Sede za stolom na osunčanoj terasi. Iako sunce greje, oboje su obavijeni teškim džemperima i imaju polulitarske šolje čaja uz sebe. Ona lista časopis, a on proverava mail na labtopu. Njeno unutrašnje feminističko biće vrišti dok čita bezumne članke o seksualnosti, skladnom ljubavnom životu i receptima u magazinu koji se nedeljom dobija uz Večernje novosti.

Njegov mozak trenutno radi na prozaičnijim frekvencijama, misleći kako da rasporedi novac koji mu je ostao do dvadesetog u mesecu, kad stiže nova uplata. Čajevi se puše iz ogromnih šolja na kojima pišu osnovne karakteristike vage i ovna. Šteta što su njih dvoje u horoskopu devica i bik. Njeni prsti nervozno lupkaju po stolu. Volela bi da čitaju Virdžiniju Vulf. Volela bi da razgovaraju o njoj. On dugo i polako trlja desno oko, dok levom rukom prinosi šolju usnama. Razmišlja kako bi dobro bilo da mogu da urade uporednu analizu njihovih omiljenih rok pesnika i vodi borbu sa sopstvenim egom, jer nije siguran da li je to zato što bi želeo zaista da priča o tome ili zato da pokaže svoju apsolutnu dominaciju u sferi poznavanja rok kulture i razgovoru o njoj. „Mora da je zbog oboje.“, misli on. „Voleo bih da mogu da je fasciniram. Ali ne time što mogu da budem etički čistunac i anti-fašista ili time što dugo ne svršim kad vodimo ljubav. Voleo bih da mogu da pričam o Elizabet Benet i gospodinu Darsiju bez cinizma. Voleo bih da možemo da pijemo čaj i da.. I ne znam, ustvari šta bih voleo, valjda šta god ona želi. Da pijemo čaj i pričamo o umetnosti i životu, ali tanano, da ne potežem tezu ‘kako u današnjem svetu moraš da krvariš da bi umetnost imala smisla’ i slične stvari.“ Njemu stiže sms poruka. „Ko mu piše? Da nije ona mala-plava attending-svi-urbani-events sa njegovog fakulteta?“, rađa se crv sumnje u njoj dok se smeši i pita ga ko mu piše. On odgovara da je poruka od mame, kao što i jeste, laganje i varanje nisu njegov stil. Nisu ni njen, premda je kod njega prisutna veća količina ljubomore ili je barem vidljivija. Ona to toliko retko pokazuje da njega to zaista zna da iziritira, pa voli da joj satima priča o svojim bivšim devojkama samo da bi se uverio da je ljudsko biće koje se iznervira kada zamisli njega sa drugim ženama. „Da li sam ja dovoljno dobra za ovog čoveka? Da li me prezire dok ja pričam o ljubavnim nedaćama britanske žene u osamnaestom veku, a on priča o zlima koje prouzrokuju fašistički pokreti koji haraju Srbijom? Da li misli za mene da sam pozer? Kukavica?“ Završavaju čaj i odlaze u stan. Ležu da gledaju film. Ubrzo oboje zaspe.

* * *

Početni tonovi pete Betovenove simfonije. Zapamtio ih je kada je bio dete i čuo oca kako vadi ploče iz velike kartonske kutije. Mračni tonovi kao da se šetaju poljem. On trči izgubljen po livadama koje su delovale interesantno diretkoru fotografije filma „Gordost i predrasude“. Sunčan dan, slika dostojna skupocene razglednice, ali njega jure četiri tona iz kompozicije koju je voleo, ali ga je uvek i plašila. Tonovi za sobom vuku čudnu kolonu ljudi. Oni čine vozić koji je devedesetih bio popularan način igranja uz Bajagin hit „Moji drugovi“. Prva u koloni je Virdžinija Vulf. Njen lik je mešavina Nikol Kidman i crno bele slike sa poleđine knjige „Tri gvineje“ koju mu je njegova devojka dala da pročita, a on ju je počeo, ali nije je završio. Ona u džepu od bluze nosi Bernarda, svog lika o kome je njegova devojka toliko puta pričala, toliko da je on osećao ljubomoru prema fiktivnom liku. Ali, ne, sad se desila promena. U džepu Virdžinije Vulf je stajao mali stočić za kojim sede Bernard i njegova devojka (Njegova, ne Bernardova). Piju čaj i razgovaraju lagodno, ali opet pametno i sa tom finom dozom engleske aristokratske depresije. On se plaši tog prizora, iako nema informacije o tome kakav je Bernard lik (jer nije čitao Virdžiniju i njega zna samo kao fascinaciju svoje devojke). Iza Virdžinije u voziću dolazi Edit Pjaf, ta raskalašna diva, lika kome se on divi sve do sekunda dok ne pomisli da je ona heroj njegove devojke. On je prilično monogamičan moderan čovek i ne bi voleo da njegova devojka ima tu raskalašnu Edit crtu. Za njom dolazi čitav buljuk bivših ljubavi njegove ljubljene. Slikar, dečak sa dredovima, ljubazni fašista, plavokosi hipik, emocionalno nezreli psihopata, ređaju se u nizu, a on pokušava na svakog da se izdere, ali mu iz usta ne izlazi nikakav zvuk. Posle bivših, u voziću dolazi njen otac. Gledaju se mrko, ali ćute, jer ponos je važan čak i na livadi holivudskog filma po knjizi Džejn Ostin. Poslednji u voziću koji dolazi je on sam. Plače i nosi majicu na kojoj piše „Volim te, ali sam prilično jebeno nesigurna osoba i zato molim te mi pomozi!“ Stoji i gleda se kako postoji. Stoji i u šoku gleda sebe sa tom smešnom majicom. Na tren mu pade na pamet od koga je novca to kupio, kada mu nije baš mnogo love ostalo do dvadestog u mesecu kad leže uplata. Vozić prolazi i odlazi. Betoven utihne. Sunce se topi kao na jeftinim LSD crtežima. On pada na zemlju. Čuje se početak Summertime i Dženis počinje da peva. On leži u travi, a po glavi mu se penje glavni junak, mrav iz crtaća „Antz“ kome je glas pozajmio Vudi Alen, njegov omiljeni reditelj. Posle mravljeg putešestvija po licu, zaustavio mu se na uvetu i progovorio njenim glasom: „Love is too weak for what I fell – I luuuve you, you know, I loave you, I luff you, two F’s, yes, I have to invent – of course I – I do, don’t you think I do?“
***
Ona stoji u prvom redu na književnoj večeri koja više liči na rok koncert. Oko nje visi stotine majica sa likovima Vudi Alena, Čarlsa Bukovskog, Nil Janga, Džon Fantea, Nik Kejva, Selindžera, Dilan Doga, Tom Vejtsa, Džim Džarmuša i raznih drugih likova. Književno veče se održava u fioci njegovog ormara, a prezervativ koji tu stoji je bina na kojoj on sedi za improvizovanim šankom, pije belo vino i urla stihove: „ Sloboda nije božije sjeme, pa da ti ga neko da!“, a onda prelazi na nežniju varijantu: „I write this because I know that your kisses are born blind on songs that touch you!“. Uvek je govorio o Štuliću i Koenu, kao da je te pesme on sam napisao, pomisli ona. Ona pokušava da aplaudira, vrišti, dozove ga, ali ne može da uradi ništa sa svojim telom, kao da je zakovana za mračni vazduh fioke. Oko nje se dešava pogo njegovih starih bedževa sa kojih se cinično smeše slova koja su poređana u slogane kao što su Fuck the system, Punk’s not dead i Sirotinja uvek najebe! Ona stoji fiksirana, a njegove karte za koncerte koje čuva joj zavrću suknju i smeju se njenim stidnim dlačicama. Nju je sramota i pokušava da im dovikne da on voli kada dlačice malo porastu, ali iz nje ne uspevaju da izađu ni besne suze, a kamoli glas. On i dalje na bini urla stihove, a pored njega se pojavljuju dve devojke. Jedna je njegova stara ljubav, olinjala pankerka koja zna da priča o slobodi kad je mrtva pijana, a druga je njegova koleginica sa faksa koja izgleda kao da je izašla sa izloga „Urban shop“-a. Počinju da mu zavrću majicu, a on to ne primećuje, nego gleda uvis i govori: „How many roads must a man walk down, before you can call him a man?“. Ona pokušava da mu privuče pažnju, ali ne uspeva. Ispred njega na binu izlaze tri hodajuća gramofona koja počinju da sviraju tri različite pesme. Fa-fa-fašista, nemoj biti ti. I’m your man. A kada vidiš da mi je muka, ostavi me nasamo. On pokušava da peva sve tri pesme odjednom, ali ne uspeva i od napora pada mrtav na pod, tj. na kondom. Devojke što su stajale pored njega prasnuše u histeričan smeh nišaneći u njegova otvorena usta. Ona plače, ali i dalje ne može da se pomeri. Iz njegovih otvorenih, mrtvih usta izlazi njen pas, Medo. Medo je gleda u oči, po prvi put da je neko pogleda u oči od kada je došla u fioku, blago se pokloni i reče: „What I want to say is I owe all the happines of my life to you. You have been entirely patient with me and incredibly good. I want to say it – everybody knows it. If anybody could save me, it would have been you.“

* * *

On se budi. Još uvek je zbunjen. Odlazi do kuhinje i stavlja džezvu sa vodom na šporet. Proteže se, namešta donji veš koji mu se pomerio dok je spavao i vraća se u sobu. Seda na ivicu kreveta. Ona se budi. Otvara oči, vidno uzbuđena. On joj uzima ruku. Ćute. Gledaju se. Iracionalno visi u vazduhu i baca racionalnost u kantu za đubre. Nikada se nisu glasnije voleli. Voda kipi na šporetu. Pas laje u dvorištu. Zvoni poruka na mobilnom telefonu. Njih dvoje sede nepomični. Dve osobe nesigurne u sebe potpuno sigurne da rade pravu stvar. Svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi. Sloboda. Ljubav. Dve nove šolje čaja da se popiju na terasi. Zdravica za sporazum koji mnogi ljudi nikad ne sklope. Ona i on, rođeni da se jedno drugom prilagođavaju. Oni. Mnogo veće nego ona i on. Vreli čaj se puši. Pas veselo laje. Slika koju će da urame.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *