Klara Polak-Poljarević: OZDRAVLJENJE PROZORA

Ratni D. & D.
Jedan od mnogih.

„Blago onima koji ne znaju“…
Već me dva dana muči taj metak.
Dok je bio nevidljiv bila sam mirna.
Kako da se brinem i sekiram za ono što ne znam da postoji.
Sada kada je izišao na vidjelo uzdrmao je tijelo, uskomešao dušu, uvukao se u sve pore misli, u vijuge sjećanja, u meandre bježanja i ne-priznavanja tamne strane ljudske svijesti i podsvijesti.

Evo ga, tu je, u velikom bijelom, porculanskom tanjuru, među krhotinama gelera, zgnječen, mrtav i mlitav, ali i dalje zlokobno svjetluca prigušenim sjajem bakra i osvaja ubojitom elegancijom.
Sedamnaest godina poslije probijanja, ulaženja i zaglavljivanja u metalnu bravicu prozora, izvučen je na svjetlost dana kao krunski svjedok zlodjela, kao artefakt neviđene bestijalnosti, teškog primitivizma i pomračenja uma….

Neobični vjesnici proljeća
Proljeće 1992. je donijelo neobične vjesnike novoga doba. Umjesto da zrak miriše na nježnost ljubica, gordost zumbula, mističnu uzdrhtalost jorgovana i čarobnu zaljubljenost jasmina, zavonjala su crna zgarišta kuća; šarenilo prirode je procvjetalo šarenilom vojnih odora, a zujanje ljupkih pčela, osa i bumbara zamijenilo je zujanje metaka i granata koje su padale u intervalima, gusto i često, kao proljetni pljuskovi što donose tuču. Čudno neko proljeće, doista. I zloslutno!
Strah umjesto pjesme. Nevjerica umjesto prijateljstva. Prijetnje i progoni umjesto pozdrava i pomoći. Molbe. Plač. Preklinjanja. Šutnja. Odvođenje. Nestajanje.
Propadanje. Ubijanje. Mržnja.
Sve sam to davno ispeglala, presavila i do stotinu puta i odložila u arhiv postojanja, da paket bude što manji i da ne zauzima mjesta., jer bit će toga još za pamćenje i pospremanje. Dobro narod veli da nesreća nikada ne dolazi sama, ali tko je tada o tome tako mislio?
Je li ta bravica spasila život mojim najmilijima?

Ubiše nam rječnik
Pamtim. Pucalo se na sve strane kada se čistilo snajpersko gnijezdo na brdu preko puta odakle su nas imali na nišanu kao na dlanu. Kretali smo se stanom na način da ne
nadvisujemo donji rub prozorske daske – tako jeli, tako spavali, nesvjesni realne opasnosti u kojoj smo bili. Čak smo se na račun toga i šalili…
A, onda…zum i fijuuuu…i metak koji je probio jedno prozorsko staklo i zaustavio se u metalnoj roleti.
Drugi je probio oba stakla i zabio se u korice španjolsko-hrvatskog rječnika.
„ Budale“ – pomislih„.
„Ubiše nam rječnik“ – rekoh.
Kakva bolna simbolika!

Majstor Gepetto
Treći metak, taj nepoznati treći, je zaustavljen, a da to nismo ni slutili. Koja mu je putanja bila? I to bi se moglo točno izračunati, ali čemu? Zašto? Tom računicom bih, nakon svih gubitaka, još jednom, ponovno izgubila…
Svih ovih sedamnaest godina šutio je taj metak, zarobljeni talac sudbine, okovan, beživotan. Ali, i takav ranjava! Sada je napokon došao stručnjak, majstor, da vidi, da dijagnosticira, da popravi, da otvori prozor koji svojim krilima, poput ranjene ptice, nije dao leta.
Vještim pokretom ruke zarezao je stolar Gepetto u samu srž, u dah i duh postojanja. Jednim jedinim rezom otvorio je dva srca. Ono prozorsko se uz škripu otvorilo. Ono drugo je prokrvarilo uspomenama.
Držao je metak na dlanu kao dragocjenost buljeći u njega nekoliko trenutaka, a onda, onda mi ga je mi ga je dostojanstveno pružio, kao relikviju.

