Jasmina Hanjalić: Kupujući hljeb

Kad god pomislim da sam sve čudne pojave i neobične ljude već vidjela ili barem za njih čula, pojavi se nešto ili neko da me ubijedi u suprotno.
Nedavno sam premještena u prodavnicu na Alipašino Polje. Posao prodavačice je svuda isti, razlika je samo u broju mušterija, a ljudi svakim danom kupuju sve manje hrane i sve više cigareta i pića.

Odmah, nakon par dana, uočila sam sitnu i mršavu staricu kratke, sijede i rijetke kose, upalih blijedih obraza i grubo naboranog lica, kako pogrbljeno korača sitnim korakom, stopu po stopu. Svakoga dana, osim nedjelje, ponavljalo se isto: od jutra pa sve do popodne dolazila bi više puta da kupuje hljeb.
-Dobro jutro! Dajte mi, molim vas, jedan hljeb!- rekla bi u rano jutro, čim bi stigao iz pekare.
Prođe oko sat vremena i eto starice ponovo.
-Dobro jutro! Koje je već doba, a ja nisam kupila hljeb!
Pošto joj uredno dam i naplatim hljeb, nastavim posao. Ali, došla bi malo kasnije.
– Sve mi se čini da sam jutros bila ovdje, ali sam zaboravila kupiti hljeb!
-Kupili ste gospođo!- rekoh joj u početku, u najboljoj namjeri
-Ne, ne, nisam! Dajte vi meni jedan, da ne nestane! Kako se zovete, djevojko?
-Lela, gospođo!
Dobro, neka joj bude, pomislih! Vidi se da je stara i da je izlapila. Možda je negdje svratila i zaboravila ga? Ali, opet je došla.
-Ima li hljeba, molim vas? Danas ga još nisam kupila!

Sad sam bila sigurna da tu nešto nije u redu, pa upitah šefa o starici.

-Lelo, nije tvoja briga šta ko kupuje! Ti samo naplati! Šta bi tek rekli konobari?!

Bilo je očito da previše pitam, pa nastavih sa poslom. Nakon ni sat vremena, eto starice.

-Ne znam šta je meni danas, nestaće hljeba! Dajte mi jednu svježu veknu! Kako se vi zovete djevojko: ili ste Bela, ili ste Nela, ili ste Zela, ili ste Mela, ili ste Lela, ili ste Vela?

-Lela, gospođo!

Obično bi do ručka dolazila skoro svaki sat i onda se ne bi pojavljivala do sutra ujutru.
Poslije sedmicu dana upoznala sam i njenog sina: bio je srednjih godina, neupadan i uljudan. Kupovao je namirnice, voće i cigarete. Nekoliko puta sam, zbog gužve, neuspješno započinjala razgovor sa njim, ali ljudi moraju prvo da jedu, a ostalo može da sačeka.

Nedjeljom starica nikad nije dolazila, a ni moj šef, pa prvom prilikom započeh razgovor:

-Gospodine, izvinite što se miješam, ali sam htjela da vam kažem da vaša majka svaki dan dolazi i kupuje mnogo hljeba, a vidim da živite vas dvoje sami!

-Ooo, ne brinite! Ona, znate, ima staračku demenciju i sve zaboravlja. Svakoga dana u prosjeku kupi osam hljebova i krije ih svuda po stanu. Ja se pravim da to ne vidim i kad dođem s posla sve ih pronađem i nosim Narodnoj kuhinji u susjednoj ulici. Molim vas, nemojte je ništa pitati o tome! Ona se predivno osjeća kupujući hljeb!
Toga dana, nakon što sam završila s poslom, pošla sam kući pored Narodne kuhinje, mada mi nije bilo usput. Prišla sam ulaznim staklenim vratima i pročitala natpis: „Subotom u 18 sati se preuzimaju paketići obroka za nedjelju“.

2 Responses to Jasmina Hanjalić: Kupujući hljeb

  1. Berislav каже:

    Bravo Jasmina! Hljeb – tako bitna stvar za mnoge od nas… bili mi dementni ili ne!

  2. Rajko Glibo каже:

    Priča Jasmine Hanjalić jednostavna je i mala, ali govori puno i potvrđuje ono najvažnije.Ma koliko motiv bio banalan i opće mjesto, ako narator uspije u priču udahnuti životnost i za najšire slojeve čćitalaca uvjerljivost, priča je ODLIČNA Jednu naracijsku zakonitost, uz ispriku, rekao bih u stihu:

    TANJI, NARATORE,
    JOŠ, JOŠ TANJI.
    ŠTO SI BLIŽI,
    TO SI MANJI.

    Gola je to istina. Ali za naratore je komplicirana. Tu je kompliciranosi Jasmina obuzdala i dobila reprezentativnu pričicu tako blisku anegdoti.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *