Sparina u maju ošamutila je grad. Nad pločnicima je lebdela aura leta, između senovitih kestenova siluete prolaznika su se rasplinjavale na jari. U hladu bašte i u novokomponovanim kafićima oko pijace sredovečni bosovi naoružani mobilnim telefonima ispijali su hladna piva, momci i devojke club-party generacije čekali su veče. Kroz otvorene prozore bučali su glasovi neke podnevne žurke i stari hit grupe „Buldožer„:
Majko zemljo, baš ti hvala,
u ime svih nas, nas budala.
..

Išli su ubrzanim hodom, kao da rone kroz jaru. Nenad brzo odmeri svoju saputnicu, videli su se pre tri godine a sada, sada baš dobro izgleda, pomislio je. Bolje nego ranije. Taj njen korak atletičarke, lak i elastičan…
– I? – upita Ana.
Gledala je niz ulicu kao da se tamo nešto važno događa.
– Položila sam ispit? Čista šestica?
Sve je videla i razumela, shvatio je. Obradovao ga je taj lak ton razgovora. Osmehnuo se.
– Mnogo više – polaskao je. – Podižeš mi rejting među poznanicima.
– Za mnom baš ne zvižde.
– Zvižde – odgovorio je Nenad ubeđeno. – Ali to nije pravi odnos.
Javila se juče, sa panikom u glasu. Ne može da pronađe Mišu, pa ako on nešto zna… Večeras putuje za Sidnej… Od starog društva samo je on ostao, drugi su u Kanadi, Švajcarskoj, Americi, Južnoafričkoj Uniji… Ili su, kao Miša, negde nestali…
Iz daljine dopre nekoliko zvižduka – kolona demostranata sa transparentima presecala je ulicu. Nenadu se osmeh ukoči na licu: evo i zvižduka; ali odsečnih, sa drugačijim značenjem. Stare priče koje su pamtili strmoglavljivale su se u nerazumevanje.
Blago joj je stegao lakat i osetio grč njenih mišića.
– Stigli smo – rekao je. – Nadam se da lift radi…
Ulaz je bio renoviran i pun lažnog mermera, široki crveni tepih zmijoliko se uspinjao u polumrak stepeništa. Negde visoko pod krovom meko je šuškao dobro podmazan mehanizam lifta. Stari Schindler je bio temeljno popravljen, mutno ogledalo zamenjeno blještavim, rukohvati su treptali pod sjajem neonki. Na vratima je odbljeskivala flueroscentna nalepnica novog vlasnika: firma, mobilni, telefoni, faks…
– Ovde se sve promenilo – progovorio je Nenad kao da se pravda.
– Sređeno i luksuzno. Još novo…
– I puno mirisa novca… Pre neki dan hvali se majka mog druga: «Sin mi je dobar. Nije kriminalac, a ni milioner!»
Ana se uzdržano nasmeja, napetog izraza lica.
Na trećem spratu lift zadrhta i stade, mašinerija škljocnu, zupčanici se uklopiše i sve se utiša. Kroz staklena vrata se video početak hodnika i blještava slova Euromagnum comerce.
Nenad pritisnu dugme četvrtog sprata. Mašinerija se za trenutak probudi, ali se lift ne pomeri. Samo do trećeg sprata, shvatio je. Do Euromagnum comerce. Tu počinje svet.
Izađoše iz lifta, šarke su meko nalegale na ležišta, starinska rolo-vrata od kovanog gvožđa sklopiše se za njima sa jedva čujnim šumom. Mermerom obložen hodnik treperio je pod mlazevima svetlosti; čvrsta, hrastova vrata su čuvala samoljublje novog vlasnika.
– Gospodin želi? – upita momak u svetlucavom sakou, proširenom u kukovima. Iznad njegove glave posmatralo ih je oko nagnute kamere.
Ana zavuče ruku pod Nenadovu mišicu i on je steže uz telo – bili su zajedno nasuprot tom novom, lažnom i neprijateljskom svetu.
– Lift vam je neispravan – reče Nenad i blagi dah likovanja ga ispuni zadovoljstvom. – Ide samo do ovog sprata.
– Četvrti sprat se preuređuje – reče momak i približi im se na korak.
– Na četvrtom stanuje moj prijatelj – odgovori Nenad uvereno.
– Restauracija! Tamo više niko ne stanuje.
Nenad ćutke zakorači ka stepeništu, Ana takođe. Momak im se primače za korak. Kamera je svojim staklenim okom fiksirala njihov nemi ples.
Nenad sleže ramenima i oni zakoračiše na stepenište.
– Gore nema nikoga – reče momak ponovo.
Penjali su se, treći stepenik, četvrti… Ovde nema crvene staze, stigao je Nenad da pomisli.
– Gospodine, ja sam vas opomenuo – reče momak oštro. Nešto škljocnu i Nenada prože jeza kočeći mu pokrete – ma, nije valjda?
Lift se lagano pokrenu i poče da tone, meko šuškanje mehanizma pretvorilo se u škripu.
Četvrti sprat je zaista bio pust i razoren, zidovi provaljeni, stan koji je Nenad poznavao u nekim bivšim danima zjapio je mutnom svetlošću praznine. Ana se osloni o njega, kao da je u trenutku izgubila svu snagu; osetio je obline njenog sada teškog tela. Zurila je u ruševinu obasjanu uskim mlazevima svetlosti u kojima se kovitlala prašina, a lagani grč prisećanja na nešto slično, već viđeno, osenčio je njeno lice.
– Tako je bilo i u Sarajevu – prošaptala je.
– Idemo – šapnu Nenad i obgrli je, pomažući joj da se uspravi. Lagano se vratiše niz stepenište, njen korak je sada bio težak i spor.
Zastali su ispred lifta osećajući iza sebe momka i pažljivo oko kamere. Nenad pozva lift i sačeka da se pojavi iz dubine ispunjavajući prostor. Zaustavio se uz meko zujanje i Nenad, kao glumac na sceni koji zna vrednost svakog pokreta, prodrma ručicu rolo-vrata, odmahnu glavom i povede Anu niz crveno stepenište.
Momak priđe liftu, oprezno otvori vrata i nasmeja se: – Gospodine!
– Neispravan lift, rekoh vam – odbrusi Nenad ne okrećući se.
– Ovo je za vas – stajao je na vrhu stepeništa i pružao im papir u boji: – Uzmite. Mi vam možemo pomoći.
Silazili su ćutke, Ana ga je držala ispod ruke a njeni prsti, zariveni u njegovu mišicu, lagano su se otvarali. Na ulici pogledaše dobijeni papir – to nije bila nova adresa poznanika sa četvrtog sprata. Oglas, prelomljen i odštampan iskošeno, u skladu sa svetom iz koga je dolazio:
* Imate probleme?
* Nešto ne možete da rešite?
* Zapali ste u ćorsokak?
* Ne znate odakle vetar duva?
Više ne brinite – Vaš problem je naš posao!
Potražite nas i mi ćemo sve obaviti, u Vaše ime i u potpunom skladu sa Vašim interesima!
Svaki Vaš problem dostavićemo Vam potpuno rešen, sapet i bezopasan, obrađen u formi zabavne pričice, dosetke ili vica pogodnog za stvaranje veselog raspoloženja na Vašim sedeljkama.
Potražite nas – mi smo na Vašoj strani!
EUROMAGNUM COMERCE – SAMO ZA VAS!
Njen korak, prvi put tog dana, nije sledio za njegovim: zastala je, uzela prospekt i zagledala se u iskošeni tekst.
Traži neki trag, razumeo je Nenad. Bilo kakav skriveni smisao „između redova“. Decenijama smo učili da tako čitamo i da istinu naslućujemo kao daleku senku napisanog, ona je bila „mrak“ koji se nije smeo javno izreći. A ovo u njenoj ruci je marketing – malo originalnog teksta i mnogo samodovoljnosti.
Video je Anin zabrinut profil, slap kose koji joj senči lice i zaneto oko koje pažljivo ispituje svaki red. Ozbiljno i sa nekom očajničkom nadom da nije sve nestalo.
Ova potraga nije proveravanje prošlosti, razumeo je. To je overa negdašnjeg pre nego što potone u nekad bilo. Pitanje identiteta. Ko sam, šta sam, odakle sam…?
Kolona demonstranata se vraćala. Ječale su trubice, njihali se parole, poneka neobična kapa i ogrtač podsećali su na karneval. Sa druge strane bulevara postrojavao se kordon policajaca; dočekale su ih salve zvižduka i povika. A gore, na vrhu ulice, nazirao se drugi plavi niz, mali kao olovni vojnici. Kad krenu, pomislio je Nenad, bićemo u zamci, treba požuriti do prve poprečne ulice. Bez reči je povukao Anu za sobom – sada se osećao odgovornim za nju.
Nekoliko veselih, raznobojnih balona prelete kolonu i odlebdi niz bulevar. Dojuri žuti „jugo“ i trubeći pokuša da se provuče kroz guste redove demonstranata. Odjeknuše gnevni povici, po krovu zatutnjaše pesnice i „jugo“ stade. Jedan transparent se gnevno zanjiha i tresnu o krov automobila, ploča se odvali sa letve i skliznu na haubu. Ciknu staklo – neko je precizno, nogom, pogodio far.
Nekoliko demonstranata se izdvoji i pođe pored njih, predvođeni krupnim momkom sa klovnovskom maskom na licu. Navijali su, dok su se dvojica žestoko raspravljala.
– Ti, dragi moj, ti ne veruješ u demokratiju!
– Ti ćeš mi kažeš! – odreza drugi. – Ja ne verujem u obećanja. Ni u velika, a bog`me ni u mala!
– Ali ovo su prvi, ubedljivi potezi. Oni donose promene!
– Možda. Kada se ostvare.
– Ma, ti si zaplašen. Ti niušta ne veruješ! – uzbudi se prvi.
– Nije tačno. Ja verujem u kontinuitet.
– Ma šta kažeš! Kontiutet! To kod nas ne postoji. Daj mi neki primer?
– Hoćeš primer? – upita drugi i zastade.
– Jedan jedini. Da i ja poverujem.
– E, pa, evo ti! Sam si tražio! – i on sagovorniku opali snažan šamar.
Nekoliko tela ulete u obračun, klovn se umetnu između njih, raširenih ruku. Ostali su se okupili u krug i skandirali:
– Kontinuitet! Hoćemo kontinuitet! …nu – i – tet! …tet! …tet! TET! TET!
Policijski auto dojuri niz ulicu – snažna sirena i bljesak rotacionih svetala raznosili su nemir iznad zbijenih glava. Odjeknuše komande i sa vrha ulice poče da se valja kordon svetlucavih šlemova, kao preteći plavi zid.
– Muka mi je – prošapta Ana. – Ja to više ne mogu…
Povukla ga je u ulaz najbliže zgrade. Tamo je sakrila lice u šake i jeknula, iz grudi i trbuha, iz bedara, učinilo se Nenadu. Hodnik potmulo odjeknu, buka demonstranata sve prekri.
– Umorna sam – drhtala je. – Tako sam umorna…
Na ulazu se pojavi klovn, zagledajući u polumrak hodnika. Nenad povuče Anu na mračno stepenište. Sa ulice su odjekivali povici i oni se popeše do prvog sprata. U tišini starih zidova lupkali su samo njihovi oprezni koraci.
Užurbani bat kordona minu pored zgrade razbijajući tišinu, zatim se začuše spori koraci – neko se šetkao hodnikom.
Stajali su u mraku, ispred tuđih vrata. Nenad je osetio Aninu toplinu i podrhtavanje tela i on usporeno, kao u nemom filmu, izvi ruku i zaštitnički privuče njenu glavu na svoje rame. Mekota njene kose ga ožari po obrazu, osećao je oblinu ramena i nežni pregib vrata.
Eh, taj Miša, pomislio je Nenad.
Iza zidova, na granici čujnosti, naslućivali su se povici demonstranata. Ana je disala duboko, osećao je kako joj se grudi nadimaju i on je čvrsto zagrli, pripivši se uz nju celim telom. Nije se opirala i stajali su nepomični, kao drhtavi spomenik neostvarenih želja i neizvesnosti. Oduvek u nekom hodniku, između dva sveta, slušajući preteće korake, uzvike i pištaljke, u polumraku i samozaboravu koji su postali njihov svet. A tamo, izvan njih bila je ljubav, koja je sloboda, i sloboda koja je…
Iza zatvorenih, tamnih vrata začulo se nečije kretanje i zvuk radio-aparata. Prejak pa tihi glas Đorđa Balaševića.
Šta na kraju bidne, pevao je panonski mornar.
Pa zna se: Putnici za Sidnej,
‘Ajmo, izlaz taj i taj…
Ana duboko udahnu, izvi se iz Nenadovog zagrljaja i progovori tiho, gledajući kroz zid.
– Ne mogu… Sve je to… Idemo, odmah, molim te!
Zagleda se u njega u polumraku, kao da se trudi da ga zapamti zauvek. Na obrazima joj se pojaviše rupice, oči su joj se zacaklile i pre nego što je uspeo da se snađe ona ga poljubi u obraz i pođe niz stepenice. Ošamućen, pošao je za njom, osećajući na obrazu umirujući oblak njene kose.
Na izlazu ih sačeka klovn, navučene maske. Nenad se postavi između njega i Ane. Međutim, on se teatralno pokloni uz širok zamah ruke i pridrža izlazna vrata; njegov veliki, crveni nos se krivio u stranu, kao da će svakog trenutka otpasti.
Na ulici ih sačeka sunce i daleki povici. Tet – tet – tet – čulo se, pa opet, kao zvuk probijenog bubnja TET, TET, TET…
Stare zgrade su ravnodušno trajale, sa masivnih zidova se krunio sivkasti malter prošlosti. Iz centra je ječao huk demonstranata i povremeni povici, sirene policijskih automobila su pištale. Pored njih protutnja veliko, tamno vozilo nalik tenku na gumenim točkovima, u njegovoj nezgrapnoj silueti Nenad prepoznade ozoglašeni vodeni top.
– Ne boj se – šapnuo je u samu školjku Aninog uha, kroz uzbudljivu zavesu njene kose. – Niko ne poznaje grad kao ja. Proći ćemo, ni naše senke neće videti…
Do poslovnice JAT-a su stigli sporednim ulicama, skrivenim prolazima između zgrada, prečicama kroz zaboravljena dvorišta. Bila su ista kao i u Nenadovoj mladosti. Gradsko naličje, zapušteno i puno prošlosti, novih otpadaka i dubokih senki primilo ih je u svoje zaštitničko okrilje. Stari deo grada bio je na njihovoj strani dok su široke bulevare i osvetljene ulice pritiskali zebnja, policijske sirene i daleki uzvici koje je sada raspoznavao: TET, TET, TET…
Ili mu se to pričinjavalo?
Rastali su se uz malo reči i ovlašan poljubac, izmenjali adrese na koje se nikada neće javiti. Grad je tutnjao u ritmu predvečernjeg špica a Zemlja je započela još jedan nevidljivi poluokret, premestivši Sidnej na drugi kraj svoje ogromne, maglovite obline.
Milivoj Anđelković

 

One thought on “Milivoj Anđelković: PUTNICI ZA SIDNEJ”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *