CROATIA RECORDS PRIKAZ
ZAGREB ŽIVKO IVKOVIĆ
2025. PROZAONLINE
Uvodnu reč ove, zbilja jedva dočekane, preko potrebne biografije o čoveku kog je teško zamisliti bez gitare, plavog autokaravana pretrpanog binovima i kablovima uz Simbu, tog čupavog malog stvorenja, te dok putuje putovaće i njegova muzička poetika, je opis Ibričin kao onaj iz stare lične karte ali iz pera Roberta Bubala urednika ovog biografskog izdanja. U osnovnim onim, stoji ovde da je Ibrica rodjen 15.decembra 1944. u njegovom Dubrovniku, grad za koji ovde nadjem podatak da je Radio Dubrovnik startovao sa emitovanjem programa 1942. te da je to druga radijska postaja (prva je Radio Zagreb 1926.) u Hrvatskoj. Mislim da je autor ove biografije uz Ibričino ime dodao naziv po albumu njegovom objavljenom 1980. u izdanju Jugotona naravno, te smo tako barem razrešili pitanje ovog naslova. Naravno da je Ibrici njegov stariji brat Djelo predstavljao uzor, a slovio je za izuzetnog gitaristu, te je po autoru ovde, mogao parirati tada bilo kom drugom na pomenutom žičanom. Ostaje i njegovo sećanje na Terezu Kesoviju sa kojom se Djelo poznavao i njen predivan glas, uz ono: ‘Ne deri se Tere’, jer je uobičajavala popeti se na Srdj i pevati. I debi nastup, onaj prvi u karijeri beleže zajedno Tereza & Djelo u restoranu Jadran, no ne stoji i godina nastupa…. Za Ibricu stoji da je u jednoj predstavi otpevao onu ‘Ja sam ribar pravi’ a pohadjao je prvi osnovne tek, i uopšte su mu ležale uloge dečjih junaka (Kekeca, šegrta Hlapića i ostalih) te će kasnije i odigrati nekoliko tih, zapaženih mu. Kratak period je proveo u Domu Filip Jakov kod Biograda n/m te na ostrvu Mali Lošinj gde se maksimalno uključivao u one muzičke i recitatorske sekcije a što će mu umnogome pomoći na startu karijere. Poziv tapetara je tako reći zaboravljen. Autor se u almanah stilu dotiče tada aktuelnih muzičara i pevača iz FNRJ (4 M, Regali Karla Metikoša, no, nema reči o prvom yu rocknrolleru Branku Marušiću Čuturi koji je još 1958. prvi krenuo u javnu afirmacju rockenrolla sa duom Kosovac (on i Časlav Ćata Pješčić). Uskakali su tako na pauzama džez koncerata u Kolarcu i koristili tih petnaest dvadeset minuta pauze predstavivši se sa Blue suede Shoes, Bye Bye Love …..a po Vladi Jankoviću Džetu (knjiga Godine na šest) Marušićev VIS Alasi je slovio za opasnu jednu grupu, a Čutura za ‘opasnog jednog pevača’. Dve tri godine kasnije se javlja i Mile Lojpur, koji je do tada pevao i svirao u džez okrestru. Problemi za Ibričino školovanje te poziv tapetara su prevazidjeni onog trenutka, stavljeni ad acta kada se upoznaje sa devojkama iz jedne zagrebačke ekonomske škole. Sa dozvolom roditelja odlazi u Zagreb gde kratko boravi, no uz urgenciju ‘odozgo’ se vraća na Mali Lošinj, gde nastavlja školovanje. Nekako te 1959. godine start u karijeri beleži i VIS Dubrovački trubaduri u onom najprepoznatljivijem sastavu (Djelo Jusić mandolina i gitara, Luciano Luči Kapurso saksofon, klarinet i flauta, Marko Brešković bas i kontrabas, Hamo Hajdarhodžić vokal, Slobodan Berdović klavijature te Ladislav Padjen za bubnjevima). Nastupali su u hotelu Jadran da bi na kraju nastupa i Ibi-Ibrica otpevao (i odsvirao) dva songa. Potom je u Zagrebu na takmičenju ‘Mikorofon je vaš’ zavredeo prvo mesto, a otpevao je Addio addio (Domenika Modunja). Autoru ove se zbilja mora odati priznanje, jer pored Ibričinih generalija imamo tu i brojne podatke vezane za rockzabavnomuzičku scenu, a koje nećete naći u inim štivima (izuzev u delima cenjenog Siniše Škarice), pa tako, recimo, stoji da je na stadionu Dinama u Zagrebu nastupio Domeniko Modunjo uz nesebičnu pomoć Ivice Šerfezija, a na beogradskom koncertu sa njim je pevala Lola Novaković. Ibi se nije preterano zadržavao u svome Dubrovniku, odlazi u Zagreb, trbuhom za kruhom, kako je to uobičajeno reći kod nas. Epizoda je to koja umnogome podseća na one američkih bluzera, spavanje po teretnim vagonima, snalaženje …… da bi se potom zaposlio u industriji nameštaja Marko Šavrić. Duh rokenrola je polagano osvajao Ibiricu, svirao je stvari Tomija Stila, Elvisa, Šedouza i Bitlsa koji su već tada zasigurno osvajali Yugu. Autor se zakratko okreće Ivi Robiću te priči oko stvari Mr. Morgen koja je dospela na GB i USA top liste te ono, da je šetao sa Bertom Kaempfertom po Hamburgu, a privukao ih je zvuk iz kluba u kom su nastupali Biltsi. Ostatak priče govori da je Robić nagovorio Berta da na ploču stavi Bitlse (My Bonnie iz 1962). No, biografi iz samo njima znanih razloga ne spominju Robićevu ulogu u toj start karijeri Buba iz Liverpula. Kaempfert ima svoje prste (duže) i u Robićevoj Frem de in der Nacht (Strendžers in d najt) kojom je Sinatra pokorio svet. Autor ovde deo priče prepušta Škarici koji je pisao da se kao član VISa Uskoci javlja i Ibrica i to koncem 1965. Da bi potom opširno izneo svoju šansona teoriju …. te prihvatanju iste u FNRJ (kako jezika u osnovnim i srednjim školama, književnih klasika i popularnih šansonjera). U slovu o domaćoj šansoni, imamo Ibricu upravo u songu ‘Čovjek bez kafića’ sa istoimenog albuma iz već pomenute 1980. godine a tekst u izvesnom smislu kritikuje komformizam, malogradjanštinu ….onog vremena. Amer se potom okreće ne tako detaljnoj analizi stvari sa albuma Nostromo iz 1976. za koji piše kako je pun staromodnih ljudi uz asocijaciju na brodskog kapetana koji završnu životnu epizodu, kao penzionisan već, provodi vreme u barovima gde kroz čašicu priziva mladost, putovanja morima te prisećanja uopšte, uz naznaku da su na istu temu pevali Oliver D. Tereza – Tere …… Autor iznosi podatak da je od francuskih pesnika Žak Prever najviše baštinjen, te da je bezbroj njegovih songova uglazbljeno. I uticaj Serdja Endriga na Ibricu nije izsotao, festivali u San Remu su i generalno uticali na scenu šansonjerskokanconjersku, mahom u Hrvatskoj a mnogo manje u ostalim yu delovima, uz izuzetak Duška Jakšića….. Arsen je takodje napisao brojne prepeve Endrigovih songova. Stoji da se u songu ‘’L’arca di Noe (Nojeva barka)’’ govori o starom brodu Toscana koji je Italijane-izbeglice sa Istre prevozio u matičnu državu jer je taj deo poluostrva prisajedinjen FNRJ, a medju deportovanima se našao i Serdjo Endrigo. I Serdjo i Pjer Paolo Padjolini su bili članovi Komunističke partije, nisu to krili. Tako je Endrigo svoju jednu pesmu posvetio Če Gevari (Sjećat ću te se komandante) slavnom kubanskom revolucionaru. Autor se zbilja potrudio, te nam stavlja na uvid jednu ozbiljnu studiju vezanu za šansonu, od one izvorne francuske te uticaja na našu, osobito na razvoj dalmatinske i generalno hrvatske, a što nije slučaj sa ostatkom države, ako izuzmemo Djordja Marjanovića, Dragana Stojnića …….Tikveša se ovde zadržava i na šlagerima, kaže, šlager je u prevodu sa nemačkog ‘udar’ te pominje stvar ‘Tri palme na otoku sreće’ u Ibričinoj interpretaciji (sa Cubismom) 2007. godine, mada je izvorna ona iz 1942. vezana za Trio Delinski (Rajka Veli, Savka Radonjić i Marta Biro) a muziku za tu je napisao Miroslav Biro na tekst Sergija Strahova Zagrepčanina. Godine 1973. ju je snimila najznačajnija autorska grupa u Yu, Korni Grupa (na ploči stoji pogrešno da je autor F.Biro???) .Tikveša tako demantuje internet izvore gde stoji da je isključivo M. Biro tekstopisac pa tako ovde navodi pravog onog autora teksta Strahova. Autor iznosi svoja zapažanja o Dobriši Cesariću, Antunu Gustavu Matošu i Tinu Ujeviću, baratajući podacima koje su songove pomenutih otpevali Arsen, Ibrica, Ivica (Percl) ….. a u kontekstu priče je i Zvonimir Golob, nezaobilazna ličnost kada se radi o Ibričinoj karijeri, za kog stoji da je tri godine uzastopno osvajao prva mesta na Zagreb Festu (’68., ’69. i ‘70.) a radi se o stvarima Mačka, Još uvijek ne znam neke stvari i Celuloidni pajac, te ću, i nastaviti u tom nekom duhu, ili ostati na tragu vezanom za Ibricu, uzevši da je autor ovde mnoštvo stranica posvetio šansoni i ne samo glavnim protagonistima te, nego i autorima tekstova ….. Ibrica tako 1970. snima ‘Ne me quite pass’ autora Žaka Brela a u prevodu Karla Metikoša. Imamo o ovde i Dragu Britvića koji je takodje pisao za Ibricu (O ljubavi takvoj kakvih više nema). Ono što sam propustio, ili nisam, jer tek sada nailazim na te redove je to da je Ibrica JNA odslužio u Kraljevu, da bi po povratku u Dubrovnik pokušao sa nastupom u u Labirint baru, prostoru gde je nastupao sa Dubrovačkim trubadurima pre odsluženja vojnog roka, no, nisu ga pustili u bar, nego je seo preko puta i svirao, svirao, njegov pjev je tu čuo i Pero Gotovac koji ga odvodi u Zagreb, preusmerava mu životni put tako reći jer, poziv tapetara i izgledni odlazak u Dojčland tako otpada. Gotovac u superlativu piše o Ibrici (Osjetio sam mladića koji riječima pjesmi daje ono svoje, deo sebe, prepoznao sam duboku radost koja govori šansonu, o sebi …..). Na festivalu Zagreb 1968. se predstavlja sa stvari ‘Celuloidni pajac’ i osvaja prvo mesto, kotira se izuzetno visoko na listi yu šansonjera, a pod etiketom Jugotona izlazi EP ploča na kojoj je već pomenuta Celuloidni pajac/Stranac/Ponoć i Jagoda. Nastupao je Ibrica bezmalo po svim zagrebačkim klubovima, onim eminentnijim kao Jazavac, Varijete i Ritz bar, uštedevši tako za kupovinu odlične ali ne baš nove gitare. Usput, autor navodi i nekolike grupe dubrovačke iz šezdesetih o kojima ranije nisam imao prilike upoznati se, izuzev površno, a radi se o VISovima Srebrne pruge, Tomazopani i Sablasti, mada ih je Škarica pominjao u svojim naslovima ali se ne sećam u kojim, jer, toliko toga je napisao. Znajući da je Ibrica trubadur, autor nas je počastvovao svojim saznanjima vezanim za korene tog, pa se tako vraća u 14. i 15. vek na jugozapad Francuske, preciznije u Akvitaniju gde se prvobitno javljaju trubaduri, šireći se dalje po susednim državama, Španiji i Italiji. Pa tako, kao izvorni predstavnici trubadurstva se javljaju Arnaut Daniel i Thibaut de Champagne, mada su sačuvana i dela Jaufre Rudela, Guilarme de Poitersa ….Po autoru, imamo grupaciju trubadura koji su pripadali višim staležima ili nisu slovili kao isključivo bogati, tako da su velika imanja i dvorci propadali, uz izražene finansijske poteškoće, te su se, trbuhom za kruhom okrenuli trubadurstvu, pevali su i svirali svugde na tada aktuelnim žičanim instrumentima poput laute i citre mada ovde ne stoji o kojim se instrumentima radi, verovatno i o lauti i violini pored navedenih, a nešto docnije i mandolini. Nesumnjivo je da se pod dubrovački trubaduri pored istoimene grupe svrstava i naš Ibrica, koji je delovao samostalno, popularizujući trubadure te korene tog u renesansi ali i svoj grad, koji se, nema tu nikakve sumnje našao na listi najpoznatijih svetskih turističkih destinacija. Autor iznosi i njegov prvi neslužbeni BG nastup (da se tako izrazim) u Skadarliji 1967, dakle iste one kada je na repertoaru imao sopstvenu onu, ‘Jagoda’ koja je i na ep ploči Ibričinoj iz 1969. uz ostale ‘Još uvijek ne znam neke važne stvari’ i ‘Mala kavana’ da bi u istoj izašla i druga mala ploča, singl Golubica/Kada jednom budeš sama, a to da je sva pomenuta izdanja kao izdavač potpisivao Jugoton se naravno podrazumeva. Te 1969. upoznaje znamenitog jugoslovenskog pesnika Maka Dizdara koji mu je tom prigodom rekao: Ibrice moj, talentiran si, uspjet ćeš, ali samo ako put shvatiš kao rijeku koja polagano teče. Mani se virova. Da podsetim, Mak Dizdar je pomenute osvojio prvo mesto na Struškim večerima u Makedoniji onom ‘’Modra rijeka’ stvari od izuzetnog značaja za jugoslovenski rock pogotovo za VIS Indekse. Možda se ponavljam, možda ne, ne znam više, ali imamo Ibricu 1970. na ZG Festivalu kao pobednika sa stvari ‘Mačka’ (Golob – Gotovac) a intrigira to što traje više od šest minuta, u originalu ima 51 strofu. Godine 1971. nastupa Ibrica na stadionu NK Dinamo, izvodi stvar Leila i to pred sedamdeset hiljada prisutnih, a gde je nastupio ispred Džonija Holideja, nama dobro znanog i veoma popularnog francuskog rnr singera. Autor iznosi podatak vezan za Terezu, te kaže da je njena diskografija teška blizu trideset albuma i sedamdesetak malih onih, singl ploča! Dolazimo tako i do Ibričine pariske epizode, a u gradu svetlosti se snalazio kako je znao i umeo, radeći raznorazne poslove paralelno učeći jezik. Nastupao je po klubovima, spavao kod tek stečenih prijatelja, upoznao Žaka Brela ….. ali je leta provodio u Dubrovniku, pa tako zahvaljujući Gotovcu nastupa na Dubrovačkim letnjim igrama u predstavi ‘Život Edvarda II (kralj Engleske) i to u razdoblju od 1971 – 73. Autor parafrazira Dražena Vrdoljaka koji je svojevremeno pisao o Ibričinim osobenostima, tom talentu za izbor songa koji će mu leći, te kaže, kako to ovde stoji njegovoj naklonjenosti šansoni, i da je on u stvari jedini istinski onaj, pravi šansonjer, no to, po svemu, mnogi nisu shvatili, dokučili, kako god. Dočekao je i svoj nastup u Kneževom dvoru 1973. a što je i praktična potvrda da je Ibrica (uz Dubrovačke trubadure naravno) nezaobilazni, tradicionalni deo ne samo muzičkog podneblja ovog grada nego bezmalo cele ex SFRJ. Značaj Jusićevog kreativnog opusa vezan za podneblje Jugoslavije je nesaglediv, ali, evo, zahvaljujući autoru Amiru Tikveši (kao i Jugotonu/Croatia Recordsu naravno) imamo ne samo Ibričinu biografiju nego i (neću pogrešiti) zaokruženu studiju vezanu za šansonu ali i slovo od izuzetnog značaja za italijansku kanconu te refleksiju na scenu u nas. Naravno i deo o šlagerima privlači pozornost te se štivo ovo, nedvosmisleno može podvesti pod obrazovno ono. Autor navodi da je prvi dvostruki ili double lp album u Yu onaj Arsena Dedića naslovljen sa ‘’Homo Volans’’ iz 1973. mada izvori navode i Korni Grupu koja je takodje snimila taj dvostruki LP ali tek 1975). No od svega je ovde najbitniji Ibričin prvi Lp album prvenac, koji se javlja godinu dana nakon Arsenovog dakle 1974. naslovljen imenom mu i prezimenom ‘Ibrica Jusić’. Na tomsu Celuloidni pajac/Još uvijek ne znam neke važne stvari/Ponoć/Mačka/Ne me quitte pas/Kad bi vi znali moja gospodja/ Gdje si srećo mladosti/Voljena zemljo/Kada jednom budeš sama/Dobro jutro Margareta i Gospodja sa tisuću srca. Zanimljivo je i to da Ibrica i Oliver Dragojević beleže svoje epizode u sastavu Dubrovački trubaduri. U pomenutoj 1971. Ibrica svoju diskografiju obogaćuje i singlom (Bezimenoj/Pjesma o ruži) kojom samo potvrdjuje svoju neprikosnovenost šansonjersku. Naredne, dakle 1975. Imamo i drugi Ibričin LP album ‘Skaline od sudbine’, gde autor u superlativu piše o Ibričinom načinu interpretiranja, njegovom sonornom glasu, kako to već i stoji, o Suncu koje je obasjavalo deo grada u kom je odrastao sa svojim drugarima, te o tome i peva, jer, stoji ovde, da se tu radi o savršenstvu stopljenosti instrumenata i glasa, ali i izvodjača, songa, muzike i teksta te na koncu tišine, koja je nezamisliva prisutnima, jer, poželimo je s vremena na vreme. Imamo ovde i realnu onu, objektivnu sasvim definiciju Ibrice kao čoveka, kroz pesmu, za koga autor kaže da je on u stvari neponovljivi spoj pevanja i lutanja drevnih putujućih pevača, trubadura, renesansnih leutaša, truvera (francuskih trubadura). Amer se dobrano potrudio, nije izostalo oslikavanja tako niti jedne jedine stvari sa objavljenih mu albuma, poglavito onih sa starta karijere ali i detaljne analize nastupa, ne samo Ibričinih sa SPLITSKIH FESTIVALA ponajviše, mada se u pristojnom kontekstu bavi i ostalim (Opatija i Zagreb Fest), ne potencirajući previše na toj ‘DALMATINSKOJ ŠANSONI’ ili pesmi, ali da se radi o zasebnoj muzičkoj formi sasvim stoji. I treći album Ibričin naslovljen sa ‘Nostromo’ (brodski kapetan – stoji ovde) iz 1976. koja nije naslovna ovde gde se autor ne bavi isključivo morem i talasima nego i smislom postojanja… Pesma o verglašu na uglu ulice je apsolutno živa, nasnimljeno je žuborenje vode koju izvesni sipaju u čašu, potom tečnost ispijaju, te otvaranju kofera gitarskog, zvuku sličnom okretanju vergla. Slede Zuppina/Tiho tiho tiše/Don Juan/Poezija vode/Balada iz predgradja …. svaka sa svojim živim specifičnostima. Lp album ‘Ne dajte da vas zavedu’ se javlja na tržištu 1978. (Ne dajte da vas zavedu/Kad umrem/Sit svega toga/Gušterica/Deset prsta/Pjesma o regalu/Tražim pomilovanje za važne/Na trgu ispod sata/Putnik treće klase/Balada o tekstopiscu te Dubrovačkom gosparu Mihi Placatu. Zanimljivo je da je Ibrica napisao muziku za tri songa Desanke Maksimović, te je, na taj način (više negoli bilo ko drugi) odao zasluženo priznanje pesnikinji iz grupacije najznačajnijih u Yu. Tu je i slovo Miki Antiću i njegovoj Kad umrem (svojevremeno jednom od urednika časopisa Ritam koji je izlazio od 1962-5 a bavio se više džezom negoli pop muzikom …). Godine 1979. je uz izabrane pevao Titu u čast …. Odlazi potom u Pariz, pojavljuje se na tamošnjoj televiziji, a otpevao je ‘Pismo ćali’ na francuskom. Naredne godine snima novi LP ‘’ Čovjek bez kafića’’ na kom se našlo deset stvari, a autori tekstova su Ibrica i Krsto Juras (Ja sam čovjek bez kafića, koji sanja neko prošlo doba, to je novac bez pokrića na ovoj berzi lakih nota). Ima tih značajnih delova iz karijere mu ovde koliko hoćete, trudim se izneti najzanimljivije, a da li uspevam u tome, ne znam, no produžiću u stilu započetom mi, te tako izdvajam LP album ‘Ibrica Jusić plus pas soba 501 osoba dvije’ iz 1983. godine. Song je i zbilja inspirisan stvarnim dogadjajem iz života, naime, recepcionari nisu puštali pse u hotelske sobe… Album tematski i žanrovski zalazi u rockabilly i pop mada zadire i u sferu seksa, mašte i bajkovitosti, da li one tinejdžerske Ili post, preslušajte i donesite svoj sud. Tikveša se bavi pesmama sa svih Ibričinih izdanja, analizira svaku pojedinačno, upućuje na žanr, mada se tu uglavnom radi o dalmatinskoj šansoni, tekstovima Momčila Popadića, Dobriše Cesarića, Miroslava Nastasijevića, Krsta Jurasa, Draga Britvića … La Vie ‘ LP album je obznanjen 1985, a na tom imamo Ibricu koji je sve numere otpevao na francuskom te je i stvar ‘Čovjek bez kafića’ takodje otpevao na pomenutom, i to savršeno. Godine 1994. se javlja Ibričin cd album a radi se o kompilacionom (uz MC) tada aktuelnom nosaču zvuka koja je sadržala sedamnaest njegovih naslova po izboru tadašnjih urednika u negdašnjem Jugotonu. Ibrica baštini i songove iz opusa Lenarda Koena, a album Hazarder je posvećen njemu. Piše autor kako je zapravo on najsistematičnije prišao Koenovom stvaralaštvu u onom muzičkopoetskom smislu. Autor nedvosmisleno tvrdi kako je Ibričin cilj poistovećivanje sa fanovima te da oni osete tu istu emociju kao i on, u čemu je zbilja uspevao. U naslovu ‘Čovjek bez kafića’ nailazim na delove kojima nisam dorastao ili nisam kompetentan te ih iz navedenog i zaobilazim jer izlaze iz konteksta rokenrola a to su delovi potkraj Ibričine biografije kojima autor, više je negoli očigledno barata sa stanovišta jednog vrsnog poznavaoca. Autor navodi (potkraj naslova) Ibričin nastup na Montro (Montreaux) Jazz Festivalu u Švajcarskoj 2003. godine, koji i nije uživao neki ugled sve do trenutka kada organizator poziva značajnije progrock grupe (Deep Purple, Black Sabbath, ali i našu, u svetu ipak najpriznatiju Korni Grupu koja 1972. nastupa na ovom sa numerom ‘ Igra sa Šar planine’ u trajanju 26’ 09’’ ! Stoji i autorova konstatacija da je Ibričina ‘Ne dajte da nas zavedu’ kao najizraženija i najvažnija parola te poruka njegovog stvaralaštva. A tu je i njegov brat Djelo koji je govorio da Ibrica traje jer ‘’ vjeruje u svoj pjev, vjeruje u stih koji ispjevava’, jer on je mangup koji vam se uvuče pod kožu, u srce. Podvlačeći Ibričinu životnu priču, negdje na kraju u zatišju, autor se dotiče nikada objektivnih Slovenaca te njegovog nastupa na 71. Ljubljana Festivalu i nj. listu deset najboljih kantautora sa ex Yu prostora, medju kojima nema najvećih i najznačajnijih, Bore Djordjevića i Džonija Štulića, uz napomenu da se na toj njjihovoj ‘analfabetskoj’ listi nalaze samo tri imena koja to i zavredjuju, Arsen Dedić, Ibrica Jusić i Drago Mlinarec. Ostali manje-više, objektivno nisu ni medju prvih dvadeset. Prikaz ovog, zbilja obimnog biografskog štiva završiću, kako Ibrica zdušno pomaže, daje sve od sebe ne bi li pomogao snahi Ani Jusić koja se javlja kao pesnikinja i to zbirkom ‘Zvijedani zagrljaj’. Ibrica je, konačno, jedan od retkih kojima je pošlo za rukom da obeleže šezdeset godina na stejdžu (u Srbiji je to pošlo za rukom jedino Branku Marušiću Čuturi (ex duo Kosovac iz 1958., 3+1, Alasi, Iskre, Džentlmeni, Dah, Tilt …) koji je prreminuo 2021, neka mu je večna slava i hvala, te nedavno i Dadi Topiću (ex Dinamiti, Korni Grupa, Tajm ….).
24.02.2026.