Majo Danilović: HIBERNACIJA

Viđamo se jednom na godinu. I to ne nasamo. U društvu drugih pjesnika, povodom nekog književnog skupa.
Pojavila bi se zanosnija nego prethodni put. Čini se i još ljepša.
Briljirala bi kazujući svoje pesme. I uopšte bivala je kraljicom našeg malog bala, koji je slijedio potom.
Uspjevam da progovorim s njom tek po koju riječ. I uvijek sam zbunjen njenom pojavom, nekako nemušt i preplašen. Završi se to na nekim stereotipnim frazama. Ona bi to ljubazno saslušala. Dok je od mene ne bi ugrabio neko drugi, opušteniji i duhovitiji. Čini se i boljeg izgleda.

I tako – sve do sljedećeg puta. Na godinu, augusta mjeseca.
A meni preostane svo ono vrijeme između. Tristošezdesetpet dana. Da mislim na nju.
Nikada ne reprodukujem slike ili razgovor od prethodnog susreta. Pokušavam da ih zaboravim, jer ih se gotovo stidim.
U nekoj svojoj fikciji, razvijam predivne dijaloge koje smo, navodno vodili. Pune lakoće i elokventne konverzacije, za nju još nedoživjele duhovitosti, pitkosti. Sada je ona ta koja je zbunjena, bujicom mojih slatkih i zavodljivih konstrukcija. I ja joj velikodušno opraštam, pun sam razumevanja za nju. Jer znam da je ta zblanutost, ustvari očaranost mnome i znak da joj se neobično dopadam. Prosto je u nevjerici, da se neko baš takvog šarma, upravo njoj obraća.
Sva moja neupadljivost, fizička i govorna, zasjenjena je sjajom iz njenog oka, koji sam upravo ja generisao.
Uspjeva čak i da pohvali moju pjesmu i način na koji sam je iskazao. Naravno da je svaki put, kad je se nanovo sjećam, u pitanju neka druga pesma. Tako da je ona upoznala čitav moj stvaralački opus.Odgovaram joj, uspijajući se, kako u stvari pretjeruje, nagoneći je da izvuče koju finu riječ, oponirajući.Vrtimo lagane, neopterećujuće teme. Sva je u čudu – kako joj neko ovako zanimljiv, ranije izmakao?
I za sve ove godine, moje tajanstvene imaginacije, nećete vjerovati, još nijednom nisam vodio ljubav sa njom. Toliko se zanesemo u priču, kojoj nikada kraja. Tako da nikada ne stignemo do tog delikatnog dijela.
Kada o tome razmišljam, obično pretpostavim, da će omađijana mojim briljantnim nastupom, to biti, prirodno – na njenu inicijativu. Pravo da vam kažem, meni se u tome nikuda i ne žuri. Ona je moja, pa je moja, definitivno i neopozivo.
I tako, sve do novog augusta. Ponovo susret, i sva ta halabuka, kojoj jedva dočekam kraj. A onda je ponovo odvedem u moj jedini stvarni svijet.
“Dugo se ne vidjesmo? Kako ste? “
“Možda ne tako dobro kao vi?”
“Kako to mislite? Kako znate, koliko sam dobro?”
“Pa sudim po vašem reprezentativnom izgledu.“
“Griješite, to je samo fasada koja sakriva ovu u meni melanholiju.”
“Ali vam to ne smeta da predivno izgledate. Još ljepše nego prošli put.”
“Laskate mi”, pokušavala je da je dodatno uverim u svoje tvrdnje, o njenom magičnom, današnjem izdanju.
“Vama se ne može laskati, sve i da se hoće. Vaša ljepota blokira receptore u mozgu za proizvodnju dovoljno snažnih riječi koje bi razumjele ljepotu žene”.
“Sad ste me baš zacrvenjeli”.
“Jeres bi bio da takva dama i jednog trena bude bez očaranog muškog pogleda.
Izgubićete na sjaju vaše aristokratske puti. Ako već želite samoću, neka to bude u hladu zjenice oka, kakvog obožavaoca. Takva ljepota nije projektovana, da ne bude milovana kakvim požudnim pogledom. “
“Uživam slušajući vas. Još nisam srela nekoga ko tako ubjedljivo laže. Možda se vi to ustvari, kandidujete za restauratora mog načetog epiderma?”
“Ništa kod vas nije taknuto. Još ste onakvom, kakvom vas lijepu majka rodila. Ali bih rado da budem zaštitni faktor protiv vaših melanholičnih misli”.
“Možda vi na ljepotu gledate pomalo iščašeno?”
“Iščašen pogled za iščašenu ljepotu, ljepotu koja nije stereotipna, ni svakidašnja. Već krajnje osobena i izražajna. Kao što je to egzaktno vaša.”
Bivala je sve zanesenija. Očito joj je prijalo.
“U vašoj predivnoj pjesmi koju ste odlično i ekspresivno iznijeli, želite da se malo osamite? Teško je to postići. A i čovjek treba da zna kako bivati sam?”
“Mislila sam da tu samoću iskoristim za neku vrstu preispitivanja sebe”.
“Suviše ste mladi da podvlačite crte, pustite neka vas rijeka života nosi još neko vreme po hridu vaših emocija.”
Mislite da mojim raspuklim mislima ima pomoći…”, nastavljala je ona, dok sam je slušao već u stanju nekave omamljenosti, gotovo hibernacije.




One Response to Majo Danilović: HIBERNACIJA

  1. Jasmina H. каже:

    gdje ima puno priče, malo je prakse… zanimljiva igra!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *