakvnog smisla.Rock kultura je za mlade danas više nepoznanica, police sa knjigama njihovih roditelja su pod debelim slojem prašine, rivendel (izuzev u Zaječaru) poodavno nije mesto gde se okupljaju čarobnjaci, u Srbiji je desnica levica i obrnuto, obavezna lektira je izbrisana i to je naša stvarnost, obrazovanje (ono pravo) i kultura su van dometa mladih! Pa, ukoliko bilo ko od mladih i pročita ovaj prikaz neka se barem uveri u stara dobra vremena njihovih roditelja.

U Šapcu, 01.10.2016. godine




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *