Rajko Glibo: ČOVJEK MOŽE SVE

Grad pust. Pokoji šešir čeka tramvaj, Ptice zanijemile. Prolijeću prvi šišmiši. Zreli kesten pade mi na glavu. Presabra me iznutra. Gledam horizontalno pa vertikalno. Nigdje stabla., Nigdje krošnje kestena. Protrči nespretno sitno štene. Kao da nespretnošću imitira mene. Povremeno, tu i tamo, propuhnu čudesni, ali ugodni mirisi pomiješani i samo ponekad zaslađeni djevojačkim osmijehom. Kratka, a slatka ugoda. Svaka jaka ugoda je kratka. Malo – malo pa mirisi žestokih pića zapahnu me kroz otorena vrata krčmi pored kojih promičem. Neugodni su. Malo ugodniji su kada su garnirani s cerekanjem nekakve, možda nikakve djevojke koju bih volio vidjeti, makar samo vidjeti. Kroz poluotvorene oči sve putuje. Sve željeno i neželjeno, sve smisleno i nesmisleno. Pokoji zloćo naiđe i nakratko me prizemlji svojim prežanjem. Razroke nam se misli još nakraće dodirnu, a onda ubrzano nastave svaka svojim smjerom. Jedna k nebu, druga k zemlji. Prodrhturi nesigurna sigurnost zapahnuta mimoišlom stigmom Nepouzdanost nastavlja šetnju.
Na drugoj strani ulice bez pozdrava se mimoiđoše dvije netrpeljivosti. Pomisao umorna od prolaznosti curi u nenapisanu pjesmu pokušavajući da se usmeno uobliči. Zaborav prestiže oblik. na valu namigišli poroka.. Onda se izgubiše kao iz sna i pomisao i pjesma. Nepouzdane su kao vječnost. Ponavlja li se to što je nekad negdje već zapisano? Starost mi govori – prošlost se ponavlja Bježim od upitnika kao od uroka, a oni me napadno sustižu i protresaju. Mnoge češka želja da nešto kažu. Svaki od umišljenika uvjeren je kako je baš on za brzi podvig riječi kvalificiran i dovoljno pametan-na.. Ne priznaju muško-žensku umišljenost. Zarobljeni upravo umišljenošću, pameti odavna imaju za izvoz. A mršava pamet ubrzo počne glumiti veličinu. Gojazna je i kad je mršava.. Izopačenošću postaje još mršavija i što jest – jest, nije za javnu uporabu i konzumiranje. Prođe ta napast jedne brže, druge sporije pa se, nakon trke namnoženih napasti od ugode do neugode, ljudi koji su je nogirali, kupaju u viru sve gušće ugode, baš zato što nisu kazali ništa. Da ih utješim pripremam o njima tekst naslovljen Neuspješnici koji to nisu, onda me prenu šapat u uho:: – Što radiš? Zaskoči me iznenada prigušeni glas dvometraša ispod šešira. Kupujem šutnju. Psihijatrijski slučaj, promrmlja daleki poznanik i ode. S kim si taki si, ne stigoh mu okinuti.
Korača jedna šutnja. Prebira svoje visove. Okružuju je njezina brda: maaalo, manje, malo manje, malo veće, najmanje, najveće, malo ljepše, malo kićeenije, najljepše…Svaki vis nosi svoj nomen. Po nomenu ga prepoznaju, jer svaki nomen ima svoj nakit, svoje dostojanstvo, ugled, boju, značaj, visinu, ukratko svoju prepoznatljivost baš kao čovjek, pravi čovjek, jer krivudavi čovjek nije čovjek. Mogućnost nepravog u njima je minimalna. Svaki je nomen nosač svoje priče, rijetko ispričane, a sve češće neispričane. Jedna priča – jedan nomen. Svaki novi živi nomen je nova anegdota.
Svaki vis je jedinstven u sebi i sobom. Jedan se prostire više na jednoj, a drugi više na drugoj obali rijeke. Rijeka im je poveznica. Ona ih određuje i uređuje. Na njoj obitava njihova jedinstvenost. Bez nje su tek nijemi svjedoci vremena. Sadržajno kitim bašćinu potomcima. Iza metafore u nima, vani kuha svakodnevna juha. Sletio sam, šapuću mi konspirativno, s puta laži i obmana. Zato sam kod mnogih stigmatiziran. Jedni to krste „dobrim“, drugi „lošim“. Bilo kako bilo sve godine pakla u moje sam visove pobr’o.Živim s pratnjom glazbe mojih godina. Drugu zaobilazim, možda zbog stida što je otežano i sve otežanije prepoznajem. Mimoiđoh se s nesuđenom usahlom ljepoticom. Izraz lica joj na brzinu, umjesto mog imena, ispisa „psihijatrijski slučaj“. A „psihijatrijski slučaj“ nije po njezinom međunožju tandrkao, kada je mogao i trebao tandrkati. Sada ga nezvani sustižu privremeno potrti promašaji. To je to. Nebo nikad ne laže. Blago mojim visovima. Bar dok sam živ.
Pomiče se samodostatno jedna samoća. Izdaleka je opazila i motri malecku. Sjedi cura na klupi usred aleje. Bulji dugo, odsutno i nepomično u svoj mobitel. Mobitel skriva svoj ušućani svijet. Ne zvoni da,makar nakratko, mladu ukoćenost prene. Nitko ne zove, ali ona ipak ne vidi ništa oko sebe. Ne vidi ni mene. Neprivlačnom, možda napornom starčiću. u njezinim mislima nema mjesta. Cura šuti. Ne čudi se svom vremenu, jer je u njemu došla na ovaj svijet, a on se ne može načuditi iščašenom vremenu u kojemu se oboje nesvrhovito troše, a nejednako ga poimaju i podnose. Ona je srasla sa svojim vremenom. Snobovskim srastanjem kao i njezini generacijski suputnici, ostaje kusasta za nešto To nešto u pravilu ostaje nezamijećeno i onda kada je veliko i ključno za zrenje života. Cura se i bez knjige nekako nosi sa svojim carstvom šutnje, svojim mikrosvijetom stutuljenim u njezin novi mali mobitelčić. Možda bi joj malo ukoričenog humora otključalo dušu i primamilo je, očito izmrcvarenu, na ugodno i odmorno čitanje.? Možda? Navika čitanja bježi iz njezinog svijeta i svijeta njezinih suputnika. Navika nije na vrijeme stečena pa ne osjećaju kako su nešto u strci i frci izgubili. Zvižde apeli bez odgovora. Zvižduci žanju šutnju. Razvedeni su s istinom. Mladima ne prijaju lavirinti opolitičene književnosti s jedne strane i bahatost šefova i šefića stalna kao kriza u kulturi, s druge strane. Izlika je fingiranje kako je „premalo erotike u književnosti“, a zaboravili su da imanentnu im feštu seksanja što učestalije prakticiraju. Praktična strana tako nenadano usfali na taktičko-ljubavnom obzoru. Nije im lako. Šiba ih sve više jezika, a malo je i sve manje kulture. Šutnjom mjere dubinu crne rupe u sebi
Jutros sam bio pametniji. Za jutarnju šetnju odabrao sam ljepši i privlačniji pejzaž još zvanično ne proglašenog parka prirode. Čovjek pritisnut maglom vremena i događaja odrađuje jutarnju šetnju. Magla gusta. Gustinom zakrilila pejzaž. Magla „mrzovoljna i zlovoljna, prohladna i kostobolna“ Ne znam otkud mi doskočiše nepozvane misli moga pajde o magli. Jezero osamljeno i ponosno na svoju visinu kao da je Idovac,šutke blagosiva svaku samoću na svojim friškim, ponegdje glibavim, obalama. Izdaleka se miga silueta. Pomiče se prema meni. Prepoznajem je lako. Pomalo opičena kao i ja. Ma, dobro se poznaju dva „psihijatrijska slučaja“. Iznad prilično nisko prolijeću vrane. Nevidljive su, ali sve glasnije. I kada se vide njihovo graktanje asocira i poprima nešto nadrealno, nešto kobno, nešto u pravilu zlokobno. Duša mi po tko zna koji put zazebe od pomisli kako vrane znaju i slute nešto što je običnom čovjeku (ako sam obični čovjek) daleko i nedostupno. One, zapravo, budućnost proriču. Iščitavam poruku. Jedan od nas dvojice će ubrzo odapeti. Izgubiti se u magli. Pomišljam da će pajdo koji mi se sporo približava, a glasno graktanje vrana bježi prema njemu, prvi odapeti. On za mene pomišlja da ću ja, ali uz tu pomisao uvijek nosi rezervnu „neće grom u koprive“.Jedino mu je ta misao stamena. Sve ostale su mu fingirane i neujednačeno obojene od slučaja do slučaja. Ne zna on o etimologiji i filozofiji pojma „slučaj“ puno. Ta šteta još, jedva pokretnoj sfingi, nimalo ne smeta. Za njega – bolje, za druga – baš ga briga. Pozdravismo se. Svatko je u svom mikrosvijetu. Povišenim glasom (nagluh je moj pajdo) započeh prosjecati gustu tišinu i maglu.
Govoraše im: Tko, čovječe, tko? Opet si počeo?. Ali, molim te skrati, skrati ako ti prija moja nazočnost. Tko? Tko im govoraše? Ma, Isus, čovječe, Isus! – Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako… Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati (Mk 4,26 – 27.33). Uto ponad mirnih jezerskih voda maglu i tišinu oštro prosiječe eho prodornog, reklo bi se, dječjeg glasa: – Čovjek može sveeeeee; čujte i počujteeee: Čovjek može sveeeeee. Moj tata kaže: Čovjek može sveeeee! Čujte i počujteeeeee. Moj tata nikadsa ne lažeeeeee“.
U krilu dječje jeke moje misli zakovaše se na davno pročitani tekst koji tek u ovim godinama promišljam makar malo cjelovitije. A Enzo Bianchi priča otprilike ovako. Ta Riječ Govoraše im zorno pokazuje da sjeme Riječi, bačeno na različite, možda čak i slučajne načine, klija u srcima i dušama muškaraca i žena, naših suputnika i onih koji iza nas dolaze, te donose plodove, proizvodeći intuicije i tračke smisla na prividno neobjašnjiv način. Sjeme ponekad daje neočekivane plodove, koji kao takvi ponekad ne traju dulje od jednog sunčanog popodneva, poput bršljana izrasla nad glavom proroka Jone, ili leptira koji živi tek jedan dan, ali koji uspijevaju donijeti svježinu, zaliječiti rane, udahnuti hrabrost, ili jednostavno samo uljepšati susret, pobuditi čuđenje i poticajna pitanja.
Odavna je sveprisutna slušateljeva, u boljoj inačici čitateljeva, ograničena sposobnost razumijevanja takva da ona, sama po sebi, podrazumijeva i prirođen univerzalni potencijal poruke; ništa se ne smije izgubiti, svaka riječ sadrži u sebi samoj djelotvornost naratora kao bića za onoga tko je prima, onkraj svake dobne, kulturne, društveno uvjetovane i životnim iskustvom određene razlike.
Nas dva šutke obrokujemo iznenadni eho dječakovog zova na mjestu gdje se takav eho ne očekuje. Šutke svatko svoj identitet crta i docrtava. Usjeca mi se kao naručena ona: Što manje znaju, to više komentiraju, A Isus sve odreda hvali zbog toga što su mu iskazali povjerenje i zahvalnost toliko strane mnogim njihovim vjerom uvjerenim njegovim, ali i našim suvremenicima. On nema nikakvih pozivanja na različite tekstove koji ističu slabu vjeru, ako ne i nevjericu samih njegovih učenika, jer to je dimenzija koja bi te „vjernike“ učinila sličnijima „onima bez vjere“.
U poplavi misli poluizgubljeno koraca. Nije opazio da je opet sam. Koraca nekud ciljano, ili bez cilja, tko će to znati? Riječi mu hrana, slike omama, a duša? Duša je tek slika i baš zato slikanje je odbojno islamskim vjernicima. Niže usporeno korak po korak časni grješnik, za one druge sa puta laži i obmana, fingirano prezreni jadnik, a za sve rođenjem gubitnik. Kolajna lupeških karika oko njega bliže je nečastivom, nego časnim odgovornim pregnućima. Nesvjesno u strci njeguju samouništenje svog ionako mršavog dostojanstva. To što sam opet nakratko sam ne iritira me. S onom –bolje itko, nego nitko, očekujem ga, a tanka je korist od čovjeka koji svojim tekstovima sam sebe diskvalificira. U utrci brzih implementacija, većinu zapljusnu i ošamare iznenadni porazi u kojima se ubrzo izgube. Moj je pajdo vrijeme potrošio uspravljajući svoj crnokronični život. I kada sam s njim šutke volim da uređujem eksponate svoje inspiracije, napadne i nezaboravne kao večeri folklora. Ljepota se brani ljepotom.
Moj pristup pisanju iskren je i bojažljiv od prvih početaka. To je svaki put na neki način dječji pristup, jer djeca su kreativnija od nas odraslih. Ideje im se opiru ograničavanju formatom, jer je njihov svijet prebogat i tajanstven, natopljen miisterioznošću koja doprinosi da im svaki pristup radu bude iskren i bojažljiv, a momenat prepoznavanja nesiguran kao novi korak. I kod djece su jedni budni, drugi nadobudni, a treći spavaju kao kod odraslih.
Na našim ukletim prostorima u prijelomu tisućljeća zakrvili se lovci na vlast, ratovali pa izgubili manje-više svi, a puna dva desetljeća nakon ratnog kovitlaca i krvarenja fingiraju kako se bave rekonstrukcijom pokidanih mostova. Čine to sa strahom i prikriivenim ciljevima sve prema onoj „tko će koga nasamariti“.
Lanac općina u „prokletoj avliji“, ali i onih oko nje, bio bi pošten kada bi na ulazu u središta tih općina izvjesili natpis dobrodošlice „knjiga ovdje ne stanuje“. A tamo gdje stanuje njima je daleko, jer ih sve jače steže zagrljaj provincije. Bit će svjetsko čudo kada se iz njih za knjigu začuje krik: „Sve za tebe, ljubavi!“ Kljuca me jedna francuzica i malo dalje jedna šubara kako svaki sa svojom neozbiljnošću pretražuju portrete crtanih listajući dopadljive im publikacije na neuzoranoj oranici.
Dok krojim ovaj zapis, jedan vrhunski intelektualac u utrci za šefa opeljušane nam države, ozbiljno je ponudio svoj program nazvan „nova pravda“, a ona „stara k’o Isusovo magare.“ Eeeeee, ne miriše to na promašaj, jer za moralno posrnule i etički uprljane duše nova je. Čim shvate da je ranjenim dušama pravda i umjetnost lijek, prijemčivost tih duša postaje upitna. Možda će zabunom pustiti poštenje u funkciju ako nije presušilo i ako se na dobrobit narodu prenu umrtvljeni intelektualni potencijali.
A ja! Zaneseni don Quijote! Intrigantna je moja duša, a mnogo je svetih krava koje bdiju nad njezinom inventivnošću i na kapaljku doziraju s njezinom impresivnošću. Grickam pred poklapanje kazaljki u sebi i oko sebe tminu i gutam gorčinu pokazujući mojim progoniteljima i dalje figu u džepu jer je samo u džepu garant koliko-toliko sigurnog životarenja..
Skorojevići se početnim uspjesima široko smiju. Oplodili su svoju skrivenu nadu da postanu netko i nešto u središnjem gradu, najčešće malom gradu svoje male regije. Prave su maskote svoga vremena. Ako im, uz dozu kritičnosti, pokušate intelektualno i ljudski pomoći od njih vas bocne brz odgovor prestani diskriminirati. Što je veći grad Velike Provincije su proporcionalno veće, a misao „čovjek može sve“ još dalja.

Frazeologizmi?
a) namigišli porok = porok koji se udvara sklon dopadljivosti
b) kusast-a-o = necjelovit, uskraćen-a za nešto a da to ne osjeća
c) stutuljen-a-o = neprirodno stisnut i skriven tamo gdje za njega nema prostora..




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.