Kolumna offline
Rodiš se s manjkom samopoštovanja i džaba! Mogu te krstiti, bodriti, (raz)uvjeravati, ali ne ide… Sa kritikama sam naučio da se nosim – sam sam sebi najstroži sudija, ali kad ovakav čuje nešto što bi moglo da liči na bilo kakav oblik pohvale, nastaje panika!
Nikad nisam znao da primim kompliment. Kritiku, da. I te kako. Ali pohvalu, ne! Uvijek imam potrebu da se pravdam za to što sam uradio, taman ne znam kakvog divljenja i hvale bilo vrijedno. Sve se nešto snebivam, sve kao ne morate vi to meni govoriti, ma ajte, molim vas
Ovako rijetkoj sorti ljudi kao što sam ja stvarno je bolje ne govoriti pohvale. Prepadnem se kao zec: “Kako sad da opravdam očekivanja”? Zadužiše me. Da li ću to ikada ovjeriti? To je kao podizanje kredita: od silne zahvalnosti što dobijem pare na zajam, ja bih odmah da ih vratim. Ili mi ga nemojte ni davati. Tako i kod pohvala: ako ne mogu sad odmah da skočim i dokažem da sam ih zavrijedio, nemojte mi ih, hvala lijepo, ni bacati pred mene.
E, sad. Neki se opet rode da ih svi poštuju, hvale i kite lovorikama. Takvima kad se rode iz maminog stomaka prvo izađe nos. Podignut do nebesa. Od malih nogu im se sve prinosi, donosi, podastire… Oni rastu da bi bili najpametniji, najviđeniji, najpoštovaniji, najugledniji, naj, naj…
I tada, još u pelenama, naviknu se da zaslužuju najbolje i najskuplje igračke, bicikle, trotinete, torbe, patike, sveske, okvire za knjige. Kad ih tako lijepo zadoje od prvih koraka, ne treba ih kasnije mnogo učiti da su za njih namijenjeni i najbolji odjevni predmeti, automobili, ljetovanja i zimovanja, kuće i stanovi…
I idu tako ovi lijepi i pametni ljudi, podignutog nosa, stazom životnom na kojoj nema trnja ni od korova. Sve uredno podšišano, samo smilje i bosilje, i pokoja ruža, bez trnja podrazumijeva se.
Prati ih nenametljivo, baš u ritmu njihovog dostojanstvenog koračja, melodija hvala njima sličnih, koji su isto tako svijet prvo nosem ugledali. Naviknuti na hvalospjeve, biraju samo one koji su vični da takve književno-umjetničke tvorevine za njih smišljaju i istim nesebično obasipaju. Nemaju problema sa osjećajem nedostojnosti, samokritičnošću, preispitivanjem sopstvenog uma i sposobnosti, sumnjama u svoje domete i domašaje…
Uopšte im ne pada na pamet da se okrenu oko sebe, pogledaju u ogledalo, nadnesu iznad kakvog izvora pa da vide dokle je isklijao njihov, hvale vrijedan, nos. Ne crvene se i ne gledaju kako će opravdati i otplatiti kad ih neko, iz kruga njima sličnih veličina, potapše po ramenu i kaže: Svaka čast! Kod njih je sve što dobiju – zasluženo.
Mada, o tome šta stvarno znači zaslužiti nešto, nemaju pojma.
I onda se ja, na stazi životnoj, kojom nisu uvijek cvjetale ruže i ljubičice, ja koji dobro znam odvagati dobro od zla, žito od kukolja, trud od truta, zasluženo od poklonjenog, upitam na glas: Pa, koji je meni đavo? Dokle ćeš da se preispitujuš, poginješ glavu i kad treba i kad ne treba, sklanjaš u stranu svima, trpiš gordost, umišljenost praznoglavaca i još se crveniš kad ti neko kaže: Dobar si!
Jesu li moji roditelji poštenjaci, u silnoj želji da me odgoje učtivog i finog, ubili negdje usput u meni i kuraž, jer ona valjda ne priliči lijepo vaspitanim.
Pitam se ko je, gdje i kad pogriješio i mogu li se te greške ispraviti. Da naučim i ja sebe da cijenim, da strastveno, kako i zaslužujem, podignem glavu i kažem glasno sam sebi: Sa svim svojim vrlinama i manama, ti si poseban, pametan i hvale vrijedan!
Ponosim se sobom!
A ne da to učim od onih što su na nos rođeni.