(Aleksandar Novaković: «Dva u jednom», Mali Nemo, Pančevo, 2009)

U svojoj Pohvali dostojanstvu čovekovom, objavljenoj oko 1486. godine mladi firentinski humanista Pako Dela Mirandola slavio je ljudsku vrstu kao obdarenu izuzetnošću i srećom. Jedino čovek među svim stvorenjima poseduje slobodnu volju, moć da opredeli svoju narav i sudbinu, te prikladnim vežbama svoje volje može da postigne anđeosko stanje.

Nekih osam godina kasnije, Sebastijan Brant objavio je prvo izdanje svog Broda budala, zbirku pesama u kojima se izruguje ljudskim slabostima i manama. Ceo svet živi u mrkloj noći, jada se Brant, u slepilu grešnost istrajava, dok po svim ulicama množina budala obitava. Razlika između ova dva koncepta čoveka je ogromna, ali objašnjiva. Ipak, postojanje ta dva rova kao da su postala prirodno stanje savremene civilizacije. U jednom obitava optimistična vera u neslućene ljudske mogućnosti dok se u drugom meškolji mnogo mračniji pogled na ljudsku prirodu. I pored neprestane i žilave borbe protiv sopstvene sklonosti zlu, čovek je bliži potonuću među zverove nego uzdizanju među anđele.
Treći roman beogradskog dramaturga, aforističara, teatrologa, pesnika i romansijera Aleksandra Novakovića (1975) – Dva u jednom doneo je pred oformljenu čitalačku publiku dva unapređena elementa u odnosu na njegova prethodna romansijerska ostvarenja. Doneo je humor, atipičan i sasvim u dosluhu sa najvećim dometima cinizma i metaforu malja koja razbija zablude i utopističke sanje vremena u kojem živimo ali i vremena koje je pred nama. Važno je napomenuti da se ne radi o jednostavnoj i lako prijemčivoj metafori već o onoj na koju je mislio Lihtenberg kada je ustanovio da Pisac daje metafori telo a čitalac dušu.
Intelektualni integritet glavnog junaka Vidana Trošića i njegov književno ubedljiv odnos spram dešavanja u životu, što je pak odlika dobre literature čije je zadatak da objavi i opiše čovekov sudar sa vlastitom egzistencijom, čine da se lako i neosporno utemelji utisak da je Novaković, zapravo, opevao hedonizam pedantnim, preciznim i vešto vođenim narativnim postupkom. A koren svakog hedonizma je iskušavanje smrti, u igri sa đavolovim repom jer nema Erosa bez Tanatosa. Upravo sa te polazišne tačke uobličavaju se Novakovićeve forme savladavanja sadašnjice. Pitanja poput odnosa stvarne i virtuelne zavisnosti, nepovratnog gubljenja identiteta pod prividom proširivanja granica slobode ili, možda, harmonične koegzistencije lokalnog i globalnog, postavljena su kao plod dubokog promišljanja i suptilnog misaonog zaključka da je snaga mladosti u preziranju posledica.
Pored već navedenog hedonizma superiornih, u romanu Dva u jednom je kroz dva narativna toka izneta je i istina o tome kako izgleda tama u kojoj se maske stapaju sa licima a lica se preoblikuju u maske.
U prvom narativnom toku glavni akteri su agent izdavačke kuće «PeAr» Vidan Trošić i Milan Rajić sirovi i surovi mladić sa nevesele strane života. Vidan Trošić sa uspehom obavlja zadatak stvaranja nečega iz ničega, stvara pisca od netalentovanog i neobrazovanog mladića, stvara medijsku zvezdu izvađenu iz blatnih naslaga koje uokviruju borbu za opstanak u surovim uslovima tegobnog života u nehigijenskom naselju i rasturenoj porodici.
U drugom narativnom toku, isplivava na površinu pravo lice ambicioznog i talentovanog pisca Vidana Trošića, lišenog maske i poze. Trošić, u svom romanu koji predstavlja drugi tok priče, svrsishodno kanalisanom kreativnom energijom oživotvoruje Ivana, racionalnog i opreznog mislećeg čoveka i Ognjena, pisca televizijskih scenarija, hiperaktivnog idealistu ubeđenog da veličinu čoveka ne čine manje strasti od uobičajenih ili više vrlina od proseka, već veličanstvenost plana koju je zamislio. Ovako postavljena korelacija dva glavna lika u drugom narativnom toku živopisno oslikava tamnu i nešto svetliju stranu čovekove težnje da se ne padne među zverove već da se uspne ka anđelima. Kao da su se, upravo, Pako Dela Mirandola i Sebastijan Brant ušunjali u tela Ivana i Ognjena i ušli u roman, ušli u virtuelnu utopijsko-iluzionističku vrtešku u traganju za smislom postojanja romana. U oba narativna toka, a naročito u drugom, dolazi do tipično Novakovićevskog ali i Montipajtonovskog i , zašto ne reći, Vorholovskog raslojavanja zabluda u koju je dovedena velika matura književnosti, pre svega zbog pohlepe i gladi za slavom nepregledne mase hobista u odsustvu istinskih profesionalaca.
Drugi narativni tok je prepun brzih, filmičnih obrta i novih zapleta sa skladno postavljenim odnosom između opšteg mesta i šire slike u kontekstu međunarodnog terorizma, anarhizma, raznorodne ideološke indoktrinacije, duhovnog i fizičkog razvrata srpskih tajkuna i političara (za razliku od tajkuna oni su samo bogati).
Prvi narativni tok zadobija na snažnom dinamizmu i ubrzanju onda kada Milan Rajić postaje Ognjen Stojanović i kada se pojavljuje njegov roman prvenac koji momentalno postaje apsolutni hit , vrlo čitano i štedro nagrađeno štivo. Medijska šizofrenija tada pokazuje svoje pravo lice a neobuzdana želja za senzacionalizmom,kao najefikasnijim oružjem za odvraćanje pažnje od gorućeg i istinskog problema, pred televizijske gledaoce ustoličava neočekivano oporavljeni glas naroda i tako sebi zadaje autogol. Pred televizijskim kamerama i zanesenim auditorijumom Milan se obračunava sa tajkunima, nacionalistima, anarho- sindikalistima, beskompromisno, žestoko, iskreno i spontano. Ako je Milan Rajić na početku prvog narativnog toka ličio na znamenite likove crnotalasne kinematografije iz šezdesetih godina dvadesetog veka, on od trenutka kada postoje Ognjen Stojanović (usled precizno definisanog ugovora i tvrdo postavljenih poslovnih odnosa) zadobija nekontrolisanu energiju bunta kakvu je, jedino, mogao imati jedan Sid Višis, legendarni basista Sex Pistolsa. Posmatrajući Novakovićeve junake kroz prizmu težnji i snova, može se mirne duše reći da je Dva u jednom, nesumnjivo, pank roman.
Podrobnim sagledavanjem romana Aleksandra Novakovića Dva u jednom bez naročito velikih teškoća, čitalac će uočiti i prepoznati autorovu sposobnost (ali i istrajnost i nepokolebljivost u tom poslu) demaskiranja laži na mestima gde odgovor ostaje prećutan, zaštićen galamom gomile. Govoreći o laži on joj čak daje tvoračka, kreativna svojstva i na taj način udružuje dva svoja talenta, aforističarski i dramski. U prvom je, u potpunosti, usaglašen sa aforizmom Stanislava Jirži Leca: Savršena laž? Pažnja, to je već stvaralaštvo, a kroz drugi poznati talenat na ravnoj nozi druguje sa Oskarom Vajldom i njegovim pogledom na temu iznošenja divnih neistinitih stvari: Umetnost će postati sterilna a lepota će nestati sa lica zemlje. Vajld, podrazumeva se, pri tom ne misli na političke lažove, kao i sam Novaković, jer nikad ne premašuju nivo izvrtanja činjenica, a za onog ko je toliko nemaštovit da proizvodi dokaz kako bi potkrepio laž bolje bi bilo da od početka govori istinu.
Izvrtanje činjenica ipak postoji. Ono što nije dozvoljeno političarima dozvoljeno je piscima. Romani koji se uklapaju jedan u drugog kao ruske lutkice-matrijoške ( kod nas pogrešno krštene kao babuške), svoj epilog nalaze u posebnom odeljku koji se naziva Posle epiloga u kojem se oglašava i treći autor koji je stvorio prethodne celine. Dakle, naziv romana je trik- nije Dva u jednom već tri u jednom a šta je kraj ostaje da otkrijete sami.
Pažljivom čitaocu i ovog i prethodnih romana Aleksandra Novakovića nikako ne može promaći unapređeni, nadgrađeni zdravorazumski humor urbane profilisanosti. Ne vredi se mnogo opterećivati davanjem odgovora na pitanje šta je humor? Na to pitanje nema preciznog odgovora i pored mnogih pokušaja da se ta specifična duhovna tvorevina definiše u par rečenica jer što je definicija ambicioznija, humor brže iščili. Prvi je Andre Breton, guru nadrealista, shvatio da je mnogo važnije reći šta humor nije nego šta jeste. U svojoj antologiji crnog humora razbio je oveštala shvatanja da je humor jeftina zabava za duhovne dokoličare već je, naprotiv, u pitanju prvoklasna intelektualna roba. Možda je najlepše izrečena misao da je humor jedina dozvoljena vrsta zločina iz strasti, a gde ima zločina ima i žrtvi.
A u romanu Aleksandra Novakovića Dva u jednom žrtava je, pre svega, generacija kojoj je bilo obećano da za žrtvom neće biti potrebe. Toj istoj generaciji ne ostaje ništa drugo do da pravdu traži i ostvaruje putem demaskiranja laži, humorom i iznuđenim minimalističkim hedonizmom u dijalogu paralelnih svetova. U dijalogu u kojem su i najviši retorički dometi nemoćni pred razgalamljenom neukom zajednicom, organizovanom i uzdignutom na nivo fizičke sile. Čini se da duhovnoj superiornosti nezaslađene književnosti, ipak, nije dorasla.