Kako se to uistinu dogodilo, to niko u Mrakovcu ne zna.
Priča koju ćete čuti samo je jedna od bezbroj verzija koje postoje.
Svi se slažu jedino u tome da se događaj zbio tako neverovatno i tako brzo, da nije čudno što odgonetke još nema.
Retki su oni koji tvrde da je sve to samo skup medicinskih fenomena.
Priča se da je sam Profesor učestvovao u razjašnjavanju slučaja, ali bezuspešno. Mada pritešnjen mnogobrojnim tvrdnjama iznenada prijavljenih Strančevih rođaka, izjavio je na sudskom procesu da posle detaljnog ispitivanja nije nađeno ništa nenormalno na lešu i da je uzrok smrti nejasan.
Takođe se nije znalo od čega je umrla Katarina.
Time je čitav slučaj postao još zagonetniji.
Posle su počele priče, onakve kakve danas postoje.
One kažu da je preminuli Stranac doselio u naš grad pre rata, sa ženom lepoticom, i nastanio se u centru, u kući u obliku kocke, sa prozorima koji su bili neuobičajeno veliki, ali uvek zastrti. Živeo je povučeno. Preko dana ga niko nije mogao videti. Uveče je ponekad bio opažen kako sa ženom seda u fijaker i odlazi van grada.
Ko je Stranac bio i šta je radio, to niko ne zna.
Jedino je bilo jasno da su mu svi zavideli: na velelepnoj kući, na sjajnom fijakeru, na otmenom i hladnom držanju, a najviše na ženi.
A žena mu je bila izuzetno lepa.
Zvala se Katarina.
Zbog njene lepote, oličene u krupnim tamnim očima i nežnim ustima, neki su mislili da je Katarina kakva kraljica koja je abdicirala ili filmska diva koja se zaželela samoće.
Ko je uistinu ona bila i šta je radila u toj ogromnoj, ali i zastrašujućoj kući, iz koje se ponekad, noću, čulo tužno žensko cviljenje, to niko nije znao.
Jedino je bilo jasno da je ljubav Strančeva prema Katarini bezmerna: videlo se to i po načinu kako je Stranac podmetao svoje ruke pod Katarinina stopala kad bi se uveče pela u fijaker koji je stalno bio parkiran ispred njihove kuće, ali i po nežnosti koju je pokazivao dok su se vozili kroz drvored ogromnih bođoša, kada mu se oči nisu odvajale od njenog bledog lica, a desna ruka nije se spuštala sa njenih ramena, jedva ih dodirujući.
Ratne godine nisu ništa promenile u njihovom životu.
Dok su drugi odlazili na front, gubili glave ili gladovali, dok su se čitave porodice raspadale, a ljubavnici stradavali, Stranac i Katarina su se i dalje viđali kako izlaze iz kuće, noću, ulaze u isti stari fijaker i odlaze po mesečini van grada, dovoljni sami sebi.
Tim jače beše iznenađenje kad je po svršetku rata Stranac iznenada otputovao.
Kuda je otišao i zašto, nije se znalo.
Govorilo se da je potrošio sav novac koji je imao i da je krenuo nekud, da na nekakav čudesan način dođe do para, jer će ga, inače, Katarina ostaviti.
Drugi su pričali da se posvađao sa ženom, da ju je isprebijao nakon što je uhvatio nju i mladog fijakeristu u bludničenju i da se nikad više neće vratiti.
Treći su govorili da su sve to prazne priče i da su videli kako milicija odvodi Stranca u zatvor. On je poznati špijun, tvrdili su, koga je raskrinkala sopstvena žena.
Ono što je svima bilo jasno, primetila su i deca: kako je nestao Stranac, ni Katarina nije više izlazila. Poslednji put viđena je na njegovom ispraćaju na železničkoj stanici: beše još uvek lepa, ali joj je lice bilo nekako zategnuto, kao u ptice.
Posle nedelju dana od Strančevog nestanka, milicija je došla i provalila kuću.
U kući nije nikog našla. Čak ni Katarinu.
Neki su objašnjavali da je Katarina otišla za mužem.
Drugi da je pobegla sa fijakeristom u drugi grad, gde su je videli kako prodaje sveće.
Bilo je i takvih koji su tvrdili da je i ona u zatvoru. Da je bila potajna špijunka a javna kurva.
Najmlađi su govorili da su sve te priče o Strancu i Katarini obična izmišljotina.
Šta je u svemu tome istina, nikom nije bilo jasno.
Kraj priče istekao je posle deset godina, onako kako se izlije voda iz flaše bez zapušača kada je okrenemo grlićem nadole.
Iznenada je neka od gradskih dama donela u frizerski salon vest da se Stranac vraća i da je silno bogat. Grad je za jedan tren planuo. Ljudi su nagrnuli na železničku, a žene na autobusku stanicu. Tako podeljenim u dva kraja grada niko od putnika nije mogao da izmakne.
Međutim, zaboravili su da postoji lokalni aerodrom, na koji civilni avioni nisu sletali.
Stranac je, pak, stigao helikopterom, seo u prvi taksi i posle podne, u četvrtak, stigao pred gradsku bolnicu.
Poseta bolesnicima upravo se završavala.
Dežurni bolničar izjavio je kasnije, na sudu, da je Stranac bio sav u belom, da je nosio tašnu i da je zamolio da mu se pokaže šok soba. Navodno je došao da obiđe prijatelja.
Bio je visok i mršav, kao i ranije, samo lako preplanuo od sunca.
Lekar, koji se slučajno zadesio u šok sobi kad su Stranac i bolničar ušli, kaže da je Stranac izgledao sasvim pristojno i da se ništa nije moglo primetiti što bi govorilo o eventualnim njegovim fizičkim nedostacima. Izvesna Strančeva plašljivost, koja se ogledala u sporom hodu, zastajkivanju i tihom govoru, protumačena je uobičajenim strahom bolničkih posetilaca i svagdašnjim dejstvom golih bolničkih zidova.
Lekar i bolničar jednodušno izjaviše da se Stranac ponašao kao da je u šok sobi već boravio: čim je ušao, uputio se polako ka krevetu pored prozora i zagledao se u bolesnicu koja je prethodnog dana pristigla.
Bolesnica nije izgledala sjajno. Dok je spavala, sa licem prema prozoru, jasno se moglo videti da joj je koža na licu jako zategnuta i istanjena, da joj je kosa pobelela i opala i da su joj ruke čudno blede i prozračne, kao da su na njih navučene nevidljive rukavice.
Oči su bile upale i male, a usne tanke, jedva primetne. Između usana provirivali su retki, požuteli zubi.
Odavala je utisak starice na samrti.
Iznenada se bolesnica trgla, okrenula se na leđa i zagledala u Stranca.
Lekar je tog časa primetio da je Stranac odjednom, naglo, osedeo.
Bio je, kaže, i bled kao najbleđi vosak.
Bolničar tvrdi da je na licu Stranca u tom momentu video smrt.
Obojica su ga istovremeno upitala da li mu je zlo i treba li mu kakva pomoć.
Stranac je odmahnuo glavom, okrenuo se i posrćući krenuo u hodnik. Na samim vratima je pao, hvatajući bezuspešno rukama vazduh, dok mu se iz tašne rasipao metalni i papirni novac.
Čitavo odeljenje strčalo se prema Strancu: on je ležao bez svesti, sav krvav po licu i rukama.
Hitno je pozvan Profesor.
Na operaciji nije nađeno ništa što bi upućivalo na izvor krvavljenja: i pluća i creva behu potpuno očuvani.
Posle dva sata Stranac je umro ne dolazeći svesti.
Odmah je, potom, intervenisala milicija. Ispitivani su svi koji su bilo šta znali o preminulom. Pitali su i bolesnicu, ali ona nije odgovarala. Posle su je pitali i ko je ona, jer su ustanovili neke nelogičnosti u njenoj istoriji bolesti.
Bolesnica je ćutala.
Nakon tri dana i ona je umrla.
Sudski proces nije objasnio stvar.
Govorilo se da je Stranac umro od srca, jer je, navodno, i ranije bolovao od njega.
Drugi su tvrdili da je Stranac otrovan, jer je neko hteo da se domogne novca u tašni. Ko ga je otrovao, nisu umeli da objasne.
Treći su mislili da je sve to moguće objasniti psihologijom i da je Strančeva smrt nastupila usled nervnog šoka kad je u bolesnici
prepoznao nekadašnju ljubav, Katarinu. Otkud im ideja da je ta nepoznata starica Katarina, to samo oni znaju.
Bilo je i takvih koji su govorili da Stranac i preminuli građanin nemaju nikakve sličnosti i da je ovde zapravo reč o dva slučaja.
Šta je od toga tačno, to niko ne zna.
Ostaje samo da se ovaj čudan splet događaja priča dok traje Mrakovac, ili bar dok traju ljudi koji su poznavali Stranca i Katarinu.