Sa tugom i ponosom Festival autorskog filma oprašta se od velikana naše kinematografije Puriše Đorđevića

Zbogom ostaj Puriša – Poslednji pozdrav od Festivala autorskog filma

Sa tugom i ponosom Festival autorskog filma oprašta se od velikana naše kinematografije Puriše Đorđevića. Svoje poslednje filmove Puriša je premijerno prikazao upravo na našem festivalu, među njima su bili i dokumentarni film Gospodin, posvećen Matiji Bećkoviću (2021), film Mala moja iz Bosanske Krupe (2016), posvećen Branku Ćopiću, te film Iščezla Albertina (2014) koji je radio sa koreografom Milošem Sofrenovićem i snimateljem Mišom Miloševićem prema motivima Prustovog romana…

O našem festivalu Puriša je govorio: “Imao sam sreću da idem u školu autorskog filma u toku mnogih godina. Ali, za autore Festivala autorskog filma u Beogradu bila je to škola gde su loše ocene dobijali oni važni iz kulture, koji nikada nisu imali razumevanja i novaca za ovaj festival. Bolje reći, davali su finansije za ovaj festival samo na kašičicu, tek da ne pogine. Ali najbolji lekar ovog festivala bila je publika, i to ona najmlađa, i budući sineasti koji su ovde učili prve lekcije filma.“ (Iz monografije Pohvala ludosti: 20 godina Festivala autorskog filma)   

“Junaci, jednako kao i filmske priče Puriše Đorđevića nedoljivo nas podsećaju na kubistička platna i crteže: svi oni imaju u isti mah po nekoliko lica i figura, prostiru se kroz nekoliko vremena, nose po nekoliko života u sebi. Nikada ih ne možemo sagledati samo iz jedne perspektive, jer oni u isti mah borave u prošlosti i budućnosti, u ratu i u miru, u carstvu mrtvih i među živima, u izvitoperenoj stvarnosti jugoslovenskog socijalizma, i u nedosanjanom snu palih partizanskih boraca o svetloj budućnosti. Tako kubistički protegnuti kroz različita vremena i simultane tačke u prostoru, Purišini likovi iz velike tetralogije o ratu i revoluciji (Devojka, San, Jutro, Podne) postaju otvorene metafore za sebe: poetske figure neponovljivog autorskog univerzuma koje nam kazuju nešto bitno i o našem svetu i životu“, napisao je Srđan Vučinić u eseju posvećenom Đorđevićevoj poetici.