JUGOTON/CROATIA RECORDS PRIKAZ:
BEOGRAD ŽIVKO IVKOVIĆ
2025. PROZAONLINE
Višedecenijski slušaoci beogradskog RADIJA 202 dobro znaju za Olgu Kepčiju i njen taj dugogodišnji trud na afirmacji ili promociji rokenrola, te i ne iznenadjuje naslov ovaj ‘’ RAZGOVORI KOD ZLATNOG PAPAGAJA’’, štivo teško pedeset intervjua koje autorka nije htela prepustiti huku vetra i zaboravu nego ih je upakovala na pet stotina stranica na opšte zadovoljstvo svih onih koji su stasali uz pank i novi talas. Da se odmah razumemo, nisam od tih, odrastao sam uz Siluete, Crne bisere, Džentlmene, Grupu Mi, Grupu 220, Kameleone, Indekse, Daltone i brojne iz tog perioda niti sam ne znam kakav novotalasni zaljubljejnik, ali odati priznanje Olgi za više decenijsku afirmaciju rocknrolla, tu neverovatnu posvećenost, smatram svojom obavezom, jer, ko je zaslužio, zaslužio je, usput, to je ukapirao samo Jugoton/Croatia Records, a od diskografa i izdavača u Srbiji izuzev Multimedia Booksa i nema neke vajde… U knjizi su, kažem, sadržani intervjui (pedeset) sa ličnostima vezanim za novi talas, ali ne isključivo, uglavnom sa likovima koji zrače tom novotalasnom energijom i svežinom (uz neizostavni pank, kako to autorka i navodi) pa tako, počev sa prvim onim, vezanim za Aleksandra Djukića Djuku (TV Moroni/Nesalomivi i Crna lista) uz zaključni onaj sa Želimirom Babogrecem NO 1 čovekom Jugotona/Croatia Recordsa. Zaglavlje svakog intervjua podrazumeva dodatnu mini fajv top liste svih intervjuisanih koje su skrojene isključivo od panknovotalasnih ostvarenja iz vremena onog … I imao sam zadovoljstvo slušati Iana Thorntona u Šapcu na platou ispred hotela Sloboda, o kom ovde ima reči … Novi talas i pank su zdušno prihvatili novinari mladje generacije, oni koji su stasavali uz te muzičke pravce, a koji su uglavnom u superlativu ili hvalospevnim jezikom pisali o pomenutim, no, nikako se ne mogu složiti kako se ovde zapravo radi o velikom muzičkom pokretu. Grejl Markus, Rej Robertson i nekolicina USA rock novinara pišu da su osamdesete najljigavija od svih rock dekada počev od pedesetih pa do kraja milenijuma. Pišu tako da je pank antimuzički pravac a da je novi talas besmisaoni pank, no to se odnosi na USA i GB, kod nas je situacija poprimila značaj bezmalo jedne kolektivne epidemije, procvat zamalo. Iznebuha su se radjali brojni sastavi, usput medijski umnogome podržavani, a na afirmaciji tih ime Siniše Škarice ostaje zlatnim slovima ispisano jer je zdušno pomagao novovalne i pank grupe. Dogodio se i Pozdrav Beograda Zagrebu uz uzvratni onaj Pozdrav Zagreba Beogradu, i to je svakako ne prelomni, ali jedan značajniji trenutak u dekadi osamdesetih. Brojni zagrebački sastavi (Drugi način, Drago Mlinarec, Zdenka, Parni valjak, Film, Prljavo kazalište …) su gostovali u Beogradu a iz tog su put Zagreba otputovali Riblja Čorba, Rock mašina, Sladjana, Generacija 5, Tako, Yu Grupa, Tunel, Šarlo akrobata, Sekstet Marković & Gut …) . I sve se odvijalo onako kako se samo poželeti može, i danas bi da nije politike, nema dileme, ali, onih kojima to ne ide u prilog nikada nije manjkalo. Saša Ignjatović ovde iznosi da je novotalasni svet veliki korak dalje, to je praktično jedan sjajan period, možda i najbolji koji smo imali na ovim prostorima, a što ipak ne stoji jer se radi o individualnom stavu a ne onom objektivnom. Odrasli uz novi talas i pank tako reći ne žele čuti za ine muzičke pravce, a što se kod novinara mladje generacije da primetiti, jer, prosto je, nisu proživeli (i preživeli) drugu polovinu šezdesetih te prvu polovinu sedamdesetih. Ono, kao posmatrač i neko ko je ispred stejdža ispratio ko zna koliko svirki, mi sasvim daje za pravo te ću reći da su šezdesete iznedrile brojne čija će se muzika reflektovati, preneti na mladje sastave …..Iz intervjua sa Bojanom Mušćetom, zagrebačkim Riječaninom imamo storiju iz tog, te start grupa Paraf, Termiti, Protest, Lom itd. Ukapiravši da za sviranje i nije potrebno biti nekakav virtuoz gitarski, krenuli su, spontano tako, stvorivši scenu u svome gradu, u prostorima mesnih zajednica, domova kulture …. Od značaja je i podatak koji Bojan iznosi ovde, a vezan je za prvu diskoteku u Yu, otvorenu upravo u Rijeci pod imenom Husar i to 1958. godine. Kasnije se javljaju i Uragani uz brojne u šezdesestima i to je taj prvi riječki talas, umnogome živa scena koja i nije imala gotovo nikakvu podršku medija, onih koji bi kanalisali njihovo stvaralaštvo. Bojan se slaže da je vezano za novi talas osovina na relaaciji BG – ZG bila presudna te kaže kako je riječka scena bila više upućena na Ljubljanu gde su uglavnom i nastupali, snimali za izdavačke kuće Helidon i Založbu kaset in plošč …… Nedvosmislen je i prokleto u pravu kada kaže da se ono vreme nikada neće vratiti jer rocknroll nema više tu snagu, ne igra značajnu ulogu u obrazovanju ii odrastanju mladih, onih koji se identifikuju sa internetom, telefonima a muzika je tek onako, usputno prisutna….. Ne kupuju se više ni cd albumi (sporadično tek) …. Razvoj tehnologije je dobrim delom ili presudno, usudiću se, uticao na mlade. Izuzetno je zanimljiv i intervju sa Borisom Lajnerom, njegov dolazak u Zagreb, prvi dani u Azri, euforija iz 1979. kada je gomila polupala stakla blagajne SCa, pa onda seriju od sedam koncerata u SKCu i Kulušiću. Stoji ovde da je Azra tokom karijere objavljivala ne samo jednostruki, nego i dvostruki, trostruki, a što je ukupno šest vinila. Ruku na srce, tako nešto ni jednoj domaćoj grupi nije pošlo za rukom. Kasnije se sa Azrom dogodilo to što se dogodilo …no, generacija stasala uz Azru se i dalje zaklinje u tu. Pleni i Olgin intervju sa legendarnim i nezaboravnim Borom Čorbom, gde nakon kraćeg uvoda vezanog za karijeru njegovu, autorka iznosi podatak da je 1981. neslužbeno godini novog talasa, Čorba prodala više od pola miliona LP ploča. Nepoznanica je Borin udeo u kreiranju Paket aranžmana, mada je ideja bila Lesićeva. Bora je delom pripomogao u produciranju ovog albuma, a, kako kaže (uz smeh) bio je i prateći vokal u stvari ‘Zlatni papagaj’! I uopšte je ovaj Olgin naslov divota jedna jer, imamo skup različitih stavova, i onih koji nisu imali nekog zapaženijeg udela u novom talasu, poput Čorbe pa sve do onih izrazitih poput Lajnerovog. Intervju sa Brajanom Rašićem donosi pregršt zanimljivih detalja iz foto karijere ovog ovlašćenog ili oficijelnog grafa Stounsa. Fasciniraju podaci da je usnimio čak osam hiljada koncerata (!!!) a da je u katalogu Agencije Beti blizu stotinu hiljada njegovih fotki. Znao sam za Vicana Vicanovića, ali da je Rašić toliko svirki ovekovečio nisam imao pojma. Pored Stounsa, fotkao je i na koncertima grupa Deep Purple, Jethro Tull, Tina Turner, The Clash, Blonide, Kate Bush, a na domaćem terenu novotalasne one, Šarla akrobatu, Električni orgazam, ….Ostali bismo uskraćeni za toliko tih , ali zhavaljujući Brajanu ….. I hvala mu svakako, neizmerno kao i Olgi koja je evo sve to iznela, priredila za nas kojima je rnr sve. Potom imamo i Baneta Loknera, njegova razmišljanja na temu panka i novog talasa. Bane pominje već zaboravljenog Branka Vukojevića (Kako je bio rokenrol iz 2005. izdanje Društva ljubitelja kulture) a što podvodim pod sasvim zasluženo, jer da se Bane nije setio Vukojevića, ne znam ko bi. Iz intervjua sa Loknerom doznaćemo i to da je svirao gitaru u istoj grupi sa Igorom Blaževićem (popularnim Inspektorom Blažom) no, ljubav prema pisanju ga odvlači od sviranja, prevagnula je olovka a svrstanje Baneta u sam vrh najznačajnijih domaćih rock pisaca i hroničara sasvim stoji. Napomenuću i to da je svoj prvi tekst plasirao u Džuboksu 1980. godine. Branko Gavrić potom iznosi da je ćerka Enca Lesića, Marina imala samo četiri godine, non stop se muvala po tek otvorenomstudiju oko članova grupa, povuče tako bilo koga za rukav i kaže, nacrtaj mi macu, a kada izvesni završi sa crtanjem prve, mala Marina kaže, a sada nacrtaj drugu …. Enco je to čuo i rekao, studio će se zvati ‘Druga maca’. Pa tako, mnoštvo detalja za koje nismo znali, no, zahvaljujući Olgi, stičemo uvid u brojna, do sada i ne tako širem krugu ljudi poznatih. Pa tako, dolazimo do imena Cvijetina Mijatovića prvog predsednika predsedništva nakon Titove smrti i podatka da je imao dve ćerke, stoji u priči Branka Rosića iz Urbane gerile, koji, usput, iznosi da se jedna od njih, Maja, družila sa njima, bila je pankerka, a sestra Mila se javlja kao član grupe Via Talas. Inače je ARA ( Artistička radna akcija) kompilacioni LP album iz 1981. na kom su zastupljeni bg sastavi Petar i zli vuci/ Via Talas/Tv Moroni/U škripcu itd i to sa po dve stvari, a album je pogadjate snimljen u Encovom studiju, da bi se kao izdavač javio Jugoton naravno. Olgin naslov ovaj je, nema tu nikakve dileme i rock enciklopedija napisana u njenom samo stilu, jer za svakog intervuisanog imamo sažetu muzičku karijeru u uvodu te uopšte ne grešim kada naslov svrstavam u grupaciju takvih štiva. Znajući da se radi o knjizi prvoj, to sa nestrpljenjem očekujemo i verujemo da će se Olga u vremenu ipsred oglasiti i sa nastavkom.