Tekst – Živko Ivković

Užička In Wires priča je doživela i ovogodišnji epilog. Po recepturi ili izvrsno osmišljenom programu zaduženih za isti ekipe iz Gradskog kulturnog centra (Jelene Vasović direktorke, urednika i rokenrol zavisnika Miloša Milojevića Shommyboya, člana organizacionog odbora Josha te Zorana Mitrića Šmita vlasnika Mojo UE Cluba, za koga bez ustezanja mogu reći ono, ‘do poslednjeg daha’ kada su bluz i rokenrol u pitanju, je ovogodišnje izdanje uspešno realizovano, rezultat je očekivan, sasvim, spontani izliv emocija svih koji su željno očekivali svoj festival, odlična selekcija stejdž aktera, izložba fotografija Marine Pešić, novosadske Užičanke, radionica gitarskog virtuoza Tomketa, promocije knjige ‘Enciklopedija rock muzike u Vojvodini’ autora Bogice Mijatovića te muzičkog (rokenrol i džez) fanzina Infinitum koji je predstavio jedan od dvojice urednika tog. Uvod u ovogodišnji je pripao domaćoj grupi HADŽI PRODANE DUŠE, pobednicima jubilarne 50. Gitarijade u Zaječaru (2016), a odsvirali su svih deset stvari sa svog autorskog cd albuma koji je na tržište plasiran pod etiketom pgp rtsa. Čuli smo dakle, Vruća stvar/Artičoka/Grad/Brzina/Dole u šumi/Dodir topline/Najlepše se smeješ (kad si gola)/Lista čekanja/Vodja i Doktor. Beskompromisna i samo takva svirka je još jedna samo potvrda da njihov uspeh u Zaječaru nije slučajan, te bi u vremenu ispred (realni su izgledi) mogli očekivati i drugo autorsko ostvarenje Hadži neprodanih duša. Ne bih izdvojio ni jednu posebno sa tog albuma kao potencijalni hit, ali se, ipak izdvajaju Dole u šumi, potom broj sedam sa tog albuma Vodja, pa onda broj jedan , numera Doktor. Stvari mirišu na neku prihvatljiviju varijantu komercijalnog pankroka ili poppanka, a što je sasvim u redu jer današnji klinci (u rokernolu) prepoznaju uglavnom pank stvaralaštvo. Ostaje to pitanje na pravi način promovisanje ovog njihovog albuma, jer se pgp rts posebno i ne pretrgne kada su predstavljanja novih grupa vezanih za rokenrol u pitanju. Šabački MT BLUES BAND, predvodjen živim legendama ovog grada, Mićom dramerom Petrovićem i Mirkom Tomićem multiinstrumentalistom, likovima iz grupacije onih koji bi i u ranim jutarnjim časovima, onako nerazbudjeni, mogli pefektno odsvirati bilo koju južnjačku, kantri ili bluz stvar, tako da uopšte ne vidim potrebu na neki poseban ili šta ti ja znam koji način njih predstavljati , uostalom, svaka im je svirka za pamćenje. Repertoar je sadržao The Work Song/My Heart and Soul/Whipping Post/Big Mouth/Tell Mama/I Just Wanna Make Love To You/The letter/Higher Ground i Them Changes. MT bluz vožnja , tako ide u onom, zahvati obema rukama bluz, ostani u tako osvojenom, ne menjaj frekvenciju, utonućeš tako u san, san o izgubljenom i nikada pronadjenom serumu versis te i drajv će forever potrajati. Naravno, nedostajuće delove za kompletiranje In Wires mozaika te, prve večeri su doneli sa sobom ED PHILIPS & THE MEMPHIS PATROL. Kada ih čovek vidi, ne shvati samo ono, da su članovi sastava čista asocijacija na pedesete i start šezdesetih,nego da rokabili i taj post izvorni rokenrol još uvek žive. Odlična svirka, kostimografija primerena vremenu kada se ta muzika stvarala uz nezaboravan scenski nastup. Repertoar je sadržao sledeće: Jailhouse Rock/My Baby Left Me/Little Sister/Blue Suede Shoes/Hound Dog/Viva Las Vegas/See See Rider/Rock A Hula Baby/Love Me Tender/It’s Now Or Never/All Shook Up/ Just Because i Trouble.The Memphis Patrol čine (pored Eda Philipsa vokalnog soliste (nije izostao mikrofon iz pedeseth), i Mr. Sony koji je svirao gitaru, Little Tommy za bubnjevima a na kontrabasu smo imali Singera (na žalost doznao sam samo njegov nadimak). Završne (08.09.) večeri smo imali fenomenalni THE HIGHLANDERS, užički psihodelični sastav, koji će u novembru obeležiti dvadeset godina od formiranja, te sam tako ovu, doživeo kao uvod (ne mislim na vezu za jednu noć) nego kao prvo poluvreme koje traje mnogo duže od onog fudbalskog. The Highlanders su, iskreno, najozbijniji, nekako imaju zaokružen i konačan taj psihodelični oblik, sa ehom koji seže do Nišvilla, Arsenala, Banatskih mesta, udaljene Istre i who knows gde još? Uživali smo u Them Changes/Come Together/One More Saturday Night/Nantucket Sleighride/Pride of Man/Cinnamon Girl/On The Road Again/Big Mama Boogie/Get On Top/Almost Cat My Hair/Maggie Mc Gill/Remedy i Light Up Or Leave Me Alone. Usledili su Valjevci (i Valjevka) PILOT BLUES BAND, pojačani Stojanom Filipovićem za timpanima i drugim vokalom Ivanom Manićem. Utisak da su mekši u odnosu na ostale ovogodišnje stejdž aktere ostaje, tek, bjuti Janin vokal i eksplozivan Ivanov su u saglasju, ali se ne može pobeći od činjenice da je repertoar podredjen nekako solo gitaristi, starom vuku Pedji Miloševiću i izvrsnom Zdravkoviću za bubnjevima, te tako dolazim do zaključka da su vokali u nekom podredjenom položaju, zatureni su ili u drugom planu, ali ostaje visoka ocena vezana za oba vokala, e sad, predstaviti se na pravi način je pitanje izbora odgovarajućih numera, i na tome svakako da trebaju poraditi. Ne želim da me bilo ko pogrešno shvati, niti se ovo moje može podvesti pod navodjenje manjkavosti vezanih za ovaj sastav, više je sugestija kao, jer njihova svirka je na pristojno visokom nivou, nesporno je. Onda sukrenuli Kraljevčani žestoki GOODWILL trio sastav sa svojim vise južnjačkim rock repertoarom, predvodjeni sjajnim Aleksandrom Tomovićem Tomketom, koji je iz svoje gitare iscedio ili izvukao sve što se može izvući, ali i gitara iz njega, te se uvek, kada su ovakvi sastavi u pitanju zapitam, ko su, od kakvog materijala su sazdani ljudi koji potroše dve trećine svoga života na skidanje i pisanje svojih, sta ih to nagoni na tu doživotnu okrenutost rokenrolu. Odsvirali su Hoochie Coocie Man/Thrill Is Gone/Mustang Sally/Red House/You Got Me/La Grange/Jumpin’ Jack Flash/Born With Broken Heart/Tush/Bad To The Bone/Road House Blues/Sunshine of Your Love/Blue Jean Blues i Just Go Paid. Odati priznanje Shommyboyu, Joshu i Šmitu je pod obavezujućem onom , tek da nije njih, ko zna da li bi se našao neko drugi i svome gradu podario jedan, poput In Wiresa prepoznatljivi urbani brend. Ne sumnjam u to da će i naredne godine odigrati vrlo značajnu ulogu u kreiranju visokokvalitetnog programa ovog festivala.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *