VIŠE OD KLUBA (STOLEĆE FK RADNIČKI 1924 – 2024)
MILAN & DUŠAN BLAGOJEVIĆ
ZADUŽBINSKO DRUŠTVO PRVI SRPSKI USTANAK MIŠAR PRIKAZ – ŽIVKO IVKOVIĆ
Zašto je F.K. Radnički više od kluba, zašto je najznačajniji na lokalnom onom, šabačkom fudbalskom nebu, i nije neka nepoznanica, znaju to mahom svi radnici ‘Zorke’ ali i šire, cenili su, poštovali crvenu boju ovog kluba, koji doduše u ilegali, ali obeležava stotinu godina od formiranja. Čak i mi koji nismo slovili za ne znam kakve fudbalske zaljublejnike, od prve one zorkine kapije do poslednje one, Zaštita bilja’ poznavali smo se, družili povremeno ….. Autori (otac i sin) ovde već u uvodu donose edukativnu sasvim storiju vezanu za start fudbala na svetskom nivou te (Istorija loptanja u Srbiji i svome gradu) a što naslovu daje onu neophodnu , intrigantnu draž. Odmicanjem u čitanju , tako, da se zaključiti kako su autori pribegli almanah stilu pisanja naslova ovog, te tako izuzev fudbalskih iznose i ostala zbivanja u gradu posebice ona iz kulture, godine izgradnje važnijih arhitektonskih zdanja (hoteli Zeleni venac i Jugoslavija, Sokolski dom – Partizan, Zanatlijski dom – pozorište, Dom trgovačke omladine – Dom omladine ili KC …..). Dogadja se potom 14. oktobar 1941. datum kada nemačke okupacione jedinice zauzimaju grad, fudbal je utihnuo, na kratko samo, a simpatizeri i fudbaleri Radničkog se aktivno uključuju u borbu protivu fašističkih zavojevača i domaćih izdajnika, pa tako, tvrdnju potkrepljuje i činjenica da iz redova kluba imamo čak sedam narodnih heroja. Shodno aktuelnom političkom trenutku, Radnički je tokom rata preimenovan u FK ZORKA koji igra uglavnom priajteljske utakmice po okolnim varošima (Loznica, Krupanj, Vladimirci, Bogatić …..) a registrovan je kao klub Loptačkog podsaveza Valjevo 1943. godine. Po autorima ovde, četrnaest članova F.K. Radnički je skončalo u ratnim sukobima, te su po takvima, koji su ispisivali stranice svoga grada i okoline, brojne ulice i institucije u gradu nosile nazive. Startom trećeg milenijuma, dolaskom nove političke garniture na vlast brišu se nazivi tih i preimenuju, te se i deo istorije Radničkog briše, no, začudo da aktuelna vlast nije reagovala i vratila predjašnje nazive, ispravila nepravdu, te se tako smatraju za saučesnike u brisanju i prekrajanju istorije grada. Radi se o zbilja značajnim ličnostima jer su svoje živote dali za slobodu svoga naroda, zadužili su potomstvo (Vera Blagojević član uprave, Dragan Srnić Padobranac fudbaler, Dragoljub Jovičić član uprave, Vita Vraštanović fudbaler, Sele Jovanović član, Miodrag Devečerski, Janez Šegulja …..). U prvim posleratnim utakmicama dres F.K. Radničkog su nosili Dušan Blagojević Dulać (nije potrebno posebno naglašavati da se radi o humanitarcu koji se više nikada neće javiti na našim prostorima), Stevan Vilotić Ćele, Sava Stefanović Vampir, Vaclav Lukić Fašika …… uz sveprisutne probleme koji su kao po pravilu nekom uredno pratili ‘Crvenu’ ekipu, no, prevazilazili su se takvi uvek, guralo se dalje, ljubav prema klubu je pobedjivala, uklanjane su sve prepreke…. I sve tako do konca šezdesetih. Turbulentne sedamdesete su podrazumevale česte reorganizacije u fudbalskom savezu, te je, shodno takvima i Radnički sa manje ili više uspeha igrao u Podrinskokolubarskoj ligi, Posavskopodunavskoj zoni ….. i ono što posebno pleni je to da su autori pratili privredni, taj sveukupnoekonomski razvoj Šapca, …..te tako u posleratnim decenijama beleže privredni i kulturni preporod grada, izgradnju solitera preko puta restorana Šaran, izgradnju Stare robne kuće a potom i Nove, izgradnju Novog mosta preko Save , start u izgradnji stambenog naselja Benska Bara, pokretanje novih pogona u Zorki, izgradnju Šećerane te fabrike Belih limova ….. a beleže i pobedu Mikana Popovića u profi boks meču 1981. nad Žan Pjerom Kompansom. Ilija Lukić Roki je boksovao profi meč protiv Šahira El Mahmuda, mislim da je bila zima 1968. Ili 9. ne sećam se, zaledjene ulice, jedva smo hodali …….… Milan Makević Make (ponikao u F. K. Jedinstvo iz Vladimiraca) je sa postignutim 21 golom ubedljivo najefikasniji strelac u svim juogoslovenskim ligama (zlatna kopačka 1982/3) ….. domogao se Radnički i Prve srpske lige u sezoni 1984/5 i to po drugi put, klub je stekao simpatije bezmalo celog grada. I uopšte, uspesi su karakteristika Radničkog tokom dekade osamdesetih, no, već startom devedesetih imamo nemlle situacije, raspad države, haotično stanje u privredi, kulturna zbivanja su svedena na minimum, no, ne i u Šapcu, jer se, barem u popularnoj muzici dešavaju prvi Bajk parti 1994., Bluz & Džez Festival iste godine u pozorištu, Uskršnji Rock Festival u Domu omladine takodje 1994. te Hard Rock Café 1996. uz podatak da se sviralo u desetak lokalnih kafea, tako da je Šabac svrstavan u sam vrh urbanih muzičkih sadržaja poslednje dekade drugog milenijuma vezano za SRJ. Iako u nezavidnoj finansijskoj situaciji tokom prve polovine devedesetih, uprava i fudbaleri Radničkog se snalaze kako su znali i umeli, a neupitno je ime Radenka Uroševića Racija sa Letnjikovca (Vojni sokak) negdašnjeg radnika Zorka – Zaštita bilja koji je mega sponzor u tim teškim trenucima, no za kratko, odlazi nakon samo jedne sezone. Za razliku od gradskog rivala FK Mačva, koji je uvek imao bezrezervnu pomoć opštine i gradske uprave, Radnički nije posmatran kao takav, te se, izuzev ‘Zorke’ uvek snalazio vezano za finansije pa čak i teren, selio se, sa onog na autobuskoj stanici, na SRC Zorka, teren u dvorištu Hemijske škole, igrao u Mali na stadionu Borca, na Starom trkalištu, Gradskom stadionu …… pa ipak, klub je imao ono što njegov večiti rival (ali ipak respektabilan) neće, voleli su Radnički svi, ne samo radnici zaposleni u Hi Zorka, ceo grad je u srcu nosio ‘Crvene’. Povremeno sam odlazio na tribine, i pratio treninge fudbalera na stadionu gde je sada autobuska stanica, danas prodjem i zapitam se, čija li je ideja bila da se prostor koji je toliko značio Radničkom skloni, uništi ……mi koji smo slovili za tek tamo neke navijače, smo se divili egzibicijama Mije Čokolade, Rajka, Selje, Dode, Gaje, Džabace, Stoleta, Stevana Bobeta Bobockog, bravuroznim odbranama Brane Brnje na golu, pozdravljali Arapa ekonoma ….. a odluku o gašenju kluba nismo mogli shvatiti, no, nikada nismo gubili nadu u povratak ‘Crvenih’ …… Brojne su fotografije iz razdoblja svih selekcija fudbalera u knjizi, autori su se zbilja potrudili, a imamo i storije o bezmalo svim članovima uprave kluba od startne one 1924. pa na ovamo. I u ratnom vihoru od 1941. pa sve do 1945. Radnički se takmičio u Valjevskom loptaškom podsavezu pod imenom ‘Zorka’, a priznanje i zasluge za kontinuitet u tim ratnim godinama odlaze Emeriku Ajholceru tadašnjem Zorkinom direktoru. FK Mačva tada nije egzistirao. Imamo tu plejadu izuzetnih likova u FK Radnički poput već predratnih , ali zaboravljenih, Vita Vraštanović, Dragoljub Jovičić, Žak Biti Jakov, Radivoj Marković Raća, Dušan Šakić Šakan, Dušan Blagojević Dulać…. Pojedine ulice su nosile nazive po navedenima gore, no, sve što je imalo prizvuk komunističkog, partizanskog i Radničkog je je brisano u prvoj dekadi novog ovog, trećeg milenijuma zahvaljujući grupacji gradskih seljaka iz Demokratske stranke koji su se drznuli, izbrisali i prekrojili istoriju celog kraja. Imamo , gle čuda, i poglavlje o ekonomima, u kom se pominju brojni (Ljuba Cvrka, Arap …..) Na koncu, istaći značaj ove monografske storije se nekako nameće, no, ne pomenuti autore naslova Milana i Dušana Blagojevića koji su se zbilja svojski potrudili, uložili toliko truda i čijom zaslugom deo istorije grada ipak neće biti izbrisan, ili pasti u zaborav se sasvim nameće. U to ime, neizmerno im hvala. I kako to već stoji ovde, u uvodu, Radnički je više od kluba, te u zaključku, Radnički – to znači nešto više’’ ‘.
27.-02.2025.