Teče rijeka…
Valovi tihoga vriska, navala plača, tuge i smijeha.
Uskovitlana osjećanja u suludom plesu.
Vrtoglavica i blaga nesvjestica koju je zaustavio nagli prodor svježega zraka
kroz širom otvoreni, ozdravljeni, oživljeni prozor…
Žubori rijeka, pjeni se, zeleni se, prelijeva se, teče …
A što bi drugo rijeka radila?
Njezino je da teče.
Da pere odjeću, tepihe i ruke.
Da ispire prazne poglede.
Da liječi rane srca.
Da zacjeljuje bolove duše.
I da čisti mrlje povijesti.

D.& D. – događaj i doživljaj

12 Responses to Klara Polak-Poljarević: OZDRAVLJENJE PROZORA

  1. Dunja каже:

    Jako dobro, upečatljivo, ostavlja trag…Dunja.

  2. Klara Poljarević каже:

    Hvala ti, sretna sam što tako misliš…a Taj metak je doista ostavio trag u mom, u našim životima. Uostalom, zar to ne čini svaki metak?
    Klara

  3. Slavica каже:

    Jako potresno.Znala sam da je prof. Ale imao dara za pisanje i lijepo pisao,citala sam njegove kolumne u novinama.Mislim da ste ga Vi prevazisli,da je Vas dar veci,ali da je srece da je tema druga,veselija.
    Veliki pozdrav od Vase bivse ucenice Slavice Sakota – Milinic.

  4. Nermana каже:

    Draga Klaro!
    Veoma upecatljivi opisi…..Osjetila sam svaki damar desavanja kroz tvoje rijeci.Hvala sto si uspjela ponovo ozivjeti teske odsudne trenutke
    Srdacni pozdravi od Nermane Aleckovic Vuk …Ostali ste mi u divnom sjecanju i Ale rahmetli i ti i takve vas zelim nositi do kraja zivota:)

  5. EdoTurkovic каже:

    Pozdrav za Klaru,kao i uvijek Ti imas Stil,bilo da se radi o neposrednomk kontaktu,realnoscu ili bilo kojem drugom segmentu zivota.O jezicima i knjizevnoscu da i ne govorimo.ZNAMO KOJIKO SU OBOJE BITNI .

  6. Jasna каже:

    Prelijepo !! Zao mi je sto vas nisam imala kao profesore,nadam se da cu moci procitati jos vasih zapisa kao i vaseg muza. S postovanjem Jasna Baljic-Prskalo

  7. PeroMustapic каже:

    Dovoljno je reći: “Blago onima koji ne znaju“.

  8. Jasmina Buzaljko каже:

    „Uskovitlana osjećanja u suludom plesu“. I dan danas! Bravo i pozdrav mojoj profesorici!

  9. Ermina Mulic - Dzinovic каже:

    Upecatljivo! Vrlo potresno! Pozdrav mojoj dragoj razrednici Klari od Ermine Mulic- Dzinovic.Hugs:)

  10. Amra Ruzic каже:

    Veliki pozdrav dragoj profesorici Klari.Zajedno sa Vasim pokojnim suprugom ostavili ste trag jednom divnom vremenu. Uvijek ste se izdvajali Vasim svestranim talentom i neiscrpnoj energiji koju ste prenosili na nas,Vase studente.Ovo ,zaista,budi lavinu emocija…Bravo za Vas!!Uz veliko postovanje…Amra i Nebojsa Ruzic

  11. Nikola Šimić Tonin каже:

    Koliko toga ovaj tekst nudi, kao književni obrazac mnogima, sama gornja književna i ljudska razina, ovakvim književnicima i ljudima jednostavno treba ustati i nakloniti se, zahvaliti se Bogu na njima.
    Nikola Šimić Tonin

  12. Klara Poljarević каже:

    Dragi moji svi,
    u ovoj, za mene nemirnoj noći, vaše riječi mi dolaze kao melem na ranu, i padaju po mojoj duši kao kapi proljetne kiše – tako osvježavaju i oživljavaju i uzgajaju novu nadu i optimizam kojega sam oduvijek imala.
    Imam ja i vedrijih priča, malo zasurfajte po Netu i opet ćemo podijeliti, ne samo suze, već i osmijehe.
    Veliki i srdačni pozdrav svima koji ste mi se javili i koji me i dalje pratite kao ponosni i dobri ljudi
    Vaša profesorica




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *