PRIKAZ: Živko  Ivković

Srdanoviću je, evo, pošlo za rukom da složi bas mozaik sastavljen od trideset tih, uklopivih, i tu se čoveku mora odati priznanje jer sumnjam da je bilo kome takva ideja padala na um, a već o pisanju da i ne govorim. Složio je tako odlično štivo, vodjen valjda tom ljubavlju prema instrumentu koji svira (bas gitarist u grupi Danilov doživljaj Beča itd) što mu je, prirodno sasvim,  umnogome olakšalo posao koji je rezultirao ovim odličnim naslovom.  Srdanovićeva priča, nekako, kreće od sredine, rekao bih, jer ispušteno je ono suštinsko, intervjui sa bas gitaristima prve i druge rokenrol generacije (sa izuzetkom Dragana Nikolića Nuneta, Bodana Stankovića, pa i Bate Božanića) tako da su ovde zastupljeni uglavnom predstavnici mlađe neke generacije medju koje spade i sam autor (born 1979.). Ima indicija o nastavku ovog naslova u kom bi se bezuslovno trebali naći intervjui sa bas gitaristima te prve generacije, onima iz šezdesetih, mada pojedni i nisu više među nama, ali ostvariti kontakte sa tim, legendarnim  basistima, ne verujem da je nerešiv problem. Tu pre svega mislim na Sinišu Škaricu (Grupa Mi), Žiku Jelića (Yu Grupa), Zorana Milanovića (SmaK) itd. Podstaći takve na priču koji za sobom imaju bogato sviračko iskustvo se nekako nameće, Autor je, verovatno i pokušao stupiti u kontakt sa pojedincima, ali ne treba odustajati jer ukoliko se izjalovi jedna, druga priča svakako da neće. Ovim samo želim i Srdanovića podstaći da istraje na tom putu zaokruživanja naslova Basista. 

Već u prvom uvodnom intervjuu sa Daliborom Vučićem, stoji da je njegova prva grupa ona somborska, ‘ Kondicija sluha’ (1992-1994) koje nema na popisu ili u registru  ‘’Antologije somborskog rokenrola’’ autora Igora Olujića. Bas gitaristi tako, pred sobom imaju osamnaest pitanja, a odgovori stvarno nisu šturi i kratki, intervjuisani illi anketirani kako god, su se zbilja potrudili i pružili gotovo iscrpne odgovore. Naravno, kao primere ću izdvojiti odgovore na postavljena starijeg onog, bas gitariste Bodana Stankovića te mladjeg i već pomenutog Dalibora Vučića sve u cilju dolaženja do odredjenih zaključaka, tim poredjenjem gledišta, generacijskog jaza ili šta već, ako  taj uopšte i postoji, no, zahvaljujući Srdanoviću doznaćemo ono najbitnije vezano za bas gitariste. U Vučićevom slučaju imamo tu okolnost da je nakon niže muzičke škole svirao u vojnom orkestru, iskusio taj, timski rad, stekao neophodna, ali i presudna iskustva koja podrazumeva bavljenje muzikom, preciznije sviranje i ljubav prema bas gitari, što mu, usput, donosi  brojna poznanstva, druženje sa kreativnim ljudima iz nebrojeno grupa. Vučić se, usput, može pohvaliti i pravljenjem bas gitara, a nije nepoznanica da na nj. modelima sviraju članovi pojedinih sastava. Njegov omiljeni model bas gitare je MTD American 534-24, ali (po njemu) samo instrument nije kompletan bez odgovarajuće prateće opreme (žice, kablovi, klizači, predpojačala kutija itd). Po njemu, svaka individua živi u odabranom okruženju, a da muzika može promeniti svet je u potpunosti siguran. Kaže, kako još uvek nije uspeo snimiti album kakav bi želeo, a to će se  dogoditi onda kada nadje savršene saveznike i u tom nekom iščekivanju gura napred, ne posustaje, oslanjajući se više na neke sopstvene zamisli negoli na novu (sutra već staru tehnologiju). Ovde sam sklon jednoj pozitivnoj oceni kada je reč o ovakvim pregaocima jer posvećenost i istrajnost uvek rezultiraju  vrhunskim ishodom. Sa druge strane imamo izuzetno zanimljivu priču Nišlije Bodana Stankovića, legendranog bas gitariste više sastava iz ovog grada (Frape i Srećne ruke) koji su na popisu VISova ‘Niške rock enciklopedije’ autora Vladana Vanje Kerbera Stanojevića. Bodan kaže da je prelomni trenutak u nj. karijeri bio kada poziva brata Žarka Žareta Stankovića da se vrati iz inostranstva ne bi li  krenuli u ozbiljniji rad sa novom rock grupom. Rekao mu je tada, da će preći na bas gitaru, a Žare na solo gitaru te da će naći još dvojicu pa tako zaokružiti formiranje tog novog sastava. Usledile su i svirke po primorskim mestima, iskustveno su mnogo potkovaniji, potom se odlučuje za dopisnu školu na Berkliju. Za godinu dana je sve što se od njega tražilo skinuo, stekao je pravo na upis bez prijenog i, nije otišao, okolnosti valjda. U Džaku Pastoriusu iz grupe Weather Report je video  svoga idola, mada, kako onda, tako i sada, oduševaljava se muzikom Bitlsa.Omiljeni model bas gitare njegov je, četvorožičani Music Man Fretless Bass 4. Ne veruje da muzika može ne znam koliko promeniti svet (revolucionarne šezdesete su davno prošlo vreme) ali da uvek može uticati na ljude, odagnati ih od melanholije to svakako.Usput, mnogo je vezan za decu te se i okrenuo tom, pisanju muzike za najmladje i kaže da će na tom putu ostati. Imamo tako dve iskustveno veoma različite priče, pa, ukoliko iz dveju ovih samo, možete izvući odredjene zaključke, moje je zadovoljstvo ali potpuni uvid ćete imati tek nakon pročitanog ovog naslova. Srdanovic je i autor Bass Bookvara’ naslova iz 2016. godine izašlog pod okriljem niškog SKCa, a u Nemačkoj je to ‘Basically Bass – ABC of bass guitar’ te ostaje moja zbilja preporuka za nabavku literature Srdanovićeve.

01.10.2019.                                                                                              

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